"ZA I PROTIV NEZAVISNOSTI: Decembarsko (2005) istraživanje javnog mnjenja u Crnoj Gori agencije ‘Damar’ pokazuje da je većina građana za nezavisnost. Od ukupnog biračkog tela, 41 odsto je za samostalni državni status, dok 32 odsto podržava zajednicu sa Srbijom. U ove procente ulaze i neopredijeljeni i oni koji neće izaći na referendum. Kada se pak, računaju samo oni koji su "za" ili "protiv", kao na stvarnom glasanju, onda je rezultat 56 posto za nezavisnost prema 44 posto protiv. Tendencija u biračkom telu jeste blagi porast pristalica crnogorske samostalnosti.
Vladajuće stranke, Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijaldemokratska partija (SDP) su opredeljene za suverenu, međunarodno priznatu državu Crnu Goru. Objašnjavajući da se zapravo radi o prirodnom procesu vraćanja državnog statusa staroj evropskoj crnogorskoj državi koja je svoju samostalnost dobila još na Berlinskom kongresu 1878. godine, predstavnici vlasti u Crnoj Gori kroz izuzetno živu diplomatsku aktivnost u svijetu ističu prednosti nezavisnosti. Posebno kada je riječ o bržem uključivanju u evroatlantske integracije, koje se sporo i gotovo bez rezultata sada odvija kroz uniju Srbije i Crne Gore.
Crna Gora je već odmakla u svojim reformama u odnosu na Srbiju, što joj priznaje i međunarodna zajednica: ona ima sopstvenu valutu, sopstveni trgovinski i carinski sistem, u potpunosti kontroliše svoju teritoriju. Uvažavajući tu realnost, EU je prije dvije godine u Mahstritu donijela odluku o "dvostrukom kolosjeku", što zapravo znači da se pregovori u ekonomskoj sferi između Crne Gore i Srbije sa EU vode odvojeno. Činjenica da Evropska unija u pregovaranju o sklapanju ugovora o pridruživanju sada radi posebno sa crnogorskim timom, takođe je znak je da se Crna Gora približava svojoj nezavisnosti.
"Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru" koji je formiran u januaru 2005, okupio je najširi krug građana svih vjera i nacija. Okosnicu Pokreta čine pripadnici civilnog društva koji su se protivili ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i hegemonističkoj velikosrpskoj miloševićevskoj politici, i koji se protive nastavljačima te politike u Srbiji. Pokret, paralelno sa Vladom, vodi sopstvenu referendumsku kampanju za nezavisnost u svim delovima Crne Gore.
"Pokret za zajedničku državu" koji je takođe formiran u Crnoj Gori, iako legitiman u zahtevu da se očuva zajednica sa Srbijom, dvostruko je hendikepiran. Najprije čine ga partije sa jednim nacionalnim predznakom, srpskim, jer ga zapravo čine prosrpske opozicione stranke u Crnoj Gori i srpska udruženja. Drugo, otvoreno ga podržava Beograd, pod čijim je patronatom većina spomenutih stranaka, i Srpska pravoslavna crkva, koja je učestvovala u formiranju Vijeća narodnih skupština. Pokret ima istoimeni ogranak u Beogradu, na čijem su čelu srpski akademici, tvorci Memoranduma SANU. Najveća opoziciona crnogorska stranka, Socijalistička narodna partija (SNP) formalno nije član Pokreta za zajedničku državu, ali je dio njenog vrha i članstva.
Ova organizacija, formirana po (jedno)partijskom principu, zalaže se za čvrstu, centralizovanu državu sa Srbijom, zbog, kako se naglašava, istorijskih, kulturnih i bezbjednosnih razloga. "Pokret za zajedničku državu" potencira srpstvo negirajući postojanje crnogorske nacije. Pokret je posebno aktivan u nerazvijenim djelovima i na sjeveru Crne Gore. Organizacija u osnovi, vodi antireferendumsku kampanju, zatim zahteva biračko pravo crnogorskih državljana koji žive u Srbiji. Pokret, antireferendumsku kampanju podupire tezom o korumpiranosti i kriminalizovanosti crnogorske vlasti…"
(Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Izvještaj za 2005)
U ULOZI LIDERA: PREDRAG POPOVIĆ
Sa reputacijom kavgadžije
Predrag PopovićU novi brak je ušao u novom odijelu i novim cipelama, rekli su mu da tako treba. A u politici, vratio se staroj odori iz vremena ratnog huškanja početkom devedesetih.
Mogao je profesionalno da se bavi enterijerom ili modom. Pamti se njegov sutomorski proevropski butik “Verona” po ekskluzivnim majicama i modernim haljinama i geslu: "Neću politiku u moju butigu". Imao je dara da svira harmoniku, baš kao poslanik Dragan Koprivica, ili da pjeva u horu, poput Gage Vujačića u Amfilohijevom crkvenom zboru. A on - izabrao politiku. I svađe, već koji put, čak i fizičke obračune, počev od krvavog Petrovdana na Cetinju (1991) do onog beskrvnog nedavno u Parlamentu.
"Moj ulazak u politiku bio je slučajan" - povjerio se u trenutku iskrenosti. Vidi se da je tako.
Slučajno ili ne, tek novopečeni predsjednik Narodne stranke već je počeo da prijeti kako bi se u nezavisnoj Crnoj Gori svi narodi u njoj osjećali "kao u najvećem zatvoru na svijetu". I bili bi ne građani, već podanici. Nikako slobodni ljudi, ptice na grani u "zajedničkoj državi" koju godinama kale velikosrpski mučenici Bećković-Koštunica-Amfilohije.
Dakle, već viđeno: bili smo "otok socijalizma" i "posljednji Staljinov brk", pa smo, ratujući za veliku Srbiju, pretopljeni u "najljepši zatvor na svijetu", zahvaljući i nadljudskim naporima Popovićeve Narodne stranke. A nju je (po svjedočenju Novaka Kilibarde), instalirala Služba državne bezbjednosti. I taman kad se ova stranka bila dozvala pameti, oprala svoju ratnu prošlost (kroz Narodnu slogu), a potom zauzela ministarska mjesta u Đukanovićevom kabinetu, profitirajući u timu rušilaca Miloševićevog režima, poslije "bager revolucije" u Srbiji – vraćaju se starim zaslugama.
I vjeri prađedovskoj: ko je vjera, a ko nevjera. I to proglašavaju - demokratijom.
Biće da su Popovićeve analize rezultat stranačke krize: dok su parazitirali na koalicionim sokovima - "Da živimo bolje", a potom na grudima "Koalicije za Jugoslaviju" - prsili su se bez pokrića. Kad su okrenuli samostalno, završili su - vanparlamentarno ili skromno parlamentarno. To što u Narodnoj stranci u posljednje vrijeme svoju politiku grade na ekscesima, napuštanju parlamenta, optužbama i uvredama, vraćanju starim metodama, prirodni je tok odumiranja ove stranke. Ona, sad se vidi, nikada nije shvatila do kraja veliku ideju formiranja “Narodne sloge”. Bila je to šansa mimo šansi, da Crna Gora ispegla neravnine u svom biću i trasira proevropski put prije drugih u regionu.
Nijesu umjeli, smjeli ili htjeli? Vrag bi ga znao. Tek - pojela ih velika ideja. A na kakve je grane Narodna stranka pala vidi se: posljednji u timu, koji čak nije umio ni da bude Kilibardin "ekspert", dogurao je do čelne pozicije. Posljednja linija odbrane.
Tako: oni koji koji su bili dio politike koja je o jadu zabavila Crnu Goru, htjeli bi i danas da nas drže zatočenicima te namjere. Pokušavajući da sabotira referendum, lider narodnjaka bez pardona veli da njegova stranka "u ovom trenutku" ne želi da učestvuje u priči o referendumu! Zanimaju ga samo proevropske integracije, ali ne i proevropska deklaracija u Parlamentu.
Ali, ne bilo kakve integracije, već samo one preko “zajedničke države”, kao da drugih integracija i puteva nema.
Ali, Popović još nije shvatio da ne postoje ama baš nikakvi uslovi da se vraćamo - nazad u logor, u svakom pogledu korumpiranu tvorevinu koju je Evropa doživjela kao zločinačku, a njegov raniji lider, Kilibarda, kao "krvavo vanbračno dijete". Jer, zajednička, srpskocrnogorska tvorevina, stvorena je da bi se u njeno ime vodili osvajački ratovi.
Narodna stranka i dalje srlja. I gradi budućnost na simplifikacijama. Popović hladno reče da su u Budvi izgubili izbore zbog posjete Tivtu Borisa Tadića, predsjednika Srbije. Slična analitika "pala" je i poslije gubitka tivatskih izbora: Tada je bio optužen američki konzul Brajan Hojt Ji za podršku DPS-u. A za gubitak Nikšića, kriv je narod, nedostatak koalicione saradnje i, zna se - veliki snijeg. U Budvi je, otkriva Popović, vladajuća koalicija profitirala vodeći kampanju za zajedničku državu. Sad tek ništa nije jasno: zašto to nije pošlo za rukom njegovoj stranci koja je to isto ostrašćeno radila? Ipak, o svojim saznanjima, po svom dobrom običaju, odmah obavijestio sve relevantne evropske adrese. Predrag Popović i društvo "signale iz Evrope" dešifruje kao poziv na bojkot, opstrukciju i nedogovor. Kad Evropa traži - postignite konsensus; Popović prevodi - nema rješenja ako ne bude po našem.
I počinje izgradnja skela: Mediji u Crnoj Gori su, manje-više, svi u funkciji režima, tumači Popović dokument MIP - analizu medija. Nju je dobio "od nekog iz ministarstva", odmah je objelodanio javnosti i proslijedio OEBS-u.
A upravo je obrnuto: nastanak takve analize krunski je dokaz da su se mediji počeli otrzati iz zagrljaja vlasti. Da nije tako, što bi ih analizirala vlast i predlagala njihovo disciplinovanje.
Zatim Popović veli - u Crnoj Gori vodi se antisrpska kampanja. Zanimljivo. A na popisu stanovništva, uz sve optužbe kako Vlada manipuliše popisom, 32 odsto se izjašnjava kao Srbi.
Čudna antisrpska kampanja: raste broj Srba.
Slična mu je priča i o navodnom ukidanju srpskog jezika. Prvo su profesore srpsko-hrvatskog pobunjivali da štrajkuju. Potom su ih upregnuli u stranačka kola obećavajući da će ih finansirati ako povedu bitku protiv uvođenja crnogorskog, pod firmom maternjeg jezika, dobili su otkaz zato što nijesu htjeli da predaju srpski. Onda su se Popović i družina lagodno okrenuli drugim važnim pitanjima. A profesori? Neka biju svoju bitku.
Sve to ide kao po loju: metamorfoze od velikosrbina preko reformiste do populiste Popović prelazi lakonski. Tako i Crnogorcima ukida naciju. Jer, zaboga, za njega su "vještačka podjela" na Srbe i Crnogoce a radi se o "jednom, jedinstvenom i jedinom državotvornom narodu u Crnoj Gori". Srpskom. Kakav nauk, takvo i čitanje.
(Branko Vojičić, Monitor, 3.jun 2005)
ŽIKINO KOLO: OD LUDAČKOG DO RATNOG I MAJMUNSKOG REFERENDUMA
Gleda sebe u zrcalo
Žižić vezao sudbinu za zajednicuŽižić je nadmašio sebe: u ruci drži kalašnjikov a vidi skriveni pendrek u glavi politikog protivnika. I još se žali Evropi na neregularnost.
Podgorički humor je specifičan. Kao i Zoran Žižić, rođeni Podgoričanin.
Svjevremeno je prkosio Evropi dok je crnčio u Beogradu na čelu vlade: "Dok sam ja na čelu Savezne vlade nema izručenja Miloševića Hagu".
Pet godina kasnije, Žižić je najbolji Solanin prijatelj. Sada se žali - Evropi.
Šefu stalne Posmatračke misije EU u Podgorici Janu Haukusu jadao se da njegovom pokretu teško polazi za rukom da objasni prednosti očuvanja zajednice sa Srbijom, kao i zalaganje da na referendumu državljani Crne Gore imaju pravo glasa. Zna i razlog: mediji su "ostrašćeni i jednostrani", a nikako njegov zapaljiv govor i šovinistički skupovi koje organizuje po Crnoj Gori u kojim prijeti "ratnim" scenarijima i pripadnicima manjina.
Majstor za balvane progovorio je surovo iskreno. Zaista, nije mu lako. Kako objasniti da je maternji jezik - goveđi - iako postoji svjetski dan maternjeg jezika? Kako dokazati da su oni koji traže suverenu Crnu Goru (što im je Evropa dva puta nudila u vrijeme raspada bivše SFRJ) - ludaci, zagovornici ratnog i majmunskog referenduma?
A to je samo dio zagonetke. Kako objasniti da građani Crne Gore moraju više da vole tuđu nego svoju državu i da o sudbini Crne Gore treba da odluče oni koji žive i biraju (i plaćaju porez) u Srbiji? Kako obasniti da Crnoj Gori kao suverenoj državi prijeti veća opasnost od manjina koje podržavaju crnogorsku naciju nego od onih koji negiraju Crnogorce a Crnu Goru hoće da žrtvuju za ostvarenje velikosrpskog sna?
Evropa bi morala da zna da je za Zorana Žižića Crna Gora "neodoljiva u svojim fantastičnim kontrastima" i "uzbudljivo mjesto za život", "s pikantnom dozom urbanog", "magično mjesto presjeka vremenskih ravni" i tako dalje. Ali, trebalo bi da zna i pikanterije vezane za ovog "šar- mantnog čovjeka koji neguje svoje ljudske strane" (NIN).
"Nisu poslušali Žižića, izruili su Miloševića Hagu, i Žižić je abdicirao. Time, veli, nije ugrozio stabilnost savezne države, samo je sačuvao - čast", tvrdio je beogradski nedjeljnik.
Čiju je čast Žižić čuvao? O svojoj nije brinuo: ne bi valjda pristao da bude Koštuničin premijer nakon što je ovaj svrgnuo Miloševića. O državi nije razmišljao - inače ne bi prihvatio da, kao poražena politička snaga i manjina u Crnoj Gori, bude biran za saveznog premijera. Na Crnu Goru se nije osvrtao: odlepršao je u Beograd da tamo povrati moć koju je izgubio u Podgorici.
To je onaj isti legelaista Zoran Žižić koji je 6.juna 2000. godine glasao u saveznom parlamentu za ekspresne izmjene Ustava SRJ koje predviđaju neposredan izbor predsjednika. Samo tri godine ranije, kao tadašnji potpredsjednik Skupštine Crne Gore, tvrdio je "ukoliko bi došlo do neposrednog izbora predsjednika SRJ, biračko tijelo Crne Gore bi se utopilo u masu biračkog tijela Srbije, čime bi se dovela u pitanje načelna ravnopravnost dvije republike članice."
Legalista, ne - umjetnik. Govorio je da su državni simboli integrativni faktor Srbije i Crne Gore - ime i prezime te države. Dičio se da zna tekst nove himne sastavljene od dva dijela: srpske himne "Bože pravde" i tradicionalne crnogorske pjesme "Oj svijetla majska zora". I da će glasti za nju. Sve do apela patrijarha Pavla. Tada je, na crkveni zov, naprasno odlučio da ne podrži prijed- log nove himne SCG.
Što je time prekršena Ustavna povelja i po ko zna koji put probijeni rokovi - Žižića i društvance nije bilo briga.
Tako Žižić čuva čast.
Ali, kad je Đukanović zatražio da se odgode neposredni savezni izbori, Žižić je poput kerbera stao u odbranu legalizma: "Niko u Beogradu sa Đukanovićem neće da priča o promjeni Ustavne povelje". Tada je vrlo glasno poručivao da svaka vlast koja hoće da bude iole ozbiljna i odgovorna "mora poštovati zakone koje sama donosi", podvlačeći da je održavanje neposrednih izbora obaveza. Na kraju balade, u Beogradu je, uz prisustvo Žižićevog velikog zaštitnika Solane, "pao" dogovor o promjeni Ustavne povelje.
Zoran Žižić je opet sačuvao - čast.
Baš kao i onda, kada je s mjesta potpredsjednika Đukanovićeve vlade deklamovao u Parlamentu Cicerona: "Ništa nije tako prirodno kao razriješiti nešto na isti način kako je i nastalo". Tako je Žižić branio da se na referendumu o stvaranju SRJ glasa većinom glasova od izašlih birača -
50+1, i da mogu glasti samo oni upisani u birački spisak. Danas, poziva Evropu da ne dozvoli Crnoj Gori uslove koje je on osmislio.
Tako čuva čast magistar obligacionog prava koji zna da podsjeti na drevnu pravnu logiku: "Principi se ne dokazuju, oni dokazuju".
Poslije rascjepa u DPS-u čvrsto stajeo uz Momira i Miloševića a prijeti Crnoj Gori kao i danas: "Dosad smo bili fini i kulturni. A sada moramo biti silni i bahati", objelodanio je novu taktiku na Glavnom odboru Bulatovićeve stranke neposredno nakon drugog izbornog kruga, na kome je Đukanović trijumfovao.
Obožava da govori o "maškardi prava" i nediđenoj "izbornoj krađi" u Crnoj Gori.
Za Miloševićeve pokradene izbore nevoljno priznaje: "Neregularnost u Srbiji bila je dosta flagrantna, ne toliko pretjerana, ali ozbiljna"!?
To je onaj Žižić koji je nasiljem - napadom na zgradu Vlade, u noći 14.januara 1998, pokušao da preuzme vlast. Kad su neki njegovi drugari pritvoreni, hrabro je, u Parlamentu, obećao da se on i organizatori nasilja "neće pozivati na imunitet", u zamjenu za slobodu uhapšenih. Kad je viši tužilac pokrenuo postupak, prepao se i napao "mrak" u Crnoj Gori. Kako tada, tako i danas. Kad ga izdaju argumenti i strpljenje, kad prijeti Crnogorcima i predviđa katastrofični scenario raspleta, kada širi međunacionalnu mržnju i proizvodi strah, kad prebrojava ljude i licitira ko će da se otcijepi a na tribinama koje organizuje širi govor mržnje - krivac su "ostrašćeni i jednostrani mediji"!
U životu je često sprovodio scenarijo mržnje i nasilja, a kad je Branko Lukovac šef pokreta za evropsku Crnu Goru javno zatražio da državni organi rade po zakonu, velikosrpski patriota hvata se za slamku i kaže: "Lukovac je otkrio svoje pravo lice i vješto skrivani pendrek u glavi".
Žižić je nadmašio sebe: u ruci drži kalašnjikov, a vidi skriveni pendrek u glavi političkog protivnika.
(Branko Vojičić, Monitor, 8.jul 2005)
GOVOR MRŽNJE: Predrag Bulatović
Manjine opet na meti
"Svaka čast svakom ko smatra da je Slobodan Milošević dobar i najbolji političar", pričao je Bulatović.Velikosrpski projekat živi u svijetu privida. Zato su njegovi protagonisti uvijek spremni za nasilje nad stvarnošću. Sada psihološkom torturom pokušavaju da rasture multietinost, najveću tekovinu moderne Crne Gore, i tako poraze – Crnogorce.
“Neće meni, Predragu Bulatoviću, Ferhat Dinoša, tumačiti crnogorske interese", grmi u Parlamentu lider najjače opozicione stranke koja trvdi da je proevropska, pa javno poziva Havijara Solanu da presudi oko crnogorskog državnog pitanja.
Nije to izolovan slučaj. Isti lider je, ponovo, u trenutku nadahnuća, po logici stvari, potpredsjedniku parlamenta skresao u oči: "Slušaj me dobro Rifate Rastodere, nećeš ti meni, Predragu Bulatoviću, oduzimati riječ".
Kakva retorika dominacije, kakav govor moći!
Predrag Bulatović, proviđenje, snaga države, čovjek tekovina, traži da drugi poslanici ne smiju da ga gledaju u oči i - ravnopravo sa njim - tumače i odlučuju o crnogorskim interesima. Čovjek ima licencu da samo on i drugovi mu mogu tumačiti crnogorski interes kroz prizmu milenijumske svjetlosti srpske nacionalne svijesti.
Da mu to od oca, Miloševića ili Solane nije ostalo?
Iskreno je govorio Predrag Bulatović u istom Parlamentu: "Svaka čast svakom poslaniku ovdje koji je smatrao i smatra da je Slobodan Mlošević dobar i najbolji političar. Svaka čast svakom. I niko ne treba da se stidi iz Socijalističke narodne partije toga".
Svaka čast novopečenom evropejcu Predragu Bulatoviću. Izgleda da je svoje evropejstvo shvatio kao vizu da brutalno vrijeđa pripadnike manjinskih naroda da bi disciplinovao i njih i - Crnogorce. A sebe promovisao u vrhovnog demijurga, pred kojim predstavnici manjina treba da se osjećaju krivim što Crnu Goru doživljavaju kao svoju kuću.
Jedino, skorašnji evropejac nije uspio da se obavijesti - po kom to evropskom standardu on ima višak prava u poređenju sa onima koji sjede zajedno sa njim u skupštinskim klupama, građanima Crne Gore čiji je "grijeh" što nijesu iste nacije kao Bulatović?
Ova priča se samo nastavlja na retoriku Zorana Žižića i Amfilohija Radovića. Za Žižića je svaki referendum koji bi vodio ka stvaranju posebnih država “ratni referendum”, a na skupovima koje on organizuje i finansijski pokriva, taj referendum je nazvan “ludačkim i majmunskim”. A mitropolit Amfilohije, koji vrijeđa crnogorsku naciju i jezik, kaže da je maternji - “goveđi jezik”.
Ali, u proizvodnji haosa, i neutralizaciji suštine crnogorskog multikulturalnog društva ima sistema. Isproban je model potrage sa “poštenim” Albancima i Muslimanima, poput Smaja Šabotića ili književnika koji nije znao da li je veći Srbin ili Musliman a koji se istovremeno klanja i krsti. Nije dao rezultate.
Onda je na scenu stupio plan "B": brutalno se napadaju najistaknutiji predstavnici manjina, kao da su ljudi drugog reda. Namjera je da se zaplaše njihovi sunarodnici kako bi se pasivizirali i odlučivanje o sudbini crnogorskog duštva i države prepustili "pravoslavnoj većini". Cilj da se Crna Gora slomi tamo gdje je najjača, pa da onda krene sudbinski obračun brojki: deset miliona Srba sa 420 hiljada Crnogoraca.
U tu svrhu Crna Gora je dobila novi list za Srbiju i Crnu Goru, pod nazivom "Pokret", koji poručuje "nijesmo mi ničiji". U impresumu stoji da je izdavač nevladina organizacija "Institut za evropske integracije iz Podgorice", a koliko je to tačno, odmah se vidi iz sadržine priloga. Dopisnik iz Pariza, grada svjetlosti, dobro poznati iz ratnih devedesetih, Komnen Bećirović, muku muči da objasni svoj paradoks: kako je moguće, pita se on, da jedan ovdašnji profesor univerziteta, koji nije ni Srbin ni Crnogorac, nego musliman (piše m malim slovom), "nacije, koja je kao i crnogorska, Brozova izmišljotina", govori o srpskoj istoriji? Za profesore, Francuze, to se podrazumijeva, oni mogu, ali za ovdašnjeg Muslimana/Bošnjaka, kakav užas!
A onda slijedi tekst o Andreju Nikolaidisu. "Pokret misli" svojom glavom: čim Nikolaidis onako oštro kritikuje velikosrpstvo, ne zaslužuje ni svoje prezime ni svoje grčko i pravoslavno porijeklo. Ne časeći, odlučili su da ga preimenuju u "grčkog ciganina". Za njih je "ciganin" - dis- kvalifikacija.
Pred svake izbore, u svakom odlučujućem trenutku u Crnoj Gori ista slika i prilika: prvo kreće udar na manjine, pa onda na Crnogorce. Po sistemu: ćerku kara, snahi prigovara! Činili su to, uspješno, Branko Kostić i Novak Kilibarda, početkom devedesetih, iz DPS-a i NS: prijetili manjinama da dobro paze što rade. A Momirov SNP i Bojovićeva DSS usavršili do maksimuma. Danas, to baštine proevropski velikosrbi. A Mauricio Masari u Beogradu sviđa svoju.Mitska, epska Crna Gora, svim silama nastoji da kod manjina u Crnoj Gori proizvede strah, da ih izoluje i odvoji od Crnogoraca, eliminiše sa političke scene, i tako svede Crnogorce na golu kost u njihovoj borbi za samostalnu državu.
U Crnoj Gori manjine baštine državnost. To je nešto što nije karakteristično za Balkan. Multietičnost je najljepši lik Crne Gore i svako nastojanje da ova zemlja postane moderno društvo pada ako manjine budu ućutkane. Tako bi crnogorsko društvo ličilo na sadašnje srpsko, a Crnogorci bili poraženi. Da bi ova operacija uspjela velikosrpske snage bi morale da ulože ogromnu energiju, koju više nemaju. Zato se može reći da je njihova retorika mržnje ovaj put u osnovi - bez pokrića.
Ni u eri Miloševića paralisanje strahom pripadnika manjinskih zajednica u Crnoj Gori nije uspjelo. Danas je gotovo nemoguće!
Svi velikosrpski projekti su propali. Nasilje i proizvodnja straha, o glavu se razbilo inspiratorima podjela i mržnje.
Crna Gora ne smije sebi dozvoliti da polaže prijemni pred komisijom mraka.
(Branko Vojičić, Monitor,11.novembar 2005)
PROFIL: Andrija Mandić
Kako je lider SNS-a iz igre isključio sebe
Mandić pozivao crnogorsku opoziciju na bojkotMiroslav Lajčak neće da se nateže sa Andrijom Mandićem. Iako lider SNS-a za sebe tvrdi, evo neko vrijeme, da je šef najjače opozicione stranke. I da, valjda stoga, i ima najvažniju ulogu u drami oko očuvanja zajednice. On još od avgusta prošle godine poziva svoju braću iz Srbije - Koštunicu, Tadića i Tomu Nikolića - da priskoče u pomoć protiv nezavisnosti. a domaću opoziciju na bojkot referenduma. Ali, iako je tako važan, Mandića je lični Solanin izaslanik hladno skinuo sa evidencije. Prosto, agende im se mimoilaze.
Mandiću je od bojkota jedino ostalo da ucjenjuje sebe, što je našeg stratega stavilo na teško iskušenje. Rezigniran kako su stvari krenule naopako, najavio je da će otići - ne reče kuda - ukoliko rezultat referendumskog procesa bude «razbijanje SCG». Da neće u Srbiju - samo joj još on fali da organizuje život na njenom proevropskom putu. Baš , kao što je to «mladi lav» činio na beogradskom trgu republike, sa kojeg je zračio porukama ljubavi protiv samostalne Crne Gore. Samo niko na trgu nije imao da ga sluša, do pedesetak obožavaoca, uglavnom dovedenih iz Crne Gore.
Mandić je sam sebe zbrisao sa političke scene: jer nije shvatio da je politika vještina mogućeg, a iz Evrope mu nije javljeno da bojkot više nije u igri. Ništa ni od njegovog «jesenjeg cunamija». Prošlog je ljeta gromoglasno najavljivao da će «oduvati» crnogorsku vlast. Uporan da uskrati legitimitet «destruktivnoj ideji» - da se o sudbini Crne Gore odlučuje referendumom - Mandić poduže zaustavlja sebe u razvoju, preporučujući se za vječitog političkog gubitnika, na «poziciji crnogorskog Lepena».
Riječ Andrije Mandića sve brže gubi na cijeni: dok je javno tražio da se donese zakon o sprječavanju diskriminacije, sam je diskriminisao pravo građanima da se izjasne na referendumu, nazivajući ga, po ko zna koji put, «mafijaškim». Dok se zalagao za rehabilitaciju političkih neistomišljenika, pozivao je, ispred parlamenta, da slovenačkog predsjednika Drnovšeka svako ko sretne pogodi mućkom u glavu. I tu su mu, kao na beogradskom Trgu republike, došla dva, tri rođaka i nešto partijskih kolega. Ipak, Drnovšeku je drsko odbrusio da se ne miješa «u unutrašnje stvari naše zemlje», a sam poziva briselske činovnike da na silu održavaju SCG.
Likovao je: Venecijanska komisija je stavila tačku na priče «čitavog niza ovdašnjih blefera». Cementiranje zajednice opravdavao je i pr ičama da su u Crnoj Gori ugrožena ljudska prava Srbima, da vlada aparhejd.
Sada, izolovan, Mandić plaća cijenu svog umišljenog liderstva: grabeći da pokupi najradikalnije srpske glasove, da preotme simpatizere drugih prosrpskih partija, zbog čega je poremetio odnose u opoziciji, Mandić nije ni primijetio da sve mora imati granicu. Kada se granica pređe, srlja se u poraz. Puneći balon arogancijom, a često i uvredljivom retorikom, na kraju je isključen iz igre. U tome su mu pripomogla i njegova braća iz partija za zajednicu. Jedva su čekali da ga oduvaju. Na Mandića malo ko računa, osim nešto radikalnih sljedbenika.
(Branko Vojičić, Monitor, 20.januar 2006)
