Duboka je noć i udara ledeni vjetar. Śeverni. A oči neće u san, pa neće. Pride, komšija pored, ima nekakvu lastru na terasi, natkriva kace kupusa i drva; kad duva vjetar, po lastri skaču stotine dobošara, i sigurna sam da zbog toga vjetar još više pobudali. Ubija nesanica, ne znam što da činim. Kao da sam, božemiprosti, aktivna članica neke od naših stranaka, toliko je nadljudskog nemira u meni. Pada mi na pamet: Treba da zamislim neki lijep predio ili mjesto koje volim, dočaram sebi svaki detalj... osjetiću se bolje i - zaspaću!
Pokušavam: zamišljam jednu grbavu i čvornovatu jadransku plažu i ljubičasti odsjaj na horizontu, ljulja se u daljini usamljeni čamac, pljuskaju u blizi talasi, čuju se ptice... Zalud. Onda zamišljam sasvim drugačije: rijeka teče kroz dolinu, mirno se spušta ka jugu, nebo je ogromno i sjajno, a između su brda po kojima sve cvjeta... Opet ništa!
Pokušam, zato, da uskladim ono što čujem sa slikom u glavi: mjauče vjetar, škripi vrlo śeverno, nadigravaju se po lastri smrznuti dobošari... i eto me usred snijega!
Svijet bijel k'o od majke rođen, jedva slutim što je pod tom bijelom silom. Brda, planine, jaruge, procjepi, kosine, uzvisine i jame - sve se to pokrilo snijegom i ne razlikuje se od bijelog neba. Preokreće se pred mojim očima i vrti ukrug; kako vjetar zijevne, tako sve zajedno sklizne; i kako sijevne munja, tako se sve uspravi, nakostriješi i iskosi, pa uz gromove tutnji i mumla... Gazim po granama, pucaju smrznute pod mojim teškim čizmama. Zemlja je, vjerujem, dva metra ispod. Guram se između bijelih borova, otimam se od snijega i gazim, gazim. Izbih na jednu uzvišicu i odozgo ugledah čudan prizor: po onom grdnom snijegu, uz smrznute vrhove borova, uz oštre kandže sleđenih grana, leže ili se savijaju neke čudne prilike. Na rameni im tkani ogrtači, noge u prnje zamotane, glave im jedva iz ramena vire, a na njima nit su kape nit su krpe, u rukama nekakve puške i bajoneti... Kako se koja prilika pomjeri, tako se za njom pomjeri i po snop snijega - zalijepljen za smrznuto blato po njihovim jadnim i bijednim odorama. Mislim da su, mora bit', neki ludi, planinski duhovi, i mislim da imaju vrlo poremećen smisao za razonodu. Ali, oni se pridižu i sa neočekivanom snagom, smrznuti kao granje oko njih, koščati, suvi, modri - jurišaju, pucaju, jurišaju, dozivaju... Iz daljine grme topovi. Tek tada shvatam da sam usred bitke.
Đe ja zabasah, prepadoh se, pa se zavukoh u jedan procjep u snijegu, riješena da se prije smrznem, no da me planinski duhovi ugledaju. Svejedno, ne mogu a da ne gledam što čine: padaju, pa se pridižu, pucaju, pa opet padaju... Ali, to njihovo dozivanje, jeka iz ranjenih grudi, ti strašni glasovi, režu jače od leda i brže smrzavaju od vjetra... Mnogi više ne ustaju. Pokriva ih snijeg. Sijeku glasovi sa svih strana...
A onda se odjednom sve umiri. Ni zemlja više ne tutnji, ni glasak se ne čuje. Nit granje drhti. Tišina. Uskoro se ohrabrih i izađoh iz lednog skrovišta.
Zastadoh: na sve strane, oni isti duhovi sjede u grupama - i desno i lijevo, i gore i dolje - po petorica, šestorica, i zainteresovano gledaju u nešto pred sobom. Ma, što gledaju? Beče, brate! Poprimakoh se najbližoj grupi, naravno - najlaganije što sam mogla - da vidim što je to toliko interesantno da duhovi, poslije onakvog boja, smrznuti sjede i gledaju kao da ih oganj grije? Ostah bez daha: ova grupa je gledala pravi, pravcati televizor!?! Jedan iz grupe se okrenu, pogleda me, ali me uopšte ne primijeti. Toliko je za njega bio fascinantan tv ekran, da ja ne bijah nimalo važnija od grana oko njih. Priđoh pobliže - jeste, bogami, televizor! Onda krenuh dalje: druga grupa je gledala u lap-top, ona gore, treća, u plazmu, četrvta opet u televizor, poneko je imao i telefone, a kad se osvrnuh, vidjeh gore nad kršem, čitav video-bim! Sva je planina sjala od ekrana! U njih su netremice gledale i mrtve oči popadalih duhova. Božemipomozi, božemipomozi, zavapih! Al' ni boga ne bi tog trenutka i tog dana uz mene, među granjem i smrznutim ratnicima!
A na svim ekranima redom: proslava obljetnice jedne bitke! Biće velike i važne! Divota pogledati, još ljepše čuti: svi govore nekim sličnim jezikom čudnoga akcenta i niko nikoga ne razumije! Moji duhovi ponajmanje znaju o čemu se radi? Gledaju, kukavci, ne trepću. Gledaju i, s vremena na vrijeme, prekrste se... Nikad viđeli! Ne znam ni ja ko su ljudi sa ekrana i u kakvoj su vezi oni sa tom bitkom koju pominju? U publici sve đed do đeda, a ja đedova nemam. Ni moji roditelji. Davno su u bitkama poginuli. Neki baš u ovoj koja se proslavlja. Ovi đedovi sa ekrana svečano śede i priśećaju se odakle su ono juče il' prekjuče doputovali, zaboga...? Kako se zvaše ono mjesto, onaj krš iz kojeg su sunuli i stigli ovamo? Ona provincija...? Śede kao samodovoljni artefakti u muzeju i svečano misle o tome ko ih sve gleda. Baš tako su na zidu u kuhinji moje babe, desno od kredenca, o konopčiću visili i otud gledali stari poklopci...
Planinski duhovi su i dalje u nevjerici. Učini im se poneko poznat, ali kad poglednu bolje, vide da tu nikog, baš nikog njihovog nema. Krste se, snebivaju, čude, ne dižu oči jedni ka drugima...
Začuše se najednom trube, zveknuše klanci i zagrmješe brda, i moji se duhovi, kao svi duhovi uostalom, raspršiše, izmiješaše sa snijegom i ledom, uzletješe i nestadoše. Ostah sama usred planine i zaplakah. Za mnom se rasplakaše i krši i granje i planine... Okasnio, i bog zaplaka. Plač me probudio.
Kasnije, rasanjenoj, pade mi na pamet jedna fantastična ideja! Vjerujem u ekonomski razvoj Crne Gore, uzdam se u naš budžet i sigurna sam da će svakim danom biti sve veći! No, ipak, katkad treba i prištedjeti. Vođena tom zaista genijalnom tezom, koja nikad prije ni našem ministrstvu finansija nije pala na pamet, smislila sam i plan štednje: treba da angažujemo one iste ljude da nam za svaku proslavu oni prave izvedbu! Npr. izvedbu za 13. jul? Ili, možda, da nam proslave 1000 godina od rođenja Sv. Vladimira? Imamo još ponešto, ali, prvo da se uvježbaju na jednostavnijim primjerima, makar da jezik savladaju: tu se rodila majka nekog sportiste, onamo se oženio neki vajar, okliznuo se pjesnik, onesvijestio se glumac, sašivena prva cipela, pukla guma, crkla struja pa opet došla, baba usirila kilo sira... - ama, imamo što god poželiš! A oni sve umiju proslavit'!
Dakle, kad se dobro uvježbaju, imaćemo đe proslavit' 21. maj! Koštaće nas samo put do tamo. Smještaj i hrana su nam obezbijeđeni. Ne može jeftinije. A i duhovi će imat' što da gledaju...
