Odem danas po cigarete - mojih ima samo na jednom mjestu, a nije da sam zabačena. Maxim mi je takoreći komšija, ali, živim u totalno osviješćenom kraju. Vele mi da sam zavisna, a to je bolest! Ccccc...
Međutim, gledaj ovo: ne pijem, ne bijem, ne kamatarim, ne bankarim, ne učestvujem u žalosti, ne šaljem telegrame podrške, ne rugam se tuđoj radosti, ne citiram, ne licitiram, ne savjetujem, ne lobiram, ne polemišem, ne idem na koktele, ne držim press-ice, izbjegavam premijere, ne insistiram, niti asistiram... ni muškarčići me više ne zanimaju kao nekada... dakle, nemam simptome nijedne bolesti! Naprotiv: kuvam, pečem palačinke, ušivam dugmad, pravim kokice, povremeno i kad ne pada kiša čistim prozore, ribam patike, peglam košulje, štirkam jastučnice, sparujem čarape raseljene svuda po stanu, kuvam kafe, gatam u šolju, brišem stepenište, mutim šne-nokle, idem na pijacu... sve u svemu - ja sam gotovo savršena! Savršena, da me hvata strah! I samo zato su mi potrebne cigarete - da bih bar jednu manu imala.
Dakle - ja, gotovo savršena - uđem u market, kad tamo, bliže ulazu, stoji ogromna jelka. Šljašti i šareni se, a meni je šareniš privlačan baš kao djetetu. Jer, sem što sam gotovo savršena, imam i nevinu, naivnu i čistu dušu djetinju. Sa desne strane čitav zid od veselih balona, naprijed još jedan od novogodišnjih paketa, lijevo brda raznobojnog voća, pa nizovi pudinga i hrane za psiće, a svuda po marketu savršene žene i završeni muškarci traže artikle! I - ponese me pretpraznična atmosfera! Uzeh korpu i zađoh među pretpraznični narod. Pretpraznični narod je srećan narod i sasvim drugačiji od onog vanprazničnog - oči su mu uprte u rafove, a mozgovi mu rade 290 na sat: sabiraju, sabiraju...
U sred te matematičke vježbe, između artikala i plastičnih bidona sa vodom, svečano korača jedan paun. Nisam ga odmah poznala - opeglao kosu i popeo se na potpetice od 4 ili 5 santima!? Nikad ne bih rekla da je to - On!? Onaj mali, kovrdžavi poslanik, od roda Starih Tasteraša, sa velikom tašnom od skaja i sakoom što se šarmantno razdvajao pozadi, iznad guze? E, baš taj! Pa, je li to moguće? Naprijed ide žena i gura kolica, a za njom gordi paun: drži ruke u džepovima pantalona - blješti igla na kravati, sako prva liga, a na obje strane palacaju pera kašmirskog kaputa... Koliko je spektakla u koraku, toliko je širine u ramenima njegovog kaputa. Paunu je ovdje sve zanimljivo, smješka se, pozdravlja i otpozdravlja, a jednom od blaženih glasača, snishodljivo povjerava: „Ja... evo... supruga... slučajno...” Toplo razgovara sa umornim prodavačicama, zagleda izložene artikle i kad im vidi cijene potrešen vrti glavom, raspituje se šta se nalazi u paketićima i čemu služe svijećice-vatrometi... Žena je u kolica stavila posljednji artikal i uputila se ka kasi. Paun, originalno, obavještava slučajno-suprugu da će je sačekati „onamo”. „Ovamo” ne može: kako će paun, sa dvadesetivišegodišnjim stažom u Skupštini, da čeka red među ljudima sa istogodišnjim gledalačkim i glasačkim stažom? Neće, poslije, biti ubjedljiv kad pritisne dugmić za mikrofon! Neće se istaći u Skupštini, gdje svi nose i kapute i potpetice! Ja, gotovo savršena, brinem samo jedno: da ne krene ka cigaretama. Korača tamo i ovamo, propinje se na prste... ponadah se da razmišlja o još višim potpeticama (sa tolikim ramenima od kaputa „išao” bi mu viši stas), a on se, gle nesreće, zagledao u štampu i - cigarete! Ne diraj mi cigarete, kumim te! Kad on pravo ručicom, pa frc, onu moju kutijicu! Meni suze na oči! Da ne opisujem...
Zato što imam oči djeteta, posmatram odrasle i okorjele od života - slijepe za šareniš - te uočavam kako savršene žene i završeni muškarci, sa dvolitarskim bocama piva u korpama, reaguju na prepuna kolica slučajno-supruge: sabiraju, sabiraju... pa im se nešto ne uklapa, sopstvenom mozgu ne vjeruju, poglednu u ona kolica, pa u svoju korpu, diskretno bečnu u brojeve na kasi, pa ispočetka sabiraju, sabiraju... Ali, iako dijete, toliko znam: sasvim je nepristojno o tome kazivati. Socijalne razlike tj. teme, uzevši uopšte, ne samo da su delikatne, nego su nekako, brate, i degutantne! Ne može svako o sirotinji i siromaštvu. Nevaspitano je! Siromaštvo i sirotinju djeca ne vide, ne kapiraju, ne osjećaju. To je posao i tema za profesionalce: ministre, lobiste, citatore, konsultante, savjetnike, popove, polemičare, ulagače, uvlakače, izjavljivače saučešća, bankare, koktelaše, članove žirija, lelekače, predsjednike komisija, članove savjeta, premijersku publiku, novinare, dežurne hostese i, naravno, nevladine organizacije... riječju: zavisnike! Meni nije do toga. Nije mi ni do stranačke identifikacije poslanika koji je kupio posljednju kutiju mojih cigareta. Svi su dvadesetivišegodišnji poslanici nekada bili kovrdžavi, čak i oni ćelavi, pušili ili ne!
Sem cigareta, meni je do igara momačkih i đevojačkih: šta je, zaboga, u čovjeku, u toj maštovito napravljenoj božijoj spravici, ono glavno što „zaobilazi” božiju zamisao?
Jedna čudesna crnogorska glumica, Dubravka Drakić, igra glavnu rolu u predstavi „Slasti slave”, tj. igra bogatu, američku pjevačicu Florans Foster Dženkins, koja je imala sve što jedna pjevačica treba da ima - osim glasa! Taj detalj je nije omeo i napravila je izuzetnu karijeru, zasnovanu baš na raskošnom perju ambicije! Florans je iskreno ljubila umjetnost i nije žalila dati i posljednji peni da bi kupila svoju slavu. Sirota Florans - sada je samo personifikacija ambicijom zarobljene duše. Ali je Dubravka igra tako da razumijete sve njene napore, tu bezgraničnu predanost i osjetite da se, zbilja, za slavu može i umrijeti.
Šta paunu daje krila, velite? Ljubav, brate. Uzdajući se u svoju čistu, djetinju dušu, nesposobnu da pomisliti išta loše, iskreno se divim ljudima koji se sa toliko ljubavi brinu o svojim kratkim nogicama i uskim ramencima i koji sa toliko pažnje peglaju svoje kovrdže, pušili ili ne! Gotovo savršena, ja skidam pred njima kapu zbog silnog truda koji ulažu u to da sve nas sa korpama ubijede da su njihovi artikli zaslužena nagrada za riskantne potpetice i težinu prevelikog, kašmirskog kaputa! (Mož’ mislit’ kako jednom paunu teško padne ljeto!?) Ja u tom trudu vidim bezgraničnu predanost i slutim da se za slavu, čak i unutar ovolickog prostora, može i umrijeti. Te igre momačke, a i đevojačke - otkad smo sve ravnopravniji, čine naše ljude „zaobiđenim”. Božje spravice su pod dejstvom kurcšlusa! I proći će pored vas na stotine ljudi sjenki, koje ćete, odrasli i okorjeli od života, ispratiti slijepim okom, ali ćete zato zauvijek pamtiti dvadesetivišegodišnji let paunova sa Bulevara Sv. Patra Cetinjskog br. 10. I proći će još dvadesetivišegodina - mnogi će od nas biti tu, mnogi i neće, bogami - ali će se naći među živima zaludnjak-pisac da napiše našu komediju o slastima slave i neprevaziđenoj umjetnosti samoljublja. I doći će red na to da današnji paunovi, bez obzira na sve artikle koje su stekli za života, postanu samo personifikacija ambicijom samoubijenih duša. Ali, na sceni, pa makar igrala i veličanstvena Dubravka, to neće biti ni toliko smiješno, ni toliko tragično, kao što je danas, za života. Jer, kad ostane sam u mraku ili pred velikim ogledalom, pa se svuče do gole kože - šta mislite, šta vidi naš paun? Jedino on vidi ono što je našoj percepciji skrito: onog malog ćatu, onog kovrdžavog neznatnika, kakav je bio onomad, kad je tek postao poslanik.
Zato, nek traju igre momačke i đevojačke, nek se božje spravice sebi raduju, nek se socijalnim pitanjima bave pozvani i priznati stručnjaci i, naravno, enveo; mi, ovakvi - zaneseni pretprazničnom atmosferom i šarenim jelkama - tražićemo u osviješćenim kvartovima antiekološka sredstva i dimićemo se, pušili ili ne. I samo u tom dimu, daleko od svjetala pozornice, prepoznavaćemo ostale ljude sjenke, što lagano prolaze kraj nas, sa trnjem okrenutim ka sebi, da nikog drugog ne ogrebu... i znaćemo da su, gle sudbine, cijelo dvadesetivišegodišnje parče istorije jednog malog naroda - uprkos floransantima - iznijela naša ramena. Bez obzira na to što će neki budući zaludnjak-istoričar pisati istoriju u kojoj će, ka’ vazda, tvrditi da su sve to uradili muškarčići, a ne mi, đeca.
