
Imam poznanicu (znate je i vi, ali kad bih vam pomenula šta je, odmah biste znali i ko je!), koja običava u sred zime ljetovati i obratno - najveći joj je merak zimovati u sred žarkog ljeta. Jednom prilikom, vrativši se negdje sredinom januara sa južne polulopte i sa nekog janikadbila ostrva, mrtva 'ledna je pijuckala čaj kršten rumom i đumbirom, i pripovijedala o neobičnom ljetnjem ugođaju. Pa kaže: „...Uh, znate li što znači u ovo doba godine sunčati se, plivati, odmarati u vrelom pijesku? Raj! Da ne pominjem koliko je to zdravo! Spas za organizam, za svaki atom u tijelu. Zato mi nije jasno kako ljudi ne umiju sebi priuštiti nešto takvo - zbilja lijepo i zbilja zdravo?!”
Ni mi ostali, prisutni na toj čajanci, nismo imali pojma zašto ljudi sebi ne priušte malo sunca zimi i malo snijega ljeti? Zbilja nismo znali zašto!?
Ovih vrelih dana mi je ta čajanka često padala na pamet. Gole ulice, prazni trotoari, tek ponegdje pod slabašnim sjenkama neveselih drvoreda, hode vlasnici i na njih ponosni psi - dahću i bale svi, zinuli i mjere čiji jezik je duži... Miriše na paljevinu, na lubenicu, na suvu zemlju i popucali beton - na zdravstveno posrnuli grad. Iz daljina se smiju užarena brda i gorostasne im majke - vazduh treperi, kao da nebo gori, što onomad rek'o građanin Valter. A kako bi sad bilo lijepo - i zdravo! - skijati negdje na donjoj strani planete!
Vrelina je ove godine postepeno uzimala danak: prvo je građanin Radović nagradio nekim ordenom građanina Šešelja! Kad ti od vreline zuji u ušima, mož' se sjetit' samo slova š, pa tako zašušti i zašumori to šššš i eto ti ordena! Sa istim ciljem, al' pod višom temperaturom, Beranci su se jednoglasno sjetili koga će da proglase za počasnog građanina! Počasni građanin je tim povodom svojim potresnim govorom dokazao da je i u Srbiji temperatura istih vrednosti. Slično je i sa štrajkačima, npr. ovim kolašinskim: ne jedu, ne piju ama baš ništa, a štrajkuju u sred ljeta kakvo se ne pamti od Referenduma na ovamo! I Uni'šić je vruće: oslikali su Đokovića na zid. I sad svi srećni, iako ništa za svoje zdravlje nisu učinili! Jedino, eto, što saznasmo da im je Jami živa! Njima zbilja, kad treperi, gori!
Samo teve-poslenicima ništa ne treperi - ovog puta ni na more ne odoše! Od čuvenog čekIna do ovog ljeta, vazda se sa televizijama ljetovalo po primorju. Uspješno. Kad nikako nismo mogli razlikovati jesmo li mi na plažu ili tv-ekipe; ni ko je visokoplatežni gost, a ko Gospa od Škrpjela; ko je srednjeplatežni turista, a ko elokventni novinar; ko je umjetnica narodne glazbe, a ko maštovita i preslatka tv voditeljka... itd. itd. Bilo je časno ljetovati s njima, al', eto, ovog puta ništa! Kad god pogledam u ekran, zašušti mi u ušima i zatreperi u grudima: đe smo mi to stigli kad nam ni najbolje građene voditeljke, a preslatke, ne mogu niđe ljetovat'???
Biće da smo neđe na nivou naših fudbalskih klubova: pojedinačno, ubo bi se poneki as, al' ekipno nikako da nam krene; dajemo sve od sebe, ma i 55,1 % sebe, pa i više, nema nam se što zamjerit'; i treneri su nam potpuno zadovoljni - vazda ispoštujemo, osim ponekad, sve što dogovorimo u našim svlačionicama, no međutim i avaj, zajebe nas vazda neko ko bolje trči, prije stiže, jače puca i ne mrzi ga da izvodi slične sitnice. Mislim da nas neko špijunira kroz ključaonice svlačionica.
Perverzno vrelo ljeto će potrajati. I ulice naše ostaće puste do prvih pasjih šetnji. Vazduh treperi, kao da gori u Tološe, na Zabjelo... Niđe nikog. Ili su svi otišli neđe na zimovanje!?! Možda ključaonica kroz koju ja virim, nije ona kroz koju treba gledat'? Ne znam. Znam samo da imam još jednu poznanicu (mogla bih vam o njoj pripovijedati sat vremena, opet ne bi znali ko je!), sa kojom je grdno pit' čaj: samo to može platit' kad đe sjednemo. I bez limuna. Desilo joj se nešto nevjerovatno: dužna je, a da nije imala pojma, čitavih 1.000 eura! Mislila da je davno otplatila cio kredit banci, a izgleda nije - pa kamata rasla i rasla i eto, porasla kao hiljadarka! Teško je piti čaj sa nekim ko je očajan kao hiljadu eura. Al' pitam je, jer je red: „Kako se osjećaš?” Veli: „Kao suvenir - magare od drveta. Skroz crnogorski!”
Mislim na sve ono što znam o njoj; mislim na to kako smo onomad sve mi željele biti poput nje: bezočno ravnodušne, ljupko drske, samouvjerene, duhovite i sklone incidentima - koji se rađaju samo iz dubokog idealizma. Mislim na to kako nam poput treperavog vazduha izgore i najslađi i najljepši momenti života i kako zapale nebo užarene iskre naših ideala i želja. Negdje gore, gore nedohvatljivi. I kako mi, kao suveniri vjerskih, političkih i zaludškolazaludgrad-vođa iz Šekulara, Gornje Morače ili Banjana, nosimo svoje teške kredite - smiješno male svima sem nama - na nemoćnim drvenim leđima; i slikamo idole po zidovima, tragajući za riječju koja će nam pokazati put do zelene trave doma našeg. Jebiga, sasvim magareća želja: negdje tamo iza sedam gora, sedam rijeka, sedam brda... nedohodljivo.
I mislim, zbilja mislim da je za zdravlje, za svaki atom u ljudskom organizmu, izuzetno važno zimi odljetovati i ljeti odzimovati negdje dolje, na južnoj polulopti. I mislim da je mnogo lakše dugovati sto hiljadica ili deset miliončića, nego ogromnih hiljadu eura. Jer, hiljada je nedohvatljiva...