.
Na referendumu, kako primjećuje profesor Srđan Darmanović, nijesu se borila dva modernizacijska bloka: independisti – feberalisti, već dva bloka podijeljena po mnogim fundamentalnim vrijednostima i pitanjima. Independistički blok: Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, kao multietničku koaliciju, koja je okupila najširi krug građana svih vjera i nacija (ubjedljiva većina Crnogoraca i sve nacionalne manjine), predvodile su partije i pripadnici civilnog društva koji su se protivili ratovima na prostoru ex Jugoslavije i hegemonističkoj velikosrpskoj miloševićevskoj politici, i koji se protive nastavljačima te politike u Srbiji. Pokret je, paralelno sa Đukanovićevom vladom, vodio sopstvenu referendumsku kampanju. Na drugoj strani, unionistički blok - Pokret za zajedničku državu činile su partije srpskim nacionalnim predznakom, zapravo prosrpske opozicione stranke u Crnoj Gori i srpska udruženja, uglavnom partije-saveznice Miloševićevog režima. Ovaj pokret, politički i finansijski otvoreno je podržavao Beograd, pod čijim su patronatom bile, i ove stranke i Srpska pravoslavna crkva, koja je učestvovala u formiranju ovdašnjeg Vijeća narodnih skupština. Istoimeni pokret formiran je u Beogradu, na čijem su čelu srpski akademici, tvorci Memoranduma SANU.
„POKRET ZA ZAJEDNČKU DRŽAVU: Uživa otvorenu podršku Beograda. Vojislav Koštunica je zvanično, kao premijer primio čelinike Pokreta, što je dobilo veliki publicitet u beogradskoj štampi i u elektronskim medijima. Srpska pravoslavna crkva je kroz Pokret uspjela da objedini sve nacionalističke snage u Crnoj Gori, ne skrivajući tu namjeru i pripremajući formiranje te organizacije tako što je u više navrata okupljala lidere prosrpskih političkih stranaka.
Nacionalno homogen, Pokret za zajedničku državu promoviše stavove o potrebi čvrstog državnog jedinstva sa Srbijom, uz gotovo dežurnu tezu o ugroženosti srpstva u Crnoj Gori, optužujući vlasti da su Srbima ugrožena sva prava – od prava na sopstveni jezik do toga da se vrši progon Srpske pravoslavne crkve. U antireferendumskoj kampanji koju sprovodi, Pokret širi strah od predstojećeg izjašnjavanja građana, pa tako predstavnici parlamentarnih stranaka (članice Pokreta) javno prijete i da će to biti „ratni referendum“.
Srpska narodna stranka(SNS) tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori trenutno ugroženiji nego u Hrvatskoj u vrijeme akcije Oluja. SNS, najradikalnija partija u Crnoj Gori, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet,institucije,nastavu na srpskom jeziku,frekvencije za elektronske medije, u slučaju da se na referendumu izglasa nezavisnost. Aćim Višnjić iz NVO Srbi u 21.vijeku, pozvao je da se organizuju plemenski referendumi kako bi „teritorije srpskih plemena odvojili od nezavisne Crne Gore“.
Istupajući na konvenciji beogradskog Pokreta za zajedničku državu koja je održana u Klubu Vojske SCG u Nišu, Zoran Žižić, visoki funkcioner Socijalističke narodne partije i predsjednik Pokreta za Crnu Goru, izjavio je da „crnogorski režim vrši kulturni genocid nad svojim narodom, a referendum je jedan od puteva da to ostvari“. Smajo Šabotić, predsjednik nevladine organizacije Liga za sjever, upozorava da će se – u slučaju nezavisnosti, sjever Crne Gore odvojiti i prisajediniti Srbiji, jer je to „nesumnjiv interes crnogorskih građana da budu dio Podunavlja, kao i stanovnika Srbije da budu dio Mediterana“.
Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: “Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju“, a osnivač te organizacije, Zoran Lakušić (inače, član Socijalističke narodne partije), najavljuje da će i da pogine „ako treba“. Marko Pekić, lider studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva „suludom idejom“ i kaže da priprema marš na Crnu Goru zbog ukidanja „vještačkih granica“.
Pokret za zajedničku državu osnovali su u Beogradu akademici Ljubomir Tadić i Matija Bećković, koji su oduvijek negirali crnogorsku naciju i državu. Ljubomir Tadić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, izjavio je da se „crnogorski režim boji poraza koji mu visi kao Damoklov mač zbog čega prijeti referendumom“. On zahtijeva da crnogorski državljani koji žive u Srbiji imaju pravo glasa na referendumu. On smatra da se „ne smije nikad prihvatiti kao definitivni vojni gubitak, gubitak srpske krajine i slavonskih zemalja gdje su Srbi bili većina“, kao što se „ne smije prihvatiti ni separatizam Crne Gore“. Akademik Veselin Đuretić je javno upozorio „nepodobne“ Crnogorce da će biti „protjerani iz Srbije“.
Pokret je održao zajednički trodnevni skup u Podgorici, što je dio antireferendumske kampanje, koja se vodi na tri nivoa – pravnom, političkom i bezbjednosnom. Na skupu su se čule prijetnje („u slučaju izglasavanja nezavisnosti biće građanskog rata“), koje su bile upućene i manjinama, kao i pogrdne riječi poput onih koje je izgovorio gost iz Grčke Panajotis Haristos nazvavši referendum „majmunskim“. Na skupu su, osim akademika Ljubomira Tadića i Matije Bećkovića bili i mitropolit Amfilohije, Branko Kostić, nekadašnji predsjednik (krnjeg) Predsjedništva SFRJ, Zoran Žižić, bivši predsjednik SRJ i Džejms Biset, kanadski ambasador, Ronald Hačet, bivši Reganov administrativac i drugi.
Krajem 2005. godine, Pokret za zajedničku državu je izjavio da nije moguć bilo kakav razgovor o referendumu sa crnogorskom vlašću i predložio da Crna Gora formira prelaznu vladu koja bi pripremila „demokratski ambijent za parlamentarne izbore i eventualni referendum“. Ova ideja se podudara sa onom koju je ranije iznijela nevladina organizacija Grupa za promjene. Prema pisanju beogradske štampe, Nebojšu Medojevića, jednog od članova te organizacije, zvanično je primio i predsjednik Srbije Boris Tadić. Očito je i ta organizacija instrumentalizovana kroz srpske medije u cilju osporavanja referenduma.
.Vojislav Koštunica je zvanično primio predstavnike Pokreta za zajedničku državu, što je izazvalo reakciju zvanične Podgorice. Crnogorski predsjednik Filip Vujanović je upozorio crnogorsku javnost da ih je „Vojislav Koštunica primio ne kao predsjednik Demokratske stranke Srbije, već kao premijer Srbije. I time i drugim aktivnostima, on se postavio kao čelnik pokreta protiv nezavisnosti Crne Gore, opet kao premijer Srbije.“ (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, iz izvještaja za 2005. godinu).
Osnivačku skupštinu Pokreta za zajedničku državu Srbiju i Crnu Goru (2005) komentator „Monitora“ nazvao je „Podgoričkom skupštinom“. Naveo je i razloge zašto. Prenosimo taj članak, kao i raport iz Beograda „sa lica mjesta“. A potom, moj komentar, kako logiciraju novi-stari kartografi: neće crnogorske granice, ali brane velikosrpske!
PODGORIČKA SKUPŠTINA U BEOGRADU
Družina sijedih glava iz Doma sindikata traži da budu Crnogorci za jednokratnu upotrebu – dok na referendumu izglasaju da Crna Gora ne postoji. Onda će opet biti elitni Srbi.
Prvo je horski usvojena ideja okupljanja: Crnogorci su Srbi, a Crna Gora srpska država. Onda je saopšten ključni zahtjev: da se građanima Srbije porijeklom iz Crne Gore omogući pravo glasa na crnogorskom referendumu. Na kraju, politički program je uobličen sa najvišeg mjesta. "Dvije stare srpske države Srbija i Crna Gora treba da nastave život kao jedna država", zaključio je Ljubomir Tadić, predsjednik Pokreta za zajedničku državu Srbiju i Crnu Goru. Vodilo se računa i o kaznenim odredbama. "One koji govore o crnogorskoj posebnosti treba protjerati iz Crne Gore", zaprijetio je Veselin Đuretić.
Osnivačka skupština Pokreta za zajedničku državu Srbiju i Crnu Goru - novo, a već viđeno. Tadić, Bećković, Strugar, Đuretić, ljudi koji su crtali nove etničke mape tokom srpskih ratova na Balkanu okupili su se iznova da biju boj protiv separatizma. Ovog puta crnogorskog.
I opet - već viđeno. Beogradski Crnogorci za sebe traže višak prava. Oni hoće da glasaju na izborima u Srbiji i odlučuju na referendumu u Crnoj Gori; da biraju srpskog predsjedinka i kreiraju crnogorsku budućnost.
Jedino je još u Tuđmanovoj Hrvatskoj - u doba kada je željela rastgnuti Bosnu - postojao sličan zakon po kojem su Hrvati iz Bosne mogli glasati i u BiH i na izborima u Hrvatskoj. I dok nova hadezeovska vlast u Zagrebu najavljuje izmjenu tog nakaradnog izbornog zakona, u Beogradu su posegnuli baš za Tuđmanovim modelom dvostrukog izbornog prava. Podudarnost je zakonomjerna: logika nacionalista je ista, svi oni računaju da im višak prava pripada rođenjem.
U evropskim zemljama, inicijativa beogradskih pisaca, akademika i političara naišla bi na zid nerazumijevanja. Demokratija ne poznaje zakone dvostrukih standarda: jedan čovjek - makar bio i srpski akademik crnogorskog porekla - može imati samo jedan glas.
"Šaka jada od milion Crnogoraca podiže glavu i hoće da se pita. Mi nećemo odustati od zahtjeva da se poštuju naša prava, da se referendum odloži jednom za sva vremena", sokolio je Matija Bećković sa govornice Doma sindikata.
Nije greška: Bećković je prevalio preko usta da postoje Crnogorci. U njegovoj izvedbi, međutim, taj podatak može biti upotrijebljen samo protiv Crne Gore. Crnogorci kao folklorni ukras srpstva - da, crnogorska nacija - ne. Prosto, terazijski Crnogorci ne skrivaju: žele da budu Crnogorci, dok na referendumu izglasaju da Crna Gora ne postoji.
Falilo je samo još da se čuje ona stara deviza delegata Podgoričke skupštine: "Ujedinjenje ili smrt, to je poklič koji odjekuje širom naše zemlje".
Osnivačka skupština Pokreta za zajedničku evropsku državu Srbija i Crna Gora nije samo oslikala grupni portret beogradskih zagovornika zajedničke države. Skup je ukazao na buduće odnose političkih snaga unutar Crne Gore.
Sjedajući na mjesto počasnog gosta u Domu sindikata mitropolit Amfilohije simbolično je - u ime Srpske pravoslavne crkve - preuzeo ulogu idejnog vođe pristalica zajedničke države. "Kada me pitaju zašto sam prisustvovao Skupštini u Domu sindikata ja prosto kažem - bio sam sa svojim narodom", razjasnio je novinarima mitropolit SPC.
.Jasno je: Srpska crkva postaje politički kišobran svim partijama koje se zalažu za opstanak srpsko-crnogorske državne zajednice. Zaogrtanje jedne političke ideje u jednonacionalni i jednovjerski plašt dodatno će produbiti jaz unutar Crne Gore. Biće to podjela na "vjernike" (pristalice zajedničke države) i "nevjernike" (pristalice crnogorske suverenosti). Zagovornici srpsko-crnogorske države su mahom Srbi u Crnoj Gori, simpatizeri suverenosti su uglavnom - sve druge nacije. Okupljanje u Domu sindikata bilo je i prilika da se sagleda uloga stranaka i lidera partija iz Crne Gore pobornika bratske zajednice. I tu je sve jasno: Šoć, Bojović i Mandić - lideri tri srpske narodne stranke - išli su u Dom sindikata kao na hodočašće. Nije im smetalo što su brojni govornici negirali postojanje Crnogoraca i tražili ukidanje crnogorske državne posebnosti.
Sličnu ulogu prihvatio je i Zoran Žižić. Dok je predsjednik SNP-a Predrag Bulatović bojkotovao osnivačku Skupštinu u Beogradu, potpredsjednik SNP-a Zoran Žižić bio je ugledni gost. Ne samo to: Žižić je insistirao da se dva pokreta objedine: "Separatiste možemo savladati ako povežemo pokrete. Naše je prirodno pravo da pružimo otpor nasilnom mijenjanju državnog statusa Crne Gore".
Možda je Žižić imao lične motive. Računa da će u stranačkoj borbi protiv Bulatovića biti znatno jači ako prispije pomoć iz Beograda. Ko zna, možda je Žičić naumio da žrtvuje lični zarad opšteg interesa? Svejedno: prijedlogom da se njegov pokret utopi u novoosnovani Tadićev prihvatio je da bude poluga kojom će se pritiskati Crna Gora.
U tome je sakrivena istina: priča o zajedničkoj državi je kamuflaža za ideju dominacije Beograda nad Podgoricom. Februara 2005. godine priželjkuje se repriza decembra 1918. godine. Samo što je sada Podgorička skupština održana u Beogradu. Problem je beogradskih autora i pridošlica iz Crne Gore što u patriotskom transu ne primjećuju da ovakva radikalaizacija ne doprinosi masovnosti. Naprotiv: ovako pripremaju teren da izgube referendum u Crnoj Gori. Nije Predrag Bulatović, postao potajni simpatizer suverene Crne Gore. Lider najjače stranke koja se zalaže za zajedničku državu, imao je vrmena da primjeti promjene u Crnoj Gori: ova ista retorika koja se čula u Beogradu nekada je izazivala strah i ljude navodila da se priklone. Sada ta patetika inspriše na otpor - više doprinosi uspjehu referenduma, no Vlada Crne Gore.
(Draško Đuranović, Monitor,11.februar 2005)
MONITOR NA LICU MJESTA
Za početak - pasulj
Borba za zajedničku državu počela je - kusanjem pasulja. U subotu popodne, nakon osnivačke skupštine Pokreta za zajedničku državu Srbiju i Crnu Goru, odabrana delegacija - njih pedesetak - obišla je Skupštinu SCG. Tačnije: pohodili su skupštinski restoran koji je - mada je subota neradan dan - bio otvoren i spreman za doček ljubitelja zajedničke države.
Ostala je misterija: ko je i zbog čega naredio osoblju restorana Skupštine SCG da otvori vrata i ugosti (ne)očekivane goste.
Dok se na Beograd lagano spuštala noć, dolje u skupštinskom restoranu sijede glave su - uz ladno pivo, pasulj i rebarca suva - bučno dogovarali pravce dalje akcije. Srećom, platili su račun prije odlaska.
Suze i gusle
Centar Beograda, nedaleko od Terazija, ulični prodavci izvikuju imena Radovana Karadžića i Njegoša. Muzičku podršku daju im gusle sa CD-ova. Na tezgama - red knjiga najtraženijeg haškog begunca, red Njegoševih sabranih dela u elektronskoj verziji, izmedju njih najveći hitovi na guslama. Iako je ovih dana u Beogradu u toku lov inspektora na prodavce piratskih izdanja ove na Trgu Nikole Pašića niko ne dira. Možda i zbog velikog broja ljudi koji se tiska oko njih...
Masa sveta ulazi u Dom sindikata. Najuporniji uspevaju da se domognu velike sale, oni slabije volje zadovoljni su i holom jer, kako najavljuju organizatori, ozvučenje je postavljeno pa će se i tu čuti sve što se bude govorilo u sali.
Ulaze i zvanice Osnivačke skupštine Pokreta za zajedničku evropsku državu Srbije i Crne Gore. Akademici, crkveni velikodostojnici, gosti iz Crne Gore - Amfilohije Radović, Zoran Žižić, Smajo Šabotić, Dragan Šoć, Predrag Popović, Božidar Bojović, Branko Kostić...
Pokret osniva Udruženje državljana Crne Gore koji žive u Srbiji. Jedan od osnovnih ciljeva je da i oni dobiju pravo glasa na referendumu o državnom statusu Crne Gore. U prepunoj sali nema obeležja, samo goli, socrealistički zidovi. Zato se na bini "šepuri" video bim na kojem piše Osnivačka skupština Pokreta za zajedničku evropsku državu Srbije i Crne Gore.
Bećković (Foto: Beta)Većina ljudi - bar koliko se vidi s mesta na kome se našla manja grupa novinara - poznaje se, pa se pozdravljaju, razmenjuju poljubce, po srpski, tri puta... Luka Karadžić, brat Radovana Karadžića burno je pozdravljen. Ne čudi zato što se, kad je na red došlo glasnje za Upravu Pokreta, Karadžić našao u njegovom Savetu. Za predsednika Pokreta za zajedničku evropsku državu Srbije i Crne Gore izabran je akademik Ljubomir Tadić, a za potpredsednika akademik Matija Bećković.
Besedili su obojica. Bećković je, tako, poručio da Crnogorci u Srbiji neće odustati od svog prava, a to, kako je rekao, znači da "referendum bude odložen za sva vremena, ili da bude malo bolje pripremljen".
E sad, zanimljiv je bio spektar opisa koji se čuo sa govornice oko toga ko je ko. Književnik Miro Vukomanović, primera radi, kaže da su se okuplili oni čije je ime srpsko, a nadimak crnogorski, dok Matija Bećković poručuje: "Šaka jada od milion Crnogoraca u Srbiji podiže glavu i hoće da je neko nešto pita''.
Jedan strani kolega, izveštač, zbunjen onim što je čuo traži razjašnjenje o tome da li su ljudi okupljeni u sali Doma sindikata Srbi ili Crnogorci. Da bi ga još više zbunio jedan domaći novinar, sasvim ozbiljan, objašnjava mu da je prema zvaničnom popisu iz 2002. godine Crnogoraca u Srbiji - 69.049.
Potom se sluša govor akademika Ljubomira Tadića koji objašnjava da su na Berlinskom kongresu 1878. godine Srbija i Crna Gora proglašene za dve države, ali "da je Crna Gora geopolitički, ne i nacionalno druga država". Tadić, sve teže govoreći, podseća na istoriju, Petra Cetinjskog, vladiku Danila... Kad stiže do Mojkovačke bitke - čovek zaplaka. Težak momenat, nakon muka buran aplauz prolomi se salom...
Strani kolega ponovo moli za pomoć, traži "background" govornika. Sa nevericom prima informaciju da je starina za govornicom otac srpskog predsednika Tadića. "Dobro, jeste Tadić" - proverava stranac u svojoj beležnici - "ali kako traži pravo glasa u Crnoj Gori kad mu je sin predsednik u Beogradu, gde je glasao i on, gospodin Tadić stariji", mrmlja strani kolega. Više ništa nije pitao, u nastavku je nemo pratio zbivanja na i oko scene.
Posle nešto više od dva sta Osnivačka skupština je završena, ljudi su se razilazili... Gledajući kako zvanice izlaze iz Doma sindikata prolaznik komentariše sebi u bradu nešto o tome da nikad do sada nije na dobro izašlo kad su se crkva, komunisti i akademija dogovarali. Drugi jedan čovek, komentariše: "Građani Srbije crnogorskog porekla. Nije nego. Ili si trudan ili nisi. Ili si Crnogorac ili si Srbin..."
Uveče, u Drugom dnevniku nacionalne televizije, prva vest je osnivačka skuština Pokreta za zajedničku državu. U vestima druge stanice, TV B92, gostuje Dragoljub Mićunović, prvi predsednik Skupštine državne zajednice SCG. Komentarišući okupljanje u Domu sindikata Mićunović upozorava da zajednička država postoji i da treba poštovati ustavni okvir: "Može se pokrenuti pitanje promene Ustava, parlamenti moraju da preuzmu odgovornost. Na osnovu dogovora treba napraviti referendum i građani će odlučivati. Ovako, sada se ulazi u kampanju koja samo raspiruje strasti i kompromituje državu", objašnjavao je Mićunović.
U isto to vreme, u hotelu "Moskva", omiljenom stecištu srpskih Crnogoraca ili crnogorskih Srba sređivali su se, nema sumnje, neki sasvim drugačiji utisci.
(Sonja Drobac, Monitor, 11.februar 2005)
NOVI - STARI KARTOGRAFI
Igre s granicama
Oni neće referendum u Crnoj Gori ali hoće da zadrže posljedice ratnog referenduma iz 1992.godine: granice velike Srbije, a nikako “avnojevske” ili granice samostalnih država bivših republika.
Koje je ovo vrijeme: početak devedesetih ili druga polovina 2005?
Ne ponavlja se istorija, ali mnogi prizivaju prošle dane: Srpska narodna stranka, čedo Kilibardine Narodne stranke, na Dan crnogorske državnosti, u Bijelom Polju, traži ukidanje granica. Da Crna Gora i Srbija budu jedno. I da nam se vrne dinar.
I srpski mitropolit Amfilohije gleda, tuguje i strahuje od prošlosti: "Ponovo se povampiruje mitologija tla i krvi", 1918. i 1941. "velika i strašna naša nesreća". Što je sa 1991, kad je guslao ratnicima na dubrovačko-hercegovačkom ratištu - ne pominje.
Drugi srpski vladika, budimsko-nikšićki Joanikije, slabije se sjeća prošlosti. Pa ga rastužuje današnjica: brani Srpsku crkvu u Crnoj Gori od onih koji se oslanjaju na moć i silu: "Ponekad je žalosno vidjeti ljude koji bi po svojoj funkciji trebalo da stvaraju mir, toleranciju i poredak u državi i društvu kako sa najodgovornijih mjesta sipaju mržnju i razdor, pozivaju na sukobe i zavađanja". Blagi bože, odnosi li se to i na Srpsku crkvu koja je proklinjala Crnogorce i prijetila da će "Dukljane čekićem pribiti na Vezirov most"?
U isto vrijeme: Budimir Dubak i njegov šef Predrag Popović dan državnosti proslavljaju "radno" izdizanjem na "svetu planinu" Rumiju, gdje su se prekrstili i odaslali poruke nekrstu. I to iz Amfilohijeve limene crkve koja je nasilno tamo postavljena! Tek što su sišli s brda, narodnjaci su postavili zahtjev: smjenu predsjednika Vujanovića samo zato što je hrvatskom predsjedniku Mesiću obećao da će Crna Gora "pokriti" dio ratne štete pričinjene "djelovanjem" crnogorskih rezervista po Konavlima.
U međuvremenu, neki se žeste i na pomen referenduma. Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: "Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju", a osnivač te organizacije Zoran Lakušić, član Glavnog odbora Socijalističke narodne partije, kune se da će da pogine "ako treba". Marko Pekić iz Sutomora, student prava u Beogradu, lider tek formiranog studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva "suludom idejom" i priprema marš na Crnu Goru i ukidanje "vještačkih granica". A u Podgorici, zbog pitanja za stav o Srebrenici, novinar umalo da dobije batine od studentske "poslovne pratnje": "Sa ovima što pitaju o Srebrenici trebalo bi drugačije razgovarati".
Čudne su naše patriote: baštine samo srpsko ime i pravoslavlje, a traže pomoć od zapadnjaka i katolika. I dok Žižićevi gosti pozivaju na uzbunu - "nezavisnoj Crnoj Gori prijete manjine", a od Srbije traže da Crnoj Gori "pokaže zube", svi zajedno pozivaju svijet da u Crnoj Gori zaustavi "govor mržnje". Razjedinjena opozicija jedinstvena je u opstrukciji referenduma: složno i udarnički prikupljaju novi spisak za Brisel (potpisao i Amfilohije) da na referendumu "koga neće biti" glasaju državljani iz Srbije. Oni koji su sudili Solani sada ga zovu da Crnoj Gori presudi.
A Solana, tvorac Solanije, voli da presuđuje: dok se riješi Kosovo, poziva na obavezan konsenzus o "pravilima igre" vlasti i opozicije oko referenduma iako zna da crnogorska opozicija neće ni da priča o referendumu. Tako, direktno, podstiče bojkot referenduma u Crnoj Gori.
Već viđeno, kao devedesetih kad su poruke iz Evrope glasile - mi ćemo prihvatiti sve ono o čemu se dogovore zaraćene strane. Pa onda: embargo na oružje. Divan humanizam: Karadžiću 400 tenkova JNA i 70 posto "oslobođene" teritorije, Izetbegoviću embargo na oružje i procenat teritorije. I poruka: ako izdržite, izvolite, dogovorite se, mi prihvatamo dogovor.
Dakle: Koje je ovo vrijeme - početak devedesetih ili druga polovina 2005. godine? Pitanje zbunjuje samo neobaviještene!
Novak Kilibarda je već ispričao kako je formirana njegova stranka u prisustvu vlasti. I detalje kako je Narodna stranka stvarala "Dubrovačku republiku". Sad Kilibardini nasljednici iz raznih srpskih i drugih narodnih stranaka za reparacije - neće ni da čuju. Naprasno su zaboravili prošlost: ko je naoružavao narodnjake i predvodio dobrovoljačke odrede. Zaboravili su da je i prvi novac stigao od Dobrice Ćosića i da ih je Milošević poslao na kasu kod Radomana Božovića, tadašnjeg srpskog premijera.Tih je devedesetih baš iz Narodne stranke stigao prijedlog o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Sve je to lijepo uobličio akademik Matija Bećković u pozdravnom govoru na osnivanju Narodne stranke: "Ne postoje granice među Srbima, jer prave granice su samo one koje se stvaraju u dušama". Bila je to jasna poruka ne samo Crnoj Gori, već i "sjeverozapadnoj braći" ako krenu putem nezavisnosti.
Goran Danilović, potpredsjednik SNS, zatražio je u Bijelom Polju od naroda "da svojom snagom, političkom moći, ukinu granicu između Srbije i Crne Gore"Poznati mitingaš Kosta Bulatović se glasno preslišavao: "Granice između Srbije i Crne Gore nema, pošto niko ne zna gdje je ona". A književnik Miodrag Bulatović je "plačući od sreće" kazao da ga osnivačka skupština NS "podsetila na onu podgoričku iz 1918. godine kada je, kako se zna, Crna Gora izgubila svoju državnost radi ujedinjenja sa Srbijom". Akademik Vlado Strugar pozvao je Srbiju i Crnu Goru na ujedinjenje, jer, kako reče, "naše tekovine i naše vrijednosti nisu razmještene samo od Lovćena do Čakora, već i do Avale i šire - do Jasne Poljane i Urala". Eto: to je bilo ono vrijeme. Sad izgleda da se malo promijenilo: jeste novo vrijeme, jesu neki novi ljudi ali su ideje one stare.
Potvrđuju to mladi srpski lavovi. Goran Danilović, potpredsjednik SNS, zatražio je u Bijelom Polju od naroda "da svojom snagom, političkom moći, ukinu granicu između Srbije i Crne Gore". Granicu koja je, kako reče, "novi Berlinski zid u Evropi". Granicu koja dijeli "jednu međunarodno priznatu zemlju tvrđe nego što su one među sobom podijeljene u Evropi". Sve je propalo, jedino je sjever Crne Gore navikao da bude centar, da se "opredjeljuje potpuno ravnopravno između Podgorice i Beograda". I to se neće mijenjati, veli Danilović.
Za to vrijeme: potrebne su promjene - vraćanje na dinar. Jer, "iako imamo euro, ne živimo ni izbliza dobro kao oni koji koriste dinar u Srbiji".
Jadan položaj: oni koji su omeđili svaku srpsku stopu "etičkim čišćenjem", oni koji nijesu htjeli od prvog trena priznati granice republika za državne, oni koji su krojili karte velike Srbije, sad pozivaju na - uklanjanje granica. Ali, samo između Srbije i Crne Gore, ne vodeći računa da svojim djelovanjem sami odavno podižu berlinske zidove.
Za njih bi Berlinski zid pao tek kad između "srpstva" ne bi bilo granice, nikako drugačije. Granice prema Hrvatskoj, Bosni i ostalima - poželjne su, sve do momenta kad ne stoje na putu velike Srbije. Tada su neprirodne, neistorijske, nehumane. Tada su srpski grobovi - granice. Tuđi životi, teritorije i grobovi - tuđa su briga. Ili, kako je to rekao vladika Nikanor u Borbi, 3.aprila 1991: "Tamo gde se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja. Onaj koji drukčije misli, na strani je neprijatelja."
Crna Gora je odjednom prošarana novopečenim humanistima i evropejcima. Čudna sorta: negiraju crnogorsku naciju, pravo na ime, jezik, crkvu; Crnogorce zovu "titogorci", Albance - "šiptari"; šire ekumenizam na tuđim leđima - kažu da su ugroženi a gaze.
Čitav taj konvoj od Ćosića do Bećkovića, od Amfilohija do Koštunice, od Narodne do Srpske narodne stranke, opet kruži Crnom Gorom. Svi na istom zadatku: da Crna Gora spriječe da se osamostali. Time bi pao jedan od stubova velike Srbije. Osnov, za buduća teritorijalna osvajanja, pošto su ova sadašnja propala.
Priča se da je neki Vizantijac učio sina da govori "istinu" i "samo istinu": "Kad jesi, reci da nijesi. A kad nijesi, reci da jesi". Milošević je usavršio tu mudrost. Danas, doktorira u Hagu. A njegovi učenici i mučenici, istu logiku i dinamiku, isprobavaju na Crnoj Gori. Protiv su granica, a stvarno zidaju zidove nepovjerenja i granice nesreće.
(Branko Vojičić, Monitor, 22.jul 2005)
