Autor: Ranko ĐONOVIĆ
Pitanje obnove crnogorske državne samostalnosti, otvoreno raspadom socijalističke Jugoslavije prije četvrt vijeka, pokrenulo je manji broj građana Crne Gore, na čelu sa LSCG, na put ka tom svetom cilju. Put i cilj koji je pritrpavan više od sedam decenija i koji su mukotrpno krčili liberali i rijetki pojedinci prije 25 godina urušavali su u granicama svojih mogućnosti tadašnja vlast i većinska opozicija nastojeći da izričitim zabranama kretanja u tom smjeru zamagle i učine nedostupnim taj cilj. Nažalost, neki su na tom putu posustali, mnogi zalutali, a bilo je i onih koji su na samom cilju odustali. Srećom, bilo je dovoljno i nekadašnjih protivnika koji su uviđeli neophodnost i superiornost ideje LSCG i vremenom prihvatili taj cilj. Tako je svanuo 21. maj 2006. godine, dan obnove državne samostalnosti Crne Gore. Naša hiljadugodišnja država danas se približava devetoj godišnjici nezavisnosti. Dug istorijski i kratak novostečeni državni staž obavezuju na jačanje još nejake mlade evropske države.
Da bi čovjek bio na čovječnom putu, bio rodoljub, bio častan - mora to da bude čitavog života. Da bi to prestao da bude, dovoljno je da to samo jednom ne bude. Ovo važi za one koji su bili na pravom putu, pa ga napuštiše, a ne za one koji su sa stranputice našli pravi put. Drugi su moguće griješili iz neznanja, prvi sa predumišljajem.
Crnogorska državno-nacionalna i teritorijalna suverenost osporava se sa raznih strana, a naročito iz Crne Gore. Podmuklo i latentno. Dileme mogu imati samo naivni i prevareni. Dodatno ih zbunjuju oni koji su zakupljeni, potkupljeni ili otkupljeni. Rodoljublja nedostaje na svim nivoima. Zato danas u Crnoj Gori spokojni mogu biti samo pokojni.
U svim poslovima mora postojati veza između početka i trajanja, inače posao nije ozbiljan. To naročito važi za crnogorsku državnost. A neki suverenisti se baš sa tom crnogorskom svetinjom igraju. Za jačanje i opstanak Crne Gore udružuju se sa onima koji su protiv Crne Gore, za NATO savez zalažu se udružujući se sa onima koji su protiv NATO saveza. Contradictio in adjecto.
Crnogorska opozicija udružena sa anticrnogorskom mogla bi jedino sahraniti Crnu Goru. Niče je smatrao da onaj sa kim se družiš definiše ko si a naš dr Rotković zaključio da ono što prihvataš iz istorije govori čemu težiš u budućnosti. Ovome ne treba dodavati ništa.
NATO savez – garant nezavisnosti: Budućnost Crne Gore je u evroatlantskim integracijama, a članstvo u NATO savezu prvo na listi prioriteta i, čini se, naš najbliži državni cilj. Iz više razloga. Prije svega zato što se pristupanjem Sjevernoatlantskoj alijansi zaokružuje državna nezavisnost Crne Gore. Možda zvuči paradoksalno, ali crnogorska zavisnost u NATO savezu je garant crnogorske nezavisnosti na brdovitom Balkanu i uzburkanom Mediteranu. I zato su neki tako žestoko protiv NATO, jer su istovremeno i protiv države Crne Gore, nekima je to pitanje na desetom mjestu, jer se na prvih devet mjesta nalaze oni u borbi za vlast, neki opet teže referendumu, jer su protiv NATO saveza ili ravnodušni po tom pitanju. Neki zagovaraju neutralnost što je ravno dilemi Buradinovog magarca. Neutralnost, pored toga što je najskuplji vid bezbjednosti zemlje, on je i najmanje bezbjedan sistem odbrane, zato je glupost.
NATO je bombardovao Srbiju i Crnu Goru, ali nalog za bombardovanje dao je „beogradski Sadam“ i njegov režim, koji je direktni krivac za vojnu intervenciju Sjevernoatlantskog saveza. Nažalost, kako to biva u ratu, ceh plate najnedužniji. Kada je beogradski režim dao nalog za prekid bombardovanja, intervencija je i okončana.
Devedesetih godina prošlog vijeka partner beogradskom režimu bio je podgorički namjesnički režim. Dok je u vrijeme bombardovanja tu ulogu preuzela velikosrpska crnogorska opozicija koja jedino žali što Crna Gora nije bila više bombardovana od Srbije. Oni Crnu Goru danas vraćaju u prošlost, a prošlosti je već premnogo u Crnoj Gori.
Odluka o članstvu u NATO-u skoro je ravna velikom referendumskom „Da“ u maju 2006. godine. Pristupanje NATO savezu je korak dalje u armiranju državnih temelja Crne Gore. Odluku moraju donijeti oni koji su odgovorni, u skladu sa našim Ustavom. A Ustav ne predviđa plebiscitarno izjašnjavanje o članstvu u vojnim i odbranbenim savezima. Prosto, bezbjednost zemlje je stručno-profesionalno pitanje, a ne pitanje narodne volje. I ne znam koji bi to pametan, uz to i mali narod imao bilo što protiv mirnog sna, bezbjednih granica, najefikasnije i najjeftinije odbrane zemlje. Samo onaj narod koji je prevaren, pametan nijedan.
Demokratska smjena vlasti: Osim članstva u NATO savezu, državni prioritet Crne Gore je i pristupanje Evropskoj uniji, koje podrazumijeva ispunjavanje brojnih obaveza koje evropska zajednica traži od nas. Tokom pregovaračkog procesa započetog u junu 2012. godine otvoreno je 18 poglavlja, a za sada su privremeno zatvorena samo dva. Ključni zahtjevi, presudni za brzinu pristupanja, i dalje ostaju vladavina prava, sloboda medija, suzbijanje korupcije. Sve slabosti naše vlasti, koja vodi pregovore, uočili su i briselski zvaničnici. Mi sa tim živimo, o tome pišemo i govorimo već 25 godina. Crnogorska vlast je nesmjenjiva od uspostavljanja višepartizma. Znamo da vlast kvari (apsolutna-apsolutno), znamo da je demokratska smjena vlasti neophodna za izgradnju demokratskih procesa i uspostavljanje međusobnog povjerenja. No, mora se priznati da se ova vlast prilagođavala vrlo dobro nastalim uslovima, pa u tim metamofrozama treba tražiti objašnjenje za njeno dugo trajanje. Crna Gora je u proteklom periodu višepartizma prošla: rat u kojem je bila agresor, sankcije koje je PER SE uvela, hiperinflaciju, tranziciju koja nam je uništila privredu, više globalnih i lokalnih recesija... Mnogo i za cijeli jedan vijek, a ne za samo njegovu četvrtinu. Najveću odgovornost za naše „blagostanje“ snosi jedan te isti bivši i sadašnji režim.
Međutim, da li ima nedužnih u Crnoj Gori? To svakako nije Socijalistička narodna partija, dio vladajuće stranke u periodu 1989-1997, najmračnijem razdoblju u našoj novijoj istoriji. Svakako da to nijesu ni udarne pesnice tadašnjeg režima, Srpska radikalna stranka i Narodna stranka, ideološka matrica današnje Nove srpske demokratije. DPS se bar javno pokajao i izvinio za svoja zlodjela, a NSD i SNP tuguju što nacional-šovinistički program nije izveden do kraja, ističući kako su ponosni na svoj minuli rad, kako pojedinačno, tako i partijski. A mi se toga stidimo.
Nedužan ne može biti ni SDP koji je već 18 godina dio režima. Dakle, ako je bilo pohara od strane vlasti, ako je bilo pronevjera, manipulacija i izbornih prevara, sve im je zajedničko, kao što im je zajednička i 1988. i 1989. godina, kada su kao namjesnici beogradskog Sadama rušili (pojedinačno ili organizovano) staro rukovodstvo kako god se tada zvali. Znamo i u ime čega. Interesantna je tvrdnja SDP kako je vlast DPS izvršio poharu Aluminijskog kombinata u visini od 800 miliona eura. DPS tako nešto ne priznaje. Utvrdi li se da krivica postoji, ispašće da je radnja napravljena u najboljoj namjeri, pa će to makar biti olakšavajuća okolnost za DPS ili, u najgorem slučaju, kao pojedinačna odgovornost. Nečinjenje je u ovom slučaju pozicija SDP koji je svo to vrijeme u vlasti ćutao dok mu to nije lično zatrebalo. I ne da su se priznanjem kandidovali za krivičnu odgovornost ako je bude (to nije 3.800.000,00 već 800 miliona eura) već su nepozvani počeli da svjedoče u sporu protiv sebe što im nije bila obaveza. Dobra „orijentacija“, nema što.
Postoje i neki drugi koji, pošto su uništili stranke koje su vodili, sad uništavaju sami sebe (jedini ostatak sopstvene stranke), nastojeći da pad rejtinga prikriju pojačanom galamom. Znaju građani Crne Gore, opozicija, vlast, nevladini i vladini mediji, međunarodna zajednica, za kriminal, korupciju, nepotizam, plutokratiju, partitokratiju... Znaju i da to nije crnogorska specifičnost, već pojave jednako prisutne i u našem okruženju, sa kojim se objektivno možemo upoređivati i od kojih nijesmo gori. Znaju i to da se po mnogo čemu drugom u odnosu na to isto okruženje možemo smatrati uspješnim, što potvrđuju ocjene meritornih međunarodnih institucija eto da se ne insistira na lidersku regionalnu ulogu koju priznaju Crnoj Gori.
Kakvu vlast imamo ne možemo pitati opoziciju, ali ni obrnuto, jer iz njihovih odgovora ništa objektivno ne možemo čuti. Međutim, stavovi prvih komšija (država bivše Jugoslavije), ostalog demokratskog svijeta, međunarodnih faktora, moraju se uvažiti. Mnogi od njih danas daju podršku ovoj vlasti, a prije 25 godina, sjetimo se, niko. Sa današnjom opozicijom gotovo i ne razgovaraju, ali su uz puno uvažavanje prema LSCG razgovarali sa njim kad su i sa crnogorskom vladom. Pa ipak, zarad dobrobiti demokratije u Crnoj Gori, vlast mora biti smjenjiva.
Međutim, koji to dobroželatelj Crne Gore može zamisliti u novoj opozicionoj vladi, recimo vrlo moguća sljedeća kadrovska osvježenja: ministar unutrašnjih poslova - četnički vojvoda Mandić; ministar odbrane - komandant ili komandir iz VII bataljona sa kojim se opozicija ponosi; ministar kulture - Emilo Labudović; ministar prosvjete - lider DNP Knežević, i tako dalje sa njima sličnima. Značilo bi to zbogom NATO, zbogom Evropo, dobar dan tugo, srećne nam nesrećne devedesete. Ne hvala. Tolike demokrate normalni ne mogu biti.
Juče, danas, sjutra: Obično u svijetu vlast ojača kad opozicija oslabi i obrnuto, a u Crnoj Gori, očigledno, kriza istovremeno prodrma i vlast i opoziciju. Sve političke idile, unutarpartijske i koalicione, ovih dana ili su doživjele krah ili su pred izvjesnim krajem. Pošten razlaz često je zdraviji od loše partnerske zajednice. No, ovđe sa partneri građani u ime kojih poteze povlače neodgovorni lideri. Kod vodećeg DPS-a se eksplicitno zna i strategija i cilj stranke na unutrašnjem i na spoljno- političkom planu. Kod drugih političkih faktora se to teško može i naslutiti. Tek kada naprave koalicije ili ih najave, zabuna postaje potpuna. Ne zna se čak ni ko za koju državu nastupa. Kako to mogu tek znati građani kad to ne znaju oni koji su koalicije napravili? Njihova koheziona snaga spala je na četiri riječi koje ih povezuju: srušimo vlast, hoćemo promjene. Sve već viđeno i isprobano.
Htjeli - ne htjeli, promjene se dešavaju ili naslućuju i u vladajućoj koaliciji i unutar partija koje je čine. Afera sa milionskim iznosom visoko rangiranog partijskog funkcionera, te ono što se vidi u emisijama serijala „Mehanizam“ na TVCG, realno bi trebalo da nanesu štetu DPS-u. No, realno je često nerealno u Crnoj Gori. Možda se najbrojnija politička partija oslobađa svojih suvišnih putnika pred izbore 2016. godine, ili pere obraz pred međunarodnom zajednicom. Jednim metkom više pogodaka. A, djeluju mirni kao da se njima ništa ne dešava. Kako im je kad ostanu sami sa sobom to samo oni znaju. Čeka li ih štogod još?
Manji koalicioni partner (SDP) usavršava suprotnu strategiju - više metaka, nijedan pogodak. Izuzev po neki pokušaj prema DPS pa rikošetom pravo u Crnu Goru. Kao ovaj oko Kraljičine plaže SDP snose direktnu i cjelokupnu odgovornost. Sem ako gajenje divljeg nara u zaleđu Kraljičine plaže nije osnovni motiv. Nesvjesni svoje veličine, opčinjeni neodoljivim dodirom vlasti, djeluju dezorijentisano i već dugo zbunjuju članstvo i simpatizere. Da je danas živ LSCG, oni bi bili u njegovoj sjenci tek vrijedni pomena. Nažalost LSCG nema, pa ne može biti ni njegove sjenke. Lider DPS-a pozvao je sve opozicione stranke u izvršnu vlast, prije par godina, pod uslovom da priznaju crnogorsku državu, tj. crnogorski Ustav. Oni su ponudu suprotnu njihovom političkom cilju glatko odbili. I to je bilo očekivano. Ali je zato neočekivana bila reakcija SDP-a i njihov golemi strah, ne za Crnu Goru, već za šačicu vlasti ako oni ne budu onaj tas na vagi. Sa ovakom politikom nemaju se čemu nadati na izbore 2016. godine. Opozicija ih neće, vlast ih neće, sami ne mogu. Idu partijski izbori pa ko zna. Možda nešto i bude od njih. Valjalo bi. Predstojeći partijski kongres mogao bi biti dobra prilika za vlastito preispitivanje, prestrojavanje i podsjećanje na izvorni program.
Nacionalne stranke drže se uz vlast bez mnogo galame i sa rijetkim iskakanjem iz postojećeg kolosijeka. Pametno svakako. Kad bi samo SNP mogao napraviti istorijski korak vrijedan naših predaka i sigurne budućnosti. Mogao bi da on nije SNP.
Relativno nova vanparlamentarna stranka CDU i parlamentarna stranka Pozitivna Crna Gora mogle bi biti nukleus za stvaranje fronta, bloka, centra ozbiljne konstruktivne opozicije. Kod CDU to se prepoznaje od osnivanja, a kod Pozitivne od najnovijeg pucanja. Šta nam donosi URA, već je nagoviješteno. Šta nam je donio Demokratski front, već smo vidjeli, a njegova replika će izgleda bit Demos. Crnoj Gori je definitivno prijeko potreban jak opozicioni crnogorski građanski front. Bilo bi to i prirodno i ljekovito i učinkovito. Tek tada bi mogli da konačno biramo na izborima, ili demokratski mijenjamo vlast, bez straha za državu Crnu Goru.
Imamo gotovo 60 političkih stranaka i to je rekordan broj po glavi stanovnika u Evropi, jedna stranka na 10 hiljada stanovnika, uključujući i one bez prava glasa. Za očekivati je da nam ni to nije dovoljno. Ne zbog demokratije, ne zbog Crne Gore i njenih građana ect. već zbog lidera đe imamo hiperprodukciju. Jedno vrijeme su lideri sebe izvozili i tamo đe su uspjeli da prođu i dohvatili se liderstva tamo nije bilo ni izbliza dobro. Samo ako interesi Crne Gore budu iznad partijskih, a partijski iznad liderskih interesa provedrit će iznad Gore Crne. Pitanje je mogu li naši lideri prevazići sujetu i nivo uznapredovanog cinizma. U Crnoj Gori nekoliko novih stranaka tek počinje rad u punom kapacitetu, pa je možda rano za pesimističke prognoze i ocjene.
PS: Citat koji slijedi navodi se kao doprinos kulturi pamćenja.
Riječi koje je uputio Crnogorcima vladika Vasilije decembra 1756.god.
“…Prijed poginimo svi no dopustimo dušmanima da našu slobodu pogaze. Neka naša zemlja našu krv popije. Mi se moramo boriti ne samo radi nas, no još više radi naše braće Srba, koji su u turskom ropstvu, jer ako mi poginemo ako se istuli ovi svetionik koji im pokazuje put iz tame u svjetlost, iz propasti u spas, izgubiće se svi u tami i neći im ostati nadežde za spas.” (Glas Crnogorca, br. II/XIII, 2.3.1884.)
Kada bi ovo crnogorsko vjekovno pravilo opstanka bilo jedina razlika između nas i svih oko nas, dovoljno govori da mi nikad nijesmo bili oni a oni nikad mi. Važi ovo za sve koji se nalaze danas u granicama Crne Gore jer smo svi mi uvijek pripadali Crnoj Gori a Crna Gora nama. Pojaviće se oni koji bi da polemišu sa vladikom Vasilijem. Ohrabrićemo ih riječima: Samo naprijed gromade neznanja! Zaključite kako se vladika Vasilije nije obraćao Crnogorcima već nekima drugima iz mikrokozme. Udrite junaci po vladici Vasiliju i Crnoj Gori na vašem putu vlastitog samoponištenja. Ne budite potomci svojih predaka, onih koji su zarad Crne Gore i njene slobode natapali Crnu Goru svojom krvlju.
