Pravno-politička logika stvaranja državne zajednice Srbija i Crna Gora bila je jasna: zaustavljen je proces disolucije ex-Jugoslavije. Tom zajednicom je zamijenjena Miloševićeva SRJ, sklepana na brdsko-brzinskom referendumu (1992),a zapravo djelo je Evropske unije, konkretno, njenog visokog komesara za spoljnu politiku i bezbjednost, Havijara Solane, koji nije krio da preferira njen opstanak tokom tri godina njenog trajanja (2003-2006). A to je praktično značilo, iako je prema Ustavnoj povelji SCG, moratorijum na referendum o državnom statusu Crne Gore isticao 5. februara 2006, da se spriječi osamostaljivanje Crne Gore kako se ne bi ohrabrile težnje za nezavisnost Kosova i poremetila nestabilna ravnoteža unutar Srbije nakon pada Miloševića. Zvanični Beograd, personalno:Koštunica, Tadić, te velikosrpski krugovi, konstantno su pritiskali Podgoricu, prvo da se odgodi referendum, a potom obesmisli ideja osamostaljivanja, „preseljenjem“ glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, čega nije bilo na referendumu 1992. Međutim, Venecijanska komisija, stručno tijelo Savjeta Evrope, na decembarskom zasjedanju(2005)nije u svojim preporukama uzela u obzir taj Koštuničin prijedlog.
Kako se Evropska unija nije mogla oduprijeti rješenju kome je i sama kumovala Beogradskim sporazumom, aktivno se uključila u proces traženja modela po kojem bi referendum u Crnoj Gori bio prihvatljiv i za indenpedistički i za prosrpski, unionistički blok, jer je bilo jasno da se o ključnom pitanju većine potrebne za izglasavanje nezavisnosti, dvije sukobljenje strane ne mogu dogovoriti bez evropskog učešća. Tako je, po principu „uzmi ili ostavi“, dogovoren model, do tada nikad primijenjen igdje u svijetu: izlaznost od najmanje 50 odsto biračkog tijela i „kvalifikovana“ većina od 55 odsto važećih glasova za opciju „da“. Tačno je: time je obezbijeđen visoki legitimitet referendumskog rezultata i izbjegnut bojkot unionista, ali i visoki rizik. Šta, ako, indenpendisti osvoje većinu veću od 54 odsto, ali nešto manje od potrebnih 55 odsto, tzv.siva zona, u kojoj bismo imali i poraženog pobjednika i faktički delegitimisanu zajednicu Srbiju i Crnu Goru? Tome jadu tada kraja ne bi bilo!
Evo, dva moja teksta, iz marta i aprila 2005, o poigravanju sa principima i državom, kao svjedočanstvo o stanju duha na referendumskom putu. O tome je pofesor Milan Popović pisao u „Vijestima“ još 29.januara 2001. Evo citata:“Vidimo:ludačku košulju velikosrpskog nacionalizma bilo je mnogo lakše navući nego svući. Apsurdno je, ali tačno:pristalice nezavisne Crne Gore u Crnoj Gori su diskriminisane. Za takozvanu SRJ bio je dovoljan samo jedan, za nezavisnu Crnu Goru ni tri referenduma. Za tzv. SRJ bilo je dovoljno nedjelju dana, za nezavisnu Crnu Goru ni šest mjeseci, ni deset godina, ni skoro čitav prošli vijek. Za tzv. SRJ bio je dovoljan i onaj zakon, i oni uslovi, i ono pitanje, i one većine, i oni procenti, za nezavisnu Crnu Goru ni mnogo više od toga. Samo ucjene i prijetnje. Za nezavisnu Crnu Goru organizuje se „topli zec“.
PARALELE: ŽABLJAČKI USTAV
Maškarada do maškarade
Kad je trebalo stvoriti SiCG što je značilo promjenu ranijeg državnog statusa, može dogovorom i vanustavno. Ali se dogovorom ne može iz tog aranžmana!
Kada se zagrebe ispod preovlađujuće retorike tipa "to je pravno nasilje", dobijemo zapanjujuće istu matricu i stara poznata lica koja su proteklih petnaestak godina, u ovom ili onom svojstvu, bili upravo protagonisti "maškarade prava".
SRJ pravljena po Miloševićevom merakuMart nije samo godišnjica Beogradskog sporazuma koji je, do danas, kako je neko revnosno izraunao, prekršen gotovo jedanaest puta. U martu je 1992, na Žabljaku napisan, samo za nekoliko dana, brdsko-brzinski ustav "krnje" Jugoslavije. U tom poslu naročito su se istakli neki današnji legalisti i pravnici za jednokratnu upotrebu. Niko od njih nije imao iskustva u pisanju ustava, sem predmeta Ustavno pravo u toku studija a ipak su se prihvatili tako odgovornog i stručnog posla.
Poslije je svako pisao memoare, a Momir Bulatović do detalja opisao kako je sa Miloševićem usaglašavao članove. Ali se bunio kad je opozicija govorila da je to oktroisani ustav, odnosno politički dogovor dvije vladajuće partije i da će trajati tačno toliko dok je Milošević na vlasti. Kao što je i bilo.
Srpsko-crnogorska "ekspertska grupa" (sa crnogorske strane nije bilo eksperta za ustavno pravo), Ustav SRJ je prepisala zaista udarnički. Radna verzija je bila sklepana – dvadeset članova dnevno!
Kakva je tamo bila atmosfera govori podatak koji je objelodanio Miodrag Vuković, visoki funkcioner DPS-a, na sjednici crnogorskog parlamenta (28.3.1996) da je Dragan Šoć iz Narodne stranke, kao član crnogorskog ekspertskog tima, po ocjeni samog Ratka Markovića, šefa srpske radne grupe, bolje branio interese Srbije od članova same srpske delegacije.
Da je na Žabljaku ustav samo prepisivan bilo je očigledno: već prvog dana, tv kamera registrovala je na stolu, ispred ustavotvoraca, podebele šapirografisane materijale sa naslovom: Ustav Republike Jugo- slavije. Bio je to već gotov proizvod jedne ruke i jednog memoranduma. Oktroisanje ustava i države odozgo uz iluzuju planinske čistote.
Beogradski profesori Ratko Marković i Vladan Kutlešić diktirali su odredbe njihovim učenicima iz Crne Gore: Zoranu Žižiću, magistru obligacija, Miodragu Vukoviću, Rajku Miloviću, Milanu Vešoviću i "narodnjaku" Draganu Šoću. Upitan da prokomentariše stručnost svojih crnogorskih kolega, dr Ratko Marković je posredno odgovorio: "Ako je neko aktivan, a neko pasivan, razlog tome nije njegovo republičko poreklo, nego jednostavno njegova stručna kompentencija".
Odluka vlasti da se ustav nove države donese po hitnom postupku i bez javne rasprave, stručna javnost i opozicija su ocijenili ne samo kršenjem procedure, nego i krajnje neracionalnim sa stanovištva crnogorskih državnih interesa. Ali, uzalud su bila sva ta upozorenja da će Crna Gora najbržim putem ući u državu za koju je skoro izvjesno da će poput nekadašnje Albanije ili Libije, odnosno Iraka, biti osuđena na međunarodnu izolaciju, da će se naći pod udarom teških ekonomskih i političkih sankcija UN.
Građanima nije rečeno da će živjeti u izolacijiUlazak Crne Gore u SRJ pod ovakvim okolnostima i uslovima bila je direktna prevara. Građanima prije izjašnjavanja na referendumu nije rečeno da će živjeti u međunarodno izolovanoj državi. Naprotiv, obećana im je Crna Gora kao ekološka i turistička oaza i potencijalna bescarinska zona, što u uslovima međunarodne izolacije svakako nije bilo moguće.
Kada su Crnogorci ubjeđivani da daju glas "za" rečeno im je da će Vijeće republika, sastavljeno po paritetu, odlučivati o pitanjima koja su od vitalnog nacionalnog interesa za republike članice. Po žabljačkom ustavu, međutim, Vijeće republika nije imalo svoju precizno određenu nadležnost, pa iako je parlament dvodomni, odlučivao je kao jednodomni. Doduše, neka implicitna podjela uloga je izvršena između vijeća, tako da se bez Vijeća republika nijesu mogle donositi značajne ekonomske odluke. Ali, ispalo je da pitanje odbrane, bezbjednosti, međunarodnih poslova, ljudskih prava, statusa republika-članica, nijesu pitanja od vitalnog nacionalnog interesa i da njima nema šta da se bavi Vijeće republika.
Odluka o promjeni ustava je faktički ostavljena isključivo Vijeću građana u kome je bilo trostruko više poslanika iz Srbije. Postupak eventualnog istupanja iz federacije nije regulisan. Tih odredbi uopšte nije bilo! Ali jeste onih da savezna vlada može da naredi opštu mobilizaciju i organizuje pripremu za odbranu, bez saglasnosti republika.
Vojska je dobila zadatak da brani ne samo suverenitet, teritoriju, nezavisnost već i – ustavni poredak. Kako “ustavni poredak” može biti i aktuelni režim, da li se tu radi o liberalnoj ustavnosti?
A kada se pročita član u kome piše da federalna vlada "utvrđuje i vodi unutrašnju i spoljnu politiku", takvo pravo ne pripada ni jednoj od najjačih administracija na svijetu - američkoj, gdje se predsjednik stara o izvršenju zakona i odluka koje donosi Kongres. Stručnjaci su citirali Monteskijea koji je govorio: tamo gdje izvršna vlast preuzima ingerencije zakonodavne vlasti, tu nema više slobode za društvo!
Ustav je takav kakvi su mu bili naručioci, pa i takve konflikte proizvodi.
Poslanici crnogorskog parlamenta zanosili su se da mogu svojim sugestijama i amandmanima poboljšati predloženi ustavni tekst, mada su svi poslanici opozicije, izuzev predstavnika Narodne stranke, bliske vladajućim komunistima, bojkotovali ovaj čin! Predloženo je tridesetak amandmana. Većinu njih Ustavna komisija Skupštine Crne Gore glat je odbila, a to što je tek nekoliko prihvatila nije značilo ništa, jer ih nije mogla usaglasiti sa nadlenim tijelom u srpskoj Skupštini.
Ostalo je kako su dogovorili glavari!
I zar sad oni koji su na takav način upakovali Crnu Goru u "treću" Jugoslaviju, mogu rasterećeno da govore o primjeni i vladavini prava?
Miloševićev Ustav Srbije, donesen 1990, faktički kao ustav nezavisne države kojim je i počela razgradnja SFRJ, nije usklađen sa Ustavom SRJ. Priča se ponavlja i u SICG: prema slovu Ustavne povelje, a zna se da je nastala pod pritiskom Solane, Srbija i Crna Gora morale su - u roku od šest mjeseci od dana njenog usvajanja - da izmijene republičke ustave i usaglase ih sa Poveljom. Ali, to se nije dogodilo do dana današnjeg.
Da ironija bude potpuna: kad je trebalo stvoriti SICG što je značilo promjenu ranijeg državnog statusa, može dogovorom i vanustavno. Ali se dogovorom ne može iz tog aranžmana!
(Branko Vojičić, Monitor, 11.mart 2005)
Principi kao "mačkin muž"
Šta su tražili a šta sad hoće crnogorski lideri - sad ovako, sad onako
Akademik Matija Bećković, srpska hodajuća institucija, saopštio je svoj najnoviji hit: "Nezavisna Crna Gora bi trajala koliko i mačkova ženidba".
Pjesnička veličina od početka protiv (foto: Beta)Pisac poznat po maksimi - "mešajući u politiku pomešamo se sa mekinjama, a gde su mekinje tu su i svinje" - ponovo se upleo u politiku. Ovog puta kao čelnik beogradskog Pokreta za zajedničku državu Srbiju i Crnu Goru.
Metafora iz životinjskog carstva nije, međutim, Bećkovićev izum. Jedan drugi pjesnik-političar, Budimir Dubak, već je autorizovao misao o mačkama i politici. "Tvoja politička uvjerenja traju kraće nego mački muž", poručio je svom partijskom kolegi, književniku i političaru.
Takvi su pjesnici: njima se prašta i kad ne treba. Ponekad je slično i u politici: ovdašnji lideri znaju za promjenu mišljenja baš po rečenom mehanizmu - "mačkin muž".
Oni koji su Crnu Goru svojevremeno spakovali u Miloševićev sendvič, danas su zauzeti referndumskim matematikama: variranjem "velike manjine" i "male većine" u Crnoj Gori. Pri tom se, često, zaboravljaju i vlastita uvjerenja iz "doba jure", kad su bili na vlasti. Jer, Crna Gora se već, 1992, izjasnila, u prisustvu vlasti, na referendumu. Pravila su bila poznata.
Sad ispada - tadašnja pravila više ne važe. Oni koji su juče tražili većinu za odlučivanje o sudbini Crne Gora danas zahtijevaju manjinu
Kad je bilo izjašnjavanje za opstanak Miloševićeve Jugoslavije, Matija Bećković, Zoran Žižić, Predrag Bulatović i slični predvodnici svesrpskog bloka za referedum su tražili - minimalnu većinu. Danas, sa istorijske distance, traže maksimalnu većinu - kada se glasa za suverenu Crnu Goru.
Ima i drugih obrta. Oni koji su se borili za nezavisnu Crnu Goru 1992. godine tražili su dvotrećinsku većinu, poput Vujice Lazovića, Mića Orlandića i Slavka Perovića. Danas znaju da je to više od svjetskih standarda.
Nijesu svi stenogrami uništeni. Oni svjedoče kakve su sve političke borbe vođene prije 13 godina.
Žabljački Ustav: Pravila za jednokratnu upotrebuZoran Žižić, tadašnji potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, bio je glavni za "pravne finese". Ne samo što je predvodio crnogorske ekspete na izradi "žabljačkog ustava", već je žario i palio oko referendumskih uslova. Pozivao se na “drevno rimsko pravo”, kleo se u “pravničko poštenje” i tvrdio: "Građani Crne Gore na isti način zadržavaju pravo da mogu odlučiti o prestanku postojanja zajedničke države".
Zoran Žižić je tada, kao predstavnik crnogorske vlasti, do kraja branio pravilo da se odlučuje većinom glasova od izašlih - 50+1 odsto. Još je deklamovao kao Ciceron: "Ništa nije tako prirodno kao razriješiti nešto na isti način kako je nastalo".
Zoran Žižić danas, kao poslovđa pokreta za zajedničku državu, a pod sjenkom Avale, misli sasvim drugačije. I još poziva Evropu da ne dozvoli crnogorskoj vlasti da sprovede referendum koji je, svojevremeno i on osmislio.
Ipak, Zoran Žižić je bio samo kamenčić u DPS-mozaiku. Te 1992. godine jedinstveni depeesovci odlučili su da za referendum postave visok kriterijum: većinu od upisanih birača. Čak su i donijeli odluku u Vladinom nacrtu referendumskih pravila. Ali, stigao je aber iz Beograda: Milošević je posumnjao da su njegovi crveni komunisti pozelenjeli. Vožd je telefonirao Momiru Bulatoviću, ovaj se uplašio. Nije odustao od referenduma, ali se javno izbičovao. Priznao je da nije "skriveni separatista", da ne sprema "tajni plan" za nezavisnu Crnu Goru i da hoće zajedničku državu. Bulatović je ekspresno oburdao uslove za odlučivanje, a svoju, Đukanovićevu i Marovićevu sudbinu vezao za ostanak u"zajedničkoj državi".
Zadatak se znao: referendum je morao da uspije. Kao egzekutor određen je - Predrag Bulatović. Sa petoricom DPS kolega odmah je podnio DPS amandman a Vlada ga - preko noći - usvojila kao svoje čedo: odluka na referendumu ne donosi se većinom ukupnog biračkog tijela, nego - većinom glasalih (pod uslovom da je na glasanje izašla većina biračkog tijela).
Onda se na noge digla opozicija: shvatli su da će DPS bez problema ostvariti potrebnu većinu i riješili su da Bulatoviću, Đukanoviću i Maroviću zagorčaju život i zaoštre referendumske kriterijume.
KAD OPOZICIJA ZAHTIJEVA
Zamke velikih brojeva
Uplašena da će Crna Gora biti brdsko-brzinski upakovana u zajednicu sa Srbijom crnogorska suverenistička opozicija se zalagala za stroge referndumske uslove. Tadašnji poslanik Reformske koalicije Vujica Lazović (danas dekan Ekonomskog fakulteta) podnio je amandman u ime pet poslanika: predlagao je da odluka o referndumu bude validna ukoliko se za nju izjasni - dvije trećine biračkog tijela.
Valja citirati obrazloženje: "Radi se o jednom veoma delikatnom pitanju. To je sudbina ove države, znači nije pitanje vodovoda ili bilo kakvih drugih problema o kojima se takođe putem referenduma izjašnjavamo i mislim da 100 hiljada birača ne može determinisati sa kim će se Crna Gora udruživati i hoće li biti to suverena država. Mislim da, ipak, dvije trećine biračkog tijela mora odlučivati o sudbini ove države".
Kad bi sada na snazi bilo pravilo koje je nekad htjela uvesti opozicija - Crna Gora nezavisnost ne bi nikad izglasala.
PRAVILO JEDINSTVENOG DPS-a
Većina od manjine
U posljednji čas su u jedinstvenom DPS-u shvatili da prvobitni uslovi : 50 odsto + jedan glas od ukupno upisanih birača - suviše rigorozni i da mogu ugroziti ishod referenduma. Zato je vjerni Milutin Ojdanić te 1992. godine u ime grupe poslanika DPS-a (Milutin Ojdanić, Branislav Otašević, Frano Dedvukaj, Predrag Bulatović, Radoje Ostojić i Vasilije Ćetković)
predložilo da je za validnost referendumske odluke dovoljna "većina glasova izašlih pod uslovom da je na referendum izašla većina od ukupnog broja glasača koji imaju pravo glasa na teritoriji Crne Gore".
Prvi put u crnogorskoj štampi Monitor objavljuje tekst obrazloženja amandmana koji je i danas vrlo aktuelan: "Odredbom člana 26. Predloga zakona o referendumu predviđeno je da se Odluka na referendum donosi većinom glasova svih građana koji imaju biračko pravo na teritoriji za koju se referendum sprovodi. Ako se ima u vidu da jedan, ne mali broj građana sa biračkim pravom privremeno boravi van Crne Gore, da takođe ima birača starih, iznemoglih ili bolesnih, koji ne mogu da izađu na referendum, kao i da u svakom biračkom tijelu, pa i našem, ima građana sa biračkim pravom koji ne žele da izađu na referendum, ne bi bilo opravdano da se ukupan broj tih građana, prilikom utvrđivanja rezultata referenduma, računa kao faktor koji neposredno utiče na donošenje odluke na referendumu.
Uračunavanjem tog broja građana u biračko tijelo, odnosno u ukupan broj birača na osnovu kojeg se utvrđuje potrebna većina za donošenje odluke o referendumu, onemogućavalo bi da se utvrdi pravo raspoloženje građana prema pitanju o kome se odlučuje i stvaralo rizik da referendum u određenim slučajevima ne uspije.
S obzirom da broj građana koji nijesu u mogućnosti ili koji ne žele da učestvuju na referendumu, nije moguće objektivno utvrditi, eventualna zakonska odredba o eliminisanju tog broja, prilikom utvrđivanja rezultata referenduma, kakva postoji u zakonodavstvima nekih zemalja, nosila bi rizik proizvoljnosti i mogućnost zloupotrebe.
U vezi sa izloženim, a u cilju stvaranja uslova da se odluka na referendumu donosi nesumnjivo utvrđenom voljom biračkog tijela, potrebno je da se za donošenje odluke u zakonu predvidi većina od ukupnog broja biraja koji su glasali, pod uslovom da je na referendum izašla većina svih građana koji imaju biračko pravo na teritoriji na kojoj se održava referendum.
Tako je govorio Momir Bulatović
Glasaće samo građani
Tadašnji predsjednik Crne Gore vrlo je uporno branio pravilo da na referendumu ne mogu da glasaju državljani Crne Gore koji žive u Srbiji.
"Meni je gotovo nemoguće izaći u susret zahtjevima da glasaju državljani. Ovdje se radi o referendumu unutar jedne države, unutar jedne republike. Zato je to građanski referendum. Mi nemamo sređene podatke o državljanima Crne Gore pa unaprijed čini sumljivim svaki rezultat i osporava svaki rezultat. Jer, svaki broj ljudi koji su izašli na referendum bio bi stavljen u odnos prema broju državljana za koji ne znamo tačne podatke, pa bi se moglo licitirati sa veličinom tog broja".
Zato su predstavnici Reformskih snaga podnijeli svoj amandman na član 26: "Odluka o refrendumu je podnesena ako se za nju izjasnilo - više od dvije trećine biračkog tijela". U ime parlamentrane grupe Mićo Orlandić je objasnio kako treba glasati kad se odlučuje o sudbini cijele države. "Poznato je da biračko tijelo Crne Gore broji 405 hiljada glasača. Po logici koja se nudi DPS amandmanom dovoljno je da izađe 203 hiljade građana i da o sudbini Crne Gore odluči 102 hiljade".
Orlandić je tada govorio da će se protumačiti da je važnije pitanje izbora predsjednika Predsjedništva Crne Gore (za čiji izbor je bila potrebno da glasa više od polovine ukupnog broja glasova biračkog tijela) nego sudbina Crne Gore. "Ispada da nam je dovoljna četvrtina biračkog tijela, odnosno šestina ukupnog stanovništva", jadao se socijaldemokrata Orlandić.
Ali, sila boga ne moli. Milo Đukanović, tadašnji (i sadašnji) premijer održao je reformistima lekciju. Prvo se, državnički, pozvao na rješenja predviđena ustavima Francuske i Švajcarske, a potom praksom u Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. A reformiste je upitao: "Nije li tiranija manjine ukoliko jedna trećina odluči da ne izađe na referendum i na taj način blokira dvije trećine građana Crne Gore da donesu odluku?"
Nije bilo odgovora: reformisti su razmislili i revidirali stav, umjesto dvije trećine, da bi odluka bila pravovaljana zatražili su da za nju glasa 50+1 odsto upisanih birača. Ni to nije prošlo! Glasačkom mašinom DPS odlučeno je da se glasa onako kako je Milošević tražio: većinom izašlih glasača.
Da vidimo: Žižić, Bulatović, Bećković i Amfilohije, sve zagledani u evropske standarde, sada iskaju - većinu mimo većine. Dok su bili vlast stvarnost je izgledala drugačije kao i želja za referendumskim uslovima.
Slično je i na drugoj strani: oni koji su kao opozicija bili veći katolici od pape, sad se drže strogih pravila. Takva je Crna Gora. Principi služe od danas do sjutra. Jedno na vlasti, drugo u opoziciji. Jedno kad treba Crnu Goru smjestiti u veliku Srbiju, drugo kad je treba redefinisati.
Biće da je Zoran Žižić u pravu kad tvrdi: principi se ne dokazuju, oni dokazuju. Vidjeli smo, konkreno, na primjeru Crne Gore oni dokazuju da traju "kraće nego mački muž`".
(Branko Vojičić, Monitor, 22.april 2005)
