Sve je počelo sa uvođenjem bezviznog režima. Ono čemu su se radovali građani voljni da putuju Evropom, dovelo je najpre do stalnog porasta zahtjeva za politički azil u Njemačkoj, a potom i do restriktivnih mjera Njemačke.
Bezvizni režim i neželjena dejstva
Bezvizni režim uveden je za Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru prije šest godina, a godinu dana kasnije istu privilegiju su dobile Albanija i Bosna i Hercegovina. Ono čemu su se radovali građani voljni da svoju skromnu uštedu ulože u putovanja, dovelo je i do stalnog porasta zahtjeva za politički azil u Njemačkoj.
Među ljudima koji su socijalno, etnički ili na bilo koji drugi način marginalizovani pročulo se da se do Njemačke može doći bez većih prepreka i tamo ostati najmanje šest mjeseci ako se podnese zahtjev za azil.
Taj porast broja balkanskih potražilaca azila, većinom Roma i Albanaca, doveo je do žestoke političke debate u Njemačkoj. Danas se, pod utiskom milionskog kretanja sirijskih zbegova ka Evropi malo ko sjeća da su desetine hiljada zahtjeva za azil iz prostora između Skoplja i Velike Kladuše u stvari bio onaj unutrašnjepolitički okidač koji je trajno promjenio prioritet političkih tema u Njemačkoj.
Sigurne države
Njemačka Vlada je 2014. i 2015. reagovala naljepnicom „sigurna zemlja porijekla“ za svih pet navedenih zemalja. „Sigurne države“ su one za koje njemačka vlada smatra da ne vrše politički progon, a odbijenim podnosiocima zahtjeva za azil u njima ne prijeti „kažnjavanje koje bi bilo povreda ljudskog dostojanstva“.
Ovaj novi pravno-politički okvir za pet balkanskih zemalja je brzo počeo da djeluje. Broj prinudnih povrataka se povećao, broj zahtjeva za azil iz ovog područja – opao. U februaru 2016. Zabilježeno je manje od hiljadu zahteva za politički azil iz ovih pet zemalja, iz Srbije ih je bilo svega 384. Broj odobrenih zahtjeva mjeri se promilima.
U sjenci sirijskih izbjeglica
Sirijske izbjeglice su svojim masovnim dolaskom potisnule ovu grupu ljudi u pozadinu. „Neosnovanost zahtjeva“ ljudi iz „sigurnih država“ skoro niko iz vladajućih partija više nije dovodio u pitanje. Najglasnije su se bunile nevladine organizacije „Amnesti internešnal“ i „Pro azil“. U javnosti se često čulo da „lažni azilanti“ zauzimaju mjesto za „prave izbjeglice“ iz ratnih područja.
Uzalud su mediji ponekad skretali pažnju na probleme. Recimo „Štern“ konstatuje da na Kosovu diskriminišu Rome, a policija je nasilna, da su u Crnoj Gori često ugroženi nezavisni novinari, a u Albaniji djevojčice i žene, dok organi bezbjednosti skoro svakodnevno nekoga zlostavljaju.
Povećao se i broj više ili manje dobrovoljnih povrataka, kojima podnosioci zahtjeva za azil izbjegavaju višegodišnju zabranu ulaska u Njemačku.
Oni koji ne pristanu na to odlaze u policijskoj pratnji. Vrlo rijetki od njih izbjegnu takvu sudbinu jer ih privremeno izuzmu iz kontigenta za deportovanje iz zdravstvenih razloga ili, ako posada aviona odbije da primi nekog od njih.
Romi u teškom položaju
Na Balkanu su Romi socijalno ugroženi i često diskriminisani. Međutim, prema procjenama jednog dijela stručnjaka, ne postoji sistemska diskriminacija ili brutalni napadi kao u zemljama Evropske unije, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Francuskoj. Rasizam prema Romima je, prema istim procjenama, manji u Makedoniji nego u članici EU Bugarskoj.
Ipak, neki Romi ne odustaju. Novinar evangeličke novinske agencije „epd“ razgovarao je sa ljudima koji ilegalno borave u Njemačkoj, u provincijskom gradiću na zapadu zemlje. Redakcija im je zaštitila identitet i nazvala ih Violeta i Dragan Demirović. Violeta je trudna, izgleda iscrpljeno, nema medicinsku zaštitu. Njen muž kaže: „Neću više nikad u Srbiju, muka mi je i kad pomislim na to!“ On dodaje da su iz romskog naselja na rubu Beograda normalno otišli u Njemačku, ali da su onda ilegalno ostali. U Srbiji su izgubili sina u saobraćajnoj nesreći. Prijatelji čoveka koji je skrivio nesreću zastrašivali su ih, fizički nasrtali, prijetili im. Kada je taj čovek ipak bio osuđen na kraću zatvorsku kaznu, još u sudnici je rekao da će Demirovića ubiti. Kaže da sudija i policija na to nisu ni okom trepnuli.
Ratni ožiljci
U agencijskom članku se navodi i primer Fidana Tahirija, kojem je takođe promjenjeno ime. On je do 1993. bio policajac u Mostaru. Tada su ga paravojne formacije Hrvata iz BiH deportovale u zloglasni logor „Heliodrom“, gdje su ga bestijalno zlostavljali. Pošlo mu je za rukom da pobjegne u Njemačku uz pomoć bivših kolega iz policije.
Kada se poslije rata vratio u Mostar shvatio je da su njegovi mučitelji na javnim funkcijama, a jedan od njih je u njegovom predratnom stanu. U muslimanskom dijelu podjeljenog grada takođe ga je dočekala netrpeljivost, jer je otišao iz rata, a žena mu je hrišćanka. „Za Hrvate sam bio musliman, a za muslimane dezerter“, kaže Tahiri. On se sa sjetom sjeća predratnih godina, kada mržnja nije bila svakodnevna pojava: „Jugoslavija je bila dobra zemlja“.
Iz straha da bi ga nekadašnji mučitelji mogli ukloniti kao svjedoka u nagovještenim sudskim procesima, 2015. ponovo je pobjegao sa porodicom u Njemačku, i sada čeka da padne odluka o njegovom zahtjevu za azil.
Pitanje je kako će nadležne institucije odlučiti, napokon, Bosna i Hercegovina je na listi „sigurnih država“.
Politički pritisak
Zamjenik direktora nevladine organizacije „Pro Azil“ Bernd Mesovic napominje da je u Njemačkoj povećan politički pritisak na nadležne institucije, čime se objašnjava činjenica, da Njemačka mnogo restriktivnije postupa prema podnosiocima zahtjeva za azil iz Srbije od zemalja kao što su Švajcarska ili Italija. Tamo više od trećina podnosioca zahtjeva dobija zaštitu.
Sudeći prema uspjesima krajnje desničarskih stranaka na pokrajinskim izborima I opštu atmosferu u Njemačkoj, taj pritisak bi mogao da se još i poveća.
Dw.com
