Rijeka će naših vala; uskačući u dva mora
glas nositi okeanu; da je vječna Crna Gora.
Najljepša strofa, najljepše pjesme, i posljednja strofa najljepše himne. Crnogorske pjesme i himne. Da bi se prepoznala ljepota ove pjesme dovoljno je imati srce i dušu, malo pameti i otadžbinu Crnu Goru. U Crnoj Gori ima i onih koji ne vole poruku ovog stiha ali i onih koji su prema toj poruci postali ravnodušni. Žargonski, skraćeni prevod prethodnog bio bi: dok petokolonaši - petokolonaše, tajkuni - tajkunišu, poltroni - poltronišu, dotle rodoljubi ćute, patriote za jednokratnu upotrebu se ljute, a naivne ponovo varaju.
Duže vrijeme zamukao je glas većine rodoljuba Crne Gore. Njihov muk pomaže mukama Crne Gore jer se tada najglasnije čuje glas stupidnih, bezdušnih, sramotnih...glas beznađa. Veliki pisac Meša Selimović definisao je to vrijeme: „...kad pametni zaćute, budale progovore, fukara se okoristi...“
Nažalost, zaćutali su i oni čiji se glas razuma čuo kada je bilo najteže. Reći će oni kako su zaobiđeni i od suverene Crne Gore, kako o crnogorskoj sudbini ponovo odlučuju nepouzdani, kalkulanti i poltroni i kako su se oni od svega umorili. Uglavnom su u pravu. Sjajno je to definisao uvaženi Rajko Cerović na Portalu Analitika od 03.12.2014. god. rekavši da su svi borci iz prve linije za nezavisnu Crnu Goru danas – niđe i da ih vlast nije ni pokušala angažovati za neka mjesta od interesa po crnogorsku državnost. (Mogao je gospodin Cerović dodati i da se dio boraca za Crnu Goru pretvorio u svoju suprotnost.) Vrijeme je, kaže dalje Cerović, polupismenih, guslarskih osoba čobanskog razumijevanja, seoskih narikača (Amfilohija) ili mediokriteta (Emila Labudovića) koji su činili i čine sve što mogu protiv države Crne Gore. Gospodin Cerović je u pravu. Ipak, protiv ovih retrogradnih ideja i osoba radi vrijeme, a svi ovakvi Labudovići (u političkom smislu) pjevaju samo žalosnu labudovu pjesmu. Strpimo se, neka je završe.
Za postojeće nezadovoljavajuće stanje, pored vlasti, krivaca ima još, a među njima i nekadašnjih crnogorskih rodoljuba koji su prestali su to da budu, dijelom iz materijalnih interesa, a ostali jer vjeruju njima.
Rodoljubi mogu biti sa pravom uvrijeđeni od ove vlasti, ali nemaju pravo da zaćute i nijesu umorni. Jer, od otadžbine se ne može umoriti. To bi bilo kao umoriti se od svoje majke, od svoje đece, od ljubavi, umoriti se od sebe, umoriti se od disanja... Majka je jedna. Otadžbina je takođe jedna. Ali ona je otadžbina bila i onima od kojih smo mi postali, a biće i onima koji će nastaviti poslije nas.
Dakle, ona je besmrtna, a mi smo samo tu da crnogorski državni lanac našom karikom održimo. Samo to, i to moramo.
Sudbina Crne Gore je ljudsko pitanje
Ko jedanput iskreno udahne svoju otadžbinu, a ona njega već jeste jer je udahnula njegove pretke a čeka njega i njegove potomke, taj će sa svojom otadžbinom uspostaviti neraskidivu vezu za sva vremena. Zažaliti se može, što se ne možemo još jedanput roditi da bi i taj život posvetili u mogućoj mjeri svojoj otadžbini. Onoliko koliko je to u njenom interesu. Za rodoljuba – čovjeka, to je to. Uostalom, to je jedan od uslova da se bude ispunjen čovjek. Manje od toga ne, jer tada ne pripadate u punom smislu porodici ljudskih bića. Ko smije više nego što smije čovjek - nije čovjek, rekao je Vilijam Šekspir.
Prije oko 25 godina bilo je u Crnoj Gori onih koji su ustali da brane pravo, čast i slobodu Crne Gore. Cilj je kako-tako postignut: povraćena je crnogorska državnost, ali smo od demokratskih vrijednosti daleko. Za usporeni put ka demokratskim vrijednostima i nedovoljno utemeljenu crnogorsku državnost krivicu snose: crnogorska vlast, današnja crnogorska opozicija, a ne zaostaju ni „nezavisni“ mediji, nevladin sektor i mnogi drugi. Mogli bi se svi uhvatiti za ruke i zaigrati kolo uz pjesmu: „Igrale se delije ...“, a dalje neka pjeva svako svoj nastavak.
Demokratija u punom kapacitetu nije ostvarena ni na jednom mjestu na planeti Zemlji. Demokratija se osvaja znanjem i voljom, ona je proces i stanje svijesti građana jedne zajednice. Do demokratije se ne dolazi presipanjem iz šupljeg u prazno, pa ni Ustavom, ni zakonom. Zaklinjući se u demokratiju mnogi je svesrdno ruše, od ulice, do procesa u vlastitim partijama.
U Crnoj Gori demokratski procesi mogu biti mnogo bolji i mnogo brži. Za tako nešto, zašto ne reći, potreban je i narod samosvjesniji od nas, koji bi tako imao i bolju vlast. Da li bi se ova vlast snašla sa samosvjesnim građanima ne znamo, dok ovi građani sa boljom vlašću ne bi. Od postojeće opozicije možemo, izvjesno je, dobiti još goru vlast od ove koju imamo. Ali zato bismo i mi i vlast (ova ili koja druga) bili bolji kada bismo imali bolje medije i nevladin sektor. Ako išta bolje zaslužujemo, kao građani Crne Gore, to je svakako opozicija. Crnogorska opozicija tumara bez bilo kakvog smislenog političkog cilja. Možda bi bolje bilo da smo i bez ovakve kou imamo, jer bi tako bilo prostora i nastajala bi neka nova, pa bi znali što imamo a što nemamo i što hoćemo a što nećemo. Crna Gora nesumnjivo mora uvesti smjenjivost vlasti ako misli sa svojom državom na bolje. Prije nego smijeni ovu vlast mora smijeniti ovu opoziciju. Zapravo, upravo smjena čelnika opozicije u širem zahvatu neophodan je preduslov kako bismo znali u ime čega mijenjamo vlast. Zato će možda najavljeno usitnjavanje crnogorskih opozicionih partija dati novi kvalitet.
Velike žrtve za mali nauk
U prvoj polovini XX vijeka (1912.-1941.), mnogi su dali svoje živote za dobro Crne Gore. Cijenu njihovog patriotizma plaćali su svojim životima i članovi njihovih porodica (nekad i svi članovi). Crna Gora se tim svojim najboljim sinovima do danas nije odužila, a oni su za njeno pravo, čast i slobodu dali sve. Crna Gora se maćehinski odnosi prema onima koji joj pripadaju bez ostatka. Zato ona zna da slavi nepostojeće, a tuđe Obiliće ili postojeće a opet tuđe oceubice i bratoubice i njima slične. Pa im čak i spomenike podiže, daje imena ulica i tako cinično produžava agoniju laži. Ne mogu biti prijatelji države Crne Gore oni njeni nelojalni građani koji veličaju takve tuđe a ponižavaju naše časne Crnogorce. Ćutolozi pomažu neprijateljima Crne Gore.
U tom smislu tuđi nezahvalni kralj, unuk crnogorskog kralja Nikole, postaće ubica države Crne Gore i otimač đedove krune i pokrovitelj sramnog krvavog terora nad crnogorskim narodom. A njemu su Crna Gora i njegov đed kralj Nikola dali majku, utočište u Crnoj Gori kad mu je bilo najteže, pomogli njegovom ocu da vrati kraljevsku krunu, a time i njemu da je naslijedi. I to mnogi neće da znaju. Caruje, dakle, neznanje koje je car zla svakojega. Danas se crnogorskim petokolonašima treba i moramo suprotstavljati istinom ne samo do posljednjeg udaha već do posljednjeg izdaha. Jer, i ranije i danas crnogorski petokolonaši su najveći crnogorski neprijatelji.
A, kada dođe vrijeme da današnje crnogorske patriote budu opravdano odsutne za sva vremena, biće (kao i njihovi zaslužniji prethodnici) zaboravljeni i možda proglašeni zlikovcima. To je oduvijek bila sudbina žrtve zbog čega žrtva i nosi ime žrtve. Niđe tako okrutno kao u Crnoj Gori. No, uloge su sudbinski podijeljene karakterom koji dolazi u paketu sa rođenjem. U krajnjem, svi mi samo radimo svoj posao. Petokolonaši svoj, patriote svoj, a homodupleksi svoj.
I još nešto!
Crna Gora je, makar u XX vijeku, pokušavala sve nacionalne i državne probleme rješavati KOMPROMISOM. Tako smo tražili kompromise između istine i laži, rodoljublja i izdajstva, između istorijske istine i istorijske laži, pa čak i nevjerovatan kompromis između državno-nacionalnog opstanka ili nestanka. Zato smo tu đe jesmo. Zato uostalom i imamo u Crnoj Gori nedovoljno homo sapiensa, a isuviše homunkula.
Opoziciona prevara kroz nepostojeće dileme
Nijedna se politička stranka u Crnoj Gori nije toliko mijenjala u svojim političkim djelovanjima i ciljevima, prilagođavajući i usaglašavajući svoju unutrašnju i spoljnu politiku do same granice mogućeg, kao DPS. Viđeno iz ugla politike, to su nesumnjive i zadivljujuće političke akrobacije. Nesumnjive zato što 26 godina drže vlast uz desetine izbora a zadivljujuće, prije svega, zato što iz vremena od prije 26 godina (1989. god.) takve stopostotne promjene izgledaju nevjerovatno.
Preuranjenih ili zakašnjelih poteza koji bi ugrozili njen opstanak na vlasti DPS nije imala. Nije teško pretpostaviti ko je scenarista i režiser ove, izgleda jedine moguće održive politike unutar kota koje definišu granice države Crne Gore.
Može nekom ovo da se sviđa ili ne, može se nešto iz toga naučiti ili ne, po etičkom sudu suditi ovako ili onako, no to je u svakom slučaju činjenica. DPS možemo da osuđujemo za sve, pa i za planetarno zagrijavanje, no ona ne može da bude kriva za lošu opoziciju koju imamo u Crnoj Gori.
Od 1990. do 2000. godine, Crna Gora, a možda i ex Jugoslavija, imala je najkvalitetniju opoziciju - LSCG. Danas te partije nema, a znamo za misao da sve što je kroz istoriju nestalo, nestalo je iz valjanih razloga. Razlozi za nestanak LSCG su postojali, valjani ili ne, sada je nevažno, ali više nego sigurno tako nešto pravedno nije. Ako ništa drugo, LSCG je zaslužio da danas imamo bolju opoziciju od postojeće.
Današnja opozicija ni po čemu ne podsjeća na onaj LSCG. Upoređivanje bi bilo već uvredljivo za LSCG.
Današnja ujedinjeno-razjedinjena opozicija nameće lažnu dilemu građanima Crne Gore u smislu ko je za opoziciju a ko za vlast sa naglaskom po kojem se podrazumijeva da je biti za opoziciju kvalitetan i moralan odabir. Pritom, sem mržnje prema ovoj vlasti (đe se protive svemu a ne predlažu ništa) nemaju programa ni stava o bilo čemu. Pa čak bi i silom uvodile promjene. Građani ne znaju ko je naša opozicija, kome i čemu je sve ona opozicija, i u ime čega traži vlast. Kako da to znaju građani kad to ne znaju ni opozicioni čelnici, pa bili oni vojvode, nadvojvode, dovojvode ili podvojvode. Vlast je ozbiljna stvar, nije to posao za neozbiljne i neuke pojedince koji bi je kušali. Osim toga, čega se god dotaknu naši opozicionari, sve puca i raspada se od prijateljstva, političkih partija kojima pripadaju, manjih koalicija koje stvaraju ili udružene svekolike crnogorske opozicije, nebeske i zemaljske. Nebeske, jer kako je prave to je moguće samo po pravilima neba, a zemaljska, jer to žele primijeniti na zemaljske uslove pa im je rezultat unutar koalicija i van njih jednak – nuli.
U opoziciji nedvosmisleno ima kvalitetnih pojedinaca, pa i dobrih političkih programa. Ali, kada se sastave zajedno i kad spajaju nespojive programe, dobiju takav papazjanijski program koji sam sebe poništi. Kao kad u određenim termičkim uslovima promiješate mašinsko ulje i vodu pa naizgled dobijete finu bjeličastu tečnost koja je potpuno neupotrebljiva za bilo što.
Stalnim lošim rezultatom od izbora do izbora opozicija počinje da se ljuti na sve, a najviše na razum jer im nije saveznik. Ali, takvo nerazumno ponašanje govori o njima i pomanjkanju razuma, a ne o razumu.
Zato sitnjenje opozicije, u kojem neki novi momci mogu pokazati što znaju ili što ne znaju, može u novim partijama ili ostatku starih partija dati neki novi kvalitet. Nastavi li kao do sad, to može biti dobro za postojeću vlast. A njihovi glasači sve im manje i manje vjeruju, što pokazuju zadnji javni protestni opozicioni skupovi u raznim prikrivenim formama i oblicima. Ne pomažu ni sindikalni poslanici koji sebe nazivaju „gandijevcima“ što je prepoznatljivo samo po frizuri.
Ipak, sve viđeno, uključujući i frizuru, više podsjeća na tajsonizam na crnogorski opozicioni način.
Nastaviće se...
