Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Nastojeći da naprave podjele među Crnogorcima - SPC, srpski nacionalni ideolozi i političari kao jednu od metoda posrbljavanja, pričaju priču da termini - Crnogorci, Brđani, Primorci označavaju pripadnike različitih skupina. Međutim, dokumenta iz srednjeg vijeka nam pokazuju da su današnji Crnogorci potomci istih ljudi, istog naroda koji je u srednjem vijeku živio (a i sada živi), na ovom istom prostoru.
Tog 6.septembra 1455. vojvoda Stefanica Crnojević (otac Ivana Crnojevića) je na Vranjini ispred Zetskog zbora potpisao sporazum sa Mletačkom republikom po kom se Zeta stavlja pod okrilje Mletačke republike. Taj dokument je dat u knjizi „Sazdanje Cetinja” (Titograd, 1984) možete ga pročitati na LINKU.
Prema tom sporazumu Zetski zbor se stavlja pod nominalnu vlast Venecije, jedan od uslova je bio da pravoslavni zetski mitropolit ne bude potčinjen Katoličkoj crkvi. Osmanlije su 1459. ugasile Savinu - crkvu Srpskih i Pomorskih zemalja i sve njene eparhije stavili su pod jurisdikciju Ohridske arhiepiskopije. Crkvu Srpskih i Pomorskih zemalja 1557. je obnovio Mehmed paša Sokolović.
U tih 98 godina (1459-1557) Zetska mitropolija (u vrijeme Ivana Crnojevića izmještena na Cetinje), bila je nezavisna, samostalna i autokefalna. Ne postoji nijedan dokument iz kojeg se može zaključiti da je Zetska/Cetinjska mitropolija/arhiepiskopija u periodu od 1459. do 1557. bila potčinjena nekoj drugoj crkvi. Voljom Osmanlija koji su te 1557. godine bili vjerovatno najveća svjetska sila, crkva Crnogoraca je stavljena de iure pod vlast Pećke patrijaršije, a de facto je i dalje bila samostalna, jer je cetinjske mitropolite uvijek birao zbor Crnogoraca. Od 1766.godine kada su Turci opet ukinuli Pećku patrijaršiju - do 1920. god, Crnogorska pravoslavna crkva bila je opet potpuno nezavisna, autokefalna.
Kuči, Piperi, Bjelopavlići... naši direktni preci: U sporazumu između Zetskog zbora i Venecije određuje se da pripadnik nekog plemena/ratničke družine ne može da se žali na svog plemenskog starješinu višoj - mletačkoj vlasti, a to nam je dobro poznato i iz kasnijih vremena, naša plemena su sama rješavala svoje unutrašnje razmirice. Inače plemenska organizacija među ljudima koji na Balkanu govore slovenskim jezikom postoji samo kod Crnogoraca, npr kod Srba plemena nikada nijesu postojala, nema i nikada nije bilo srpskih plemena u Šumadiji, Mačvi, Vojvodini, na Kosovu itd. Već sama ta činjenica, da su Crnogorci i Srbi tokom istorije imali različito uređena društva, dovoljan je razlog za tvrdnju da je riječ o dva različita naroda, ma koliko nas ubijeđivali da su kroz istoriju Srbi i Crnogorci isto. Pripadnici jednog naroda bi tokom istorije trebali da prođu kroz iste društvene procese, uglavnom je to tako.
I, ko je potpisao sporazum na Vranjini prije 560 godina? Odgovor je - direktni preci današnjih Crnogoraca. Ovako je zapisano na kraju sporazuma:
"Potpisane su družine odnosno Opštine koje pristaju na gore navedene uslove a pod kojim su još mnoga druga naselja (ville) koja ovdje nijesu pomenuta i biće o ovome kasnije obaviještene), a prvenstveno: Mataguži, Hoćani (Hoti), Grlje, Lužani, Podgorica, Grude, Kuči, Piperi, Stankovići, Crnci (Grnci), Kakarići, Bušati, Berislavci, Golubovci, Dajbabe, Staniseljići, Kupusci, Radotjesi, Stanšići, Branovići, Golubovići, Rabiovići, Lužani, Malonšići, Bjelopavlići, Pješivci, Stoie, Mrke, Novičani, Rogami, Tazide (Tuzi), Pobrežani, Nikšići, Spitiha, Lazina, Bešići, Tugomiri, Helmica, Chenchi, Ljubice, Fichsta, Mahalani, Bakzi, Krusi, Ivaini, Arbneši, Draginje, Dinoši, Spatari, Kureci, Svirivlage.”
Kao što vidimo, prema nazivima katuna/plemena, nije pitanje ima li koje starośedjelačko pleme/družina već - ima li koje slovensko!
Među potpisnicima nalazimo i plemena koja su opstala formalno do sredine 20. vijeka, neformalno do dan danas - i dalje žive u svijesti Crnogoraca. Nalazimo Kuče, Pipere, Bjelopavliće, Pješivce... Pod nazivom Kuči objedinjeni su kasnije Kuči, Kupusci, Radotjesi, Kakarići. Pod nazivom Piperi objedinjeni su kasnije Piperi, Bušati, Crnci, Rogami, Mrke. Pod nazivom Bjelopavlići objedinjeni su kasnije Bjelopavlići, Svirivlage, Golubovići, Lužani, Malonšići.
Nikšići, Paštrovići, Grbljani, Rovčani, Vasojevići, Moračani: Akademik SANU Branislav Đurđev smatra da je veliko pleme Nikšići te 1455. prebivalo neđe blizu Podgorice (knjiga "Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena", Titograd, 1984, strana 102), a docnije se pomjerilo u okolini grada Onogošta. Mnogo puta sam na Analitici pisao da su pravi Srbi/Sloveni na zapadnom Balkanu praktično uništeni još u 15. vijeku, a i u Srbiji dokrajčeni u 18. vijeku. Evo još jedan dokaz. Nedim Filipović citira jedan turski defter iz kojeg se vidi da je u drugoj polovini 15. vijeka nahija/župa Onogošt opušćela od Srba/Slovena:
"Kako vidimo, najveći dio opustošenih sela i mezri nalazi se na prostoru Donjih vlaha ili u krajevima uz njihov teritorij. Iz zabilježaka se vidi da su stradale zemlje župskih seljaka koje su označene sa »sirf yerleri«: srpske zemlje, kao i župska sela koja su označena sa »sirf yurdi«. . .
Pri tome je moglo doći do pustošenja i od strane neprijatelja Turaka, kao što pokazuje primjer nahije Onogošte na istoku sandžaka. U toj nahiji zabilježeni su 12 praznih sela i 1 pusta mezra. Za ta sela se kaže da su najprije bila pusta, pa nijesu nikome dodijeljena nego su postala mevkuf. Docnije su ta sela oživljena, ali ih je potom uništio (vurmiş) Çirnioğli, to jest Crnojević (misli se na Ivana Crnojevića), a to je moglo biti 1476. godine. Zahvaljujući vlasima pomenuta mezra, po imenu Miločani, je oživljena.” (Nedim Filipović, Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini, Godišnjak, knjiga XII, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 10, Akademija nauka BiH, Sarajevo, 1974. str 161)
Kako vrhunska srpska nauka smatra - prvobitno su Nikšići zetsko pleme, a ne nekakvo hercegovačko, jer je pojam Hercegovina nastao u vrijeme moći Osmanlija, a sve upućuje na to da su se Nikšići nastanili na ispražnjena srpska staništa. I ranije, u državi Nemanjića, Onogošt (Nikšić) čak i Vilusi, su spadali u teritoriju Zete, imamo pouzdane izvore koji to śedoče.
Iako su im u posljednjih 20-tak godina svetosavski svještenici svojski izmijenili svijest, pričajući im ludobajke o njihovom porijeklu, Paštrovići su najobičnije starośedjelačko - etničko zetsko/crnogorsko pleme, teritoriju đe sada obitavaju naselili su još prije 700 godina ili više. Paštrovići su jedno od nekoliko crnogorskih plemena koja imaju čvrste dokaze da su na ovom prostoru prije bajkovitog "pokosovskog zbega". Drobnjaci se pominju u 13. vijeku, Banjani 1319. g, Ozrinići (kao prezime) 1335. god, Paštrovići (kao prezime) sredinom 14. vijeka.
Postoji u arhivu Venecije dokument koji pokazuje da su na sadašnju teritoriju Paštrovići doselili iz takozvane stare Crne Gore, dakle samo su prešli preko planine i naselili brdoviti kraj uz more. U knjizi "Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena" (Titograd, 1984, str. 197) akademik SANU Branislav Đurđev piše:
„Paštrovići su zaista sišli sa masiva Crne Gore. ‘Nos enim, ex forma pacis, habere debemus, omnes pastrouichios et Reseuichios qui descenderunt de Monte Zarnagore, vnde descenderund omnes pastrouichij, reseuchij et Catunj de la stua (Lastva – B. Đ.), et alie ville, que ad suorum pastrouichiorum se congregant’ kaže se u pismu mletačkog senata upućenom Nikoli Memo za despota Đurđa 1435. godine.” ,
Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi „Despot Đurađ Branković i njegovo doba” (Clio, Beograd, 1999) isto navodi, kao i Ivan Božić u ediciji "Istorija Crne Gore".
Mlečani su u ugovor sa srpskim despotom iz 1435. unijeli da su Paštovići dio Crne Gore, a despot Đurađ Branković je prihvatio ove argumente Venecijanaca, te tako, imamo pouzdan istorijski izvor da su Paštrovići i npr Cetinjani (pleme Cetinje) iz istog korijena.
Za Paštroviće akademik SANU Sima Ćirković kaže da su vlaškog porijekla, a znamo da su prvi stanovnici Cetinja i podlovćenskog kraja - odakle su Paštrovići, bili Vlasi, śetimo se Vlaške crkve na Cetinju.
Grbljani su takođe većinom Crnogorci, naseljeni iz Stare Crne Gore što i njihova predanja potvrđuju, ta predanja čak ni velikosrpska mitomanija nije uspjela da promijeni.
Rovčani su ogranak Nikšića, prema tome - i oni su srednjevjekovni Zećani.
Vasojevići se ne pominju 1455. među potpisnicima ugovora sa Venecijom, ali su i oni sigurno bili u Zeti polovinom 15. vijeka, pominju se u jednom dokumentu iz 1444. zajedno sa Bjelopavlićima i Piperima. Kasnije su se Vasojevići pomjerili na śever.
Po jedinom predanju koje imaju, glavnina Moračana, najveća brastva (Radovići, Medenice, Pekovići, Rakočevići...) su od jednog pretka koji je došao ispod Hotske gore, dakle i predak većine Moračana je živio u srednjevjekovnoj Zeti.
Zećani su u tri bitke porazili vojske srpskog despota Đurđa Brankovića: Kako je to već bilo u feudalizmu, zemlje su prelazile iz ruke u ruku gospodara kao što danas prelaze dućani, pa je poslednji vladar iz dinastije Balšića ostavio Zetu svom ujaku despotu Stefanu Lazareviću, a poslije smrti Stefana Lazarevića Zeta je prešla u ruke njegovog nasljednika - srpskog despota Đurđa Brankovića.
Zećani, pod vođstvom Stefanice Crnojevića izbačili su sredinom 15. vijeka srpsku vojsku iz Zete. Despot Đurađ Branković je na naše pretke slao velike vojske u kojima je bilo i puno turskih plaćenika, ali naši preci Zećani su ih potukli u tri velike bitke 1452./53. godine.
Skoro 500 godina je trebalo da (novo)srpska osvajačka vojska opet, 1918. godine, dođe u Crnu Goru.
Stefanica Crnojević je 5. maja 1460. iz Žabljaka Crnojevića pisao vlastima Mletačke republike, to je izuzetan istorijski izvor.
Izgleda da su u prve dvije bitke neki katuni/plemena bili na strani srpskog despota Đurđa, ali su se poslije dva despotova poraza priključili ostalim Zećanima. Ovako je Veneciji pisao Stefanica Crnojević:
"Videći Zećani da nemaju više uzdanicu u navedenoga gospodina despota, dobrovoljno se predadoše vašoj prevedrosti, a to su plemena i katuni: Malonšići, Pješivci, Bjelopavlići i Lužani."
Iz ove rečenice oca Ivana Crnojevića saznajemo dvije važne stvari. On pripadnike svog naroda zove Zećani, a upotrijebljava i izraz - plemena. Mi svi znamo da srpski ideolozi i popovi često govore da je crnogorsko narodno ime relativno mlado, da je etnonim Crnogorac nastao od kraja 15.-og ili početka 16. vijeka. I onda kažu, kobajagi je to logično - da su se prije toga naši preci zvali Srbi! Međutim, ovaj dokument, ove riječi Stefanice Crnojevića nam pokazuju da je za miks u Zeti: Albanaca, Vlaha, Slovena/Srba, Kelta/Latina itd, postojao etnonim, narodno ime - Zećanin.
Pošto su mu prišli svi zetski katuni/plemena, Stefanica Crnojević je i 1453. u trećoj bitki porazio vojsku srpskog despota i tako konačno u ime Venecije postao gospodar Zete. Ovako u istom pismu od 5. maja 1460. piše u vezi treće bitke protiv vojske despota Đurđa:
"Ovo je još jednom razbijesnilo rečenoga gospodina despota, kad je vidio šuru kako se vratio razbijen i poražen, pa je naredio vojvodi Milošu, zapovjedniku Meduna, i poslao mu mnoštvo ljudi, sa različitim naređenjima, da se osveti za učinjene ‘nepravde’ i da pokuša povratiti izgubljenu zemlju, već predatu vašoj preuzvišenosti. Ovaj je velikim lukavstvom i snagom pošao na mene, no s pomoću Boga i Vaše Preuzvišenosti, ja mu pođoh u susret i izvojevah pobjedu, tako da se on stuštio u bijeg kroz onu gužvu i stradanje svoje vojske da sačuva goli život, kroz kamenjar prema tvrđavi Medun, da se unutra dobro zaključa. Cijeli kraj to jest ostatak Zete i Morače, ja zauzeh u ime Vaše Uzvišenosti stavljajući zastavu Sv. Marka u sred Podgorice, tako da (Milošu) nije ostalo ništa osim stijena Meduna. To je tvrđava s potpornim zidom u kojoj jedva da može da živi zapovjednik sa stražom.”
Usred Podgorice je stavio crveno-žutu zastavu Venecije! To je još jedan siguran podatak koji nam pruža ovaj prvoklasni izvor, i iz kojeg razumijemo - crveno-žuta boja na našoj zastavi postoji još od 15. vijeka. Sve tradicije Crnogoraca sežu daleko u prošlost, ova sadašnja boja naše zastave ima dugu, dugu tradiciju.
Naravno, među potpisnicima sporazuma iz 1455. nema plemena Stare Crne Gore: Među potpisanim katunima/plemenima Zete 1455. nema plemena Stare Crne Gore, jer su ta plemena nastala od ovih istih Zećana dvadesetak godina kasnije, pošto je Ivan Crnojević dio naroda sa sobom povukao u Staru Crnu Goru. Nema Ljubotinjana, Građana, Ceklinjana, Crmničana, Lješnjana, Zagarčana, Komana, Bandića, Cuca, Bjelica, Čevljana, Njeguša, Kosijera itd jer su ta plemena formirana kasnije - od pripadnika ovih plemena koja su navedena u vranjinskom sporazumu iz 1455. Pošto su mu Turci zauzeli prijestonicu - Žabljak Crnojevića, Ivan Crnojević je 1482. izmjestio prijestonicu na Cetinje, a podlovćensku Crnu Goru, staru baštinu Crnojevića, naselio je Zećanima.
Da su Crnogorci ništa drugo do stari Zećani bilo je poznato svim (ili skoro svim) Crnogorcima do Prvog svjetskog rata, pa i kasnije.
Bar 80% današnjih Crnogoraca su porijeklom srednjevjekovni Zećani, preostalih, najviše 20% su doseljenici iz Hercegovine ili su ljudi koji su od davnina u nekom starohercegovačkom (vlaškom) plemenu.
Bajku o "pokosovskom zbegu" izmislio je Sima Sarajlija, prije nego je i došao u Crnu Goru: U posljednjih 50-tak godina nastale su desetine monografija o plemenima koje pišu uglavnom dokoni penzioneri. Tu oni ubacuju novokomponovana predanja, koja obično glase - "naš predak je bio srpski plemić u Vučitrnu (Banjskoj, Prizrenu, Metohiji...) a poslije Kosovske bitke 1389. pobjegao je u Crnu Goru".
Zar bi se Kuči, Piperi, Bjelopavlići, Nikšići, Pješivci... borili 1452./53. protiv srpskog despota pod zastavom Venecije, da su koju deceniju ranije došli kao Srbi sa Kosova?
I tako te besmislice dokonih penzionera čitaju hiljade ljudi, a ljudi kod nas obično imaju strahopoštovanje prema knjizi, ne očekuju da će neko - fantazije da predstavlja kao činjenice. Danas pola Crne Gore priča da je porijeklom sa Kosova, iako na ovom svijetu, ne postoji nijedan jedini istorijski dokaz da je jedno jedino bratstvo u Crnoj Gori porijeklom sa Kosova.
Malo je poznato da (a izgleda da je prvi Radoslav Rotković to primijetio), osim što je na Njegoša presudno uticao da ovaj stekne srpsku nacionalnu svijest, Sima Milutinović Sarajlija je i autor bajke kako su Crnogorci zapravo neki Srbi koji su pobjegli u Crnu Goru. Još 1826. godine, prije nego je i došao u Crnu Goru, u svom spjevu "Srbijanka" Sima je pjevao:
"Crna Goro naš Olimpe pravi,
Crna Goro, ubježište Srba!...
I malo vas, al' možete mnogo...
Crnogorci! Otci Serbov pravi..."
Ovu lažibajku o Crnoj Gori kao "ubježištu Srba", koja je nastala u glavi čuvenog srpskog nacionaliste Sime Sarajlije, kasnije su razrađivali Njegoš i kralj Nikola, bajka je bujala, a svoj pravi procvat doživljava u posljednjih nekoliko decenija.
Svaki Crnogorac koji od srpskih popova i srpskih nacionalnih rabotnika čuje izraze - Brđanin, Starocrnogorac, Hercegovac, Primorac, mora odmah imati na umu da su svi oni iz istog jezgra, od srednjevjekovnih Zećana, koji su bili donekle razdvojeni usred duge vladavine Osmanlija (i Mlečana i Austrijanaca na primorju).
Divno i na poetski način Čeh Ludvik Kuba (knjiga U Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1996), je u nekoliko rečenica opisao promjenu narodnog imena Zećanin u ime Crnogorac. Ovo je pisao krajem 19. vijeka poslije boravka u Crnoj Gori, tek je počela da raste bajka o "pokosovskom zbegu":
"Očeličenog tijela i duha ovaj narod je slavno položio, zaslugom dinastije Petrovića, teški stoljetni ispit, pa su oči cijelog učenog svijeta sa divljenjem bile uprte prema ovom malom velikanu. Za nagradu dato mu je novo ime na osnovu utočišta u koje se sakrio i u kome je tako visoko izrastao tako da se svih strana vidio: – Crnogorac. U Crnu Goru je došao kao poraženi i proganjani Zećanin, a sada se pobjedonosno vraća u Zetu kao Crnogorac.”
Tačno kako je Kuba napisao, poslije oslobođenja od Turaka 1878. srednjevjekovni Zećani rasuti do tada u - Brda, Staru Crnu Goru, staru Hercegovinu... opet su počeli da se vraćaju na svoj matični prostor - Zetsko-Bjelopavlićku ravnicu.
