Razmišljala sam, razmišljala i otegnu se to na cijeli dan. Na što god sam pomislila, čega god da se latim, biće pogano; da li, onda, mogu u bijeli svijet poslati takvu sliku o Crnoj Gori? Nisam ja, vidim, dovoljno demokrata da nosim prljavštinu van granica na razgledanje, a i ne plaća me niko za taj vešeraj!
"Napiši jednu ljubavnu...", šaptala sam sama sebi, "jednu u kojoj se neće vidjeti kakvi smo i kako smo mali..." Mali? O, da! Toliko mali da naručilac eseja u startu postavlja međe: nek bude kratko i nek bude o Crnoj Gori. E, tako mi takvog naručioca, a i takvog esejiste! Tada mi je sinulo da sam našla "zajednički imenilac" za moju zemlju i zemlju naručioca: maleni smo! Baš mi je laknulo, iako žalim što ne nađoh nešto grandiozno, neboderuće, nešto što leti do nadvazdušnih visina...
Kada imate minijaturne želje, nade i snove, takve vam budu i mogućnosti, ideje, znanja; minijaturni su vam i uspjesi, dometi, nagrade... Minijaturan vam je i pogled na sebe same. Dakle, ne radi se tu o geografskoj ili ekonomskoj minijaturnosti. Naša malenost je posve drugačija - neizreciva, nemjerljiva, neobjašnjiva; riječju - nepodnošljiva. (Potpitanje: šta je kontra malenosti?)
Evo, recimo, samo unutar jedne takve nepodnošljive malenosti može bilo koja guska, kad joj dosadi da gače, postati orao! Iste se stvari dešavaju i magarcima. Kad magarci čuju priču o lavovima, odmah požele i grivu i krunu! Samo unutar malenosti je mogu steći i sačuvati. (Novo pitanje: kako malenost dići u vazduh?)
Međutim, na to možete gledati sa ljepše, duhovitije strane. Kao ja. Zabavljaju me, recimo, strašne guščije muke: je li važniji ruž za usne ili maskara? Nakon iscrpljujućeg rada i rješavanja ovakvih problema, guska će već dobiti neko važno mjesto, te će i odlučivati. Malenost tada uzima danak, pa se lako desi da jedan orao postane guska, a lav okonča kao magarac. Nepodnošljivo! (Još jedno pitanje: je li vam to zabavno?)
Nisam mogla, svjesna svoje nedemokratičnosti, da opišem, recimo ovo: igraju fudbal Reprezentacija Crne Gore i Ibrahimović; igraju kako igraju, trče, crkavaju, još se pojedini krste i zemlju ljube, znoje se, padaju, pa ustaju i opet padaju... Strašno! Ali, ja tek kad čujem komentatore, osobito one u studiju - sa sve slušalicama, shvatam napor i važnost utakmice! Dođe nekako i kraj. Tek tada počinju muke: pet puta i na svim kanalima su reprize utakmice, pa reprize razgovora u studijima, zatim komentari navijača, stručne i navijačke prognoze... i tu se već gubim: što će ikome po deveti put prognoza navijača za utakmicu koja se igrala prije neđelju dana!? Međutim, vidim da narod, ozbiljno nadahnut sportskim patriotizmom, pomno prati šta će momak reći!? Zaprepašćujuće. Neizrecivo. Nepodnošljivo. E, tada me spašava moj optimizam. Patriotski i sportski, kao da sam komentator, odustanem od razbijanja televizora i razvoda. Optimizam mi šapuće: "Ovo je ona ljubavna, ona bez suza... pusti..." Zato samo odvrnem osigurač i odmorim tri ure, jer toliko otprilike treba prosječnom građaninu tj. mom mužu, da jednog prosječnog dana u prosječnom stanu prosječne porodice, ukapira iz kojeg razloga ne radi prosječni televizor! (Priznajte da ste i vi skloni sabotažama!)
Nisam napisala da me taj isti optimizam spašava i kada su u pitanju manje važne teme. Np. crkva na Rumiji. Ili manastir Ostrog, ili Cetinjski manastir, ili najveći pesnici ili... Zato na prečac zaboravim svaki stih, presrećna sam što nisam krštena i u velikom luku zaobilazim Hram Sv. Save u Nemanjinom gradu pod Goricom... ili kako se već zovu i hram i grad. Jer, da nisam optimista, otišla bih na vrh Rumije i digla u vazduh cijeli lim! Bum! Bilo bi to veličanstveno! Čisti, originalni terorizam, bez ljudskih žrtava! Za razliku od teroriste Principa. Prošlo sto godina i smušeni Gavrilo postao terorista. Pa ga sad mnogi brane: takve su bile istorijske okolnosti, on je vjerovao da čini pravu stvar za svoj narod itd. Ne razumijem se u ratne igre (mislim da muški svijet pretjeruje, uživljava se u ulogu komentatora sa slušalicama, pa čak i tako blesavu stvar kao što je rat, doživljava važnom poput utakmice), ali Princip jeste bio terorista! Ubio je lijepu ženu - Sofiju, ni krivu, ni dužnu! Balkanac, što ćeš! E, sad, kad naš premijer stavi slušalice i izjavi da je Gavrilo učestvovao u terorističkom činu, svi skoče na njega! Ne daju mu pravo na "istorijsko opredjeljenje"! Sve zato što je, ma što on mislio, premijer male države. Malene. Da je to rekao Putin, svi bi se listom složili sa njim! Odmah bi nestale ulice sa Principovim imenom, ili bi, bar, postale slijepe, i ne bi nikom palo na pamet da baćušku podsjeća na istorijske okolnosti i ljubav prema rodu i narodu...
Ovako, može, bre! Eeeh, žali bože, toliko prilika, a nikad ništa ne digosmo u vazduh svojom rukom!
Razmišljajući što bi se moglo razlećet' u vazduh, sa Rumije odlepršah do Rijeke Crnojevića... Ha!? Kako bi, zaboga, letio krš sa Oboda? Bi li iz stijena iskočio kakav primjerak Oktoiha? E, tu već nisam odoljela, pa sam "dojavila" Beogradu da je, od kad je škole kod nas, Oktoih bio i ostao "prva štampana knjiga u Južnih Slovena"! Nikad "prva crnogorska štampana knjiga"! Zato što su Ivan i Đurađ Crnojević živjeli za svekolike Južne Slovene! Svakog je jutra Đurađ pitao: "Što misliš, tajo, kako su nam danas Sloveni"? (Da li da Đurađ i otac mu lete u vazduh?)
I, kad već pominjem premijera: boli i mene, neočekivano, Mojkovačka bitka. Vjerujem da je to otuda što ne znam, da me ubijete, je li važniji ruž za usne ili maskara? (Jao meni, nikada neću postati ženstvena i nikad me neće primiti ni u Partiju, ni u Udruženje, ni u Akademiju!) Zašto nam neki komentator ne reče: "Izvozali su vas, brate, po Mojkovcu, kao fudbalsku vam reprezentaciju po Evropi!" Ti dobri momci su, po mojkovačkim gudurama, u ledu i snijegu, bez hrane, oružja i nade, herojski ganjali loptu, tu i tamo se prekrstili, klizali se, padali, ljubili led i - zakucali se! Al', mislim se, kad ćute komentatori, što da se ja petljam... (Bolje da nešto dignem u vazduh! Bum i gotovo!)
A možda su naši ratnici rado otišli u smrt - nisu se nadali TV prenosima i reprizama, nisu znali ko je ukrao, a ko prodao "prve južnoslovenske knjige"... nisu voljeli svoje žene i nisu znali da će im praunučad biti tako imuna na veličinu i tako podložna prljavštini... Da su bili optimisti kao ja, odvrnuli bi osigurače i ostali bi doma. I vazda bi ostajali doma, ko god okolo ratovao! Po prosjeku, rat bi potrajao tri, četiri godine, a onda bi se svi prosječni ratnici iz prosječnog rata, vratili na svoje prosječne terene, bliže golovima. Ovi naši, zaludheroji, za to vrijeme bi - sa nadom u boga i srećom junačkom - ljubili svoje ženstvene žene, dizali visoko u vazduh svoj ponos i drčnost, gradili bi kuće i škole, pravili đecu... možda bi i puteve napravili... I ne bi nas ostavili u guščijem perju i među magarcima... I ne bismo bili smiješna strana istorije, ni njeno tragično lice, niti njena iskarikirana obrazina, koja sa najvećom pažnjom i sa zaglušujućim damarima srca, sluša jedino prognoze za davno odigranu utakmicu! Ne bi bilo malenosti...
Prokleta malenost. Da je nije, od crnogorskih novinara i pisaca, možda i od mene, urednici bi tražili eseje na određene teme, jer im je važno ono što mislimo, je l' te, a ne da li su eseji dugi ili kratki i da li se tiču Crne Gore. I bila bi im čast da ih objave! Ovako, imam pravo da nešto rečem, taman koliko i naš premijer: bilo što i - malo!
No, kad sam joj poslala autocenzurisani tekst, urednica iz beogradskog magazina mi je, ipak, rekla: Jao, paaa, kod nas niijeee baaaš ovako! Kako nije, ženo draga, pa kod vas, ako iđe, žive Crnogorci?!? Bum!!!
