Sada je Dejan Radonjić broj - jedan. I nije mala stvar kada se u CV nađe stavka kojom niko ne može da se pohvali. Podatak koji precizno, gotovo kao i sve titule, oslikava koliko je truda i napora uloženo da se Crvena zvezda ponosno dovede na sadašnju poziciju - među najbolje klubove Evrope, na krov Jadrana, za nekoliko dana možda i Srbije. Opet.
A ne treba zaboraviti ni da mu 16. aprila 2013. godine, kada je zakoračio u klupske prostorije na Malom Kalemegdanu, niko nije garantovao da će trajati duže od Milivoja Lazića, Aleksandra Nikitovića, ili Milana Škoblja... Sportskih radnika čijih se dana na klupi crveno-bijelih sećaju samo oni dovoljno predani da zapamte imena svih ljudi koji su u nekom trenutku vodili Crvenu zvezdu. Štaviše, nerijetko je djelovalo kao da mu je za odjelo nadenuta etiketa sa brojem „27“. Jer u danu potpisivanja ugovora postao je Zvezdin 27. trener u najturbulentnom vremenu, koje je trajalo punih petnaest godina.
Dočekan je uz opasku - Koliki mu je rok trajanja? - a tri godine kasnije postao je čovjek čije se ime nalazi na usnama svih navijača Crvene zvezde. Za ove tri godine bio je smjenjivan nebrojano puta, neki mu i dalje zamjeraju na Ciboni, Strazburu, Uniksu, Galatasaraju, Žalgirisu...
Ali, isto tako, učio je na svim greškama. I rastao. I postao trener sa sve dužom listom dostignuća, uspjeha, osvojenih titula, ali i stavki koje nema nijedan trener u Zvezdinoj istoriji. A sve to postigao je onda kada mu je nad glavom „visilo“ da MORA da pokrene ekipu sa mrtve tačke i stvori klub dostojan renomea čije ime nosi. Napravio je mnogo više.
Uprkos svemu ostao je dosljedan trenerskim postulatima, principima jasno urezanim u trenerski kodeks. Gospodski se držao od prvog trenutka, bez obzira na okolnosti. Bavio se striktno trenerskim poslom, nikada nije izlazio iz okvira. Nije ulazio u prepirke sa protivnicima, ni međuklupske rasprave. Od košarke nije pravio cirkus. Uvijek se džentlmenski držao, nije dozvolio da svoje ime ukaljaju ni najmanje mrlje i fleke.
Pa čak i kada je nakon Gudurićevog harpuna u srce Partizanu cio stručni štab poletio ka tribini i navijačima, on je ostao hladne glave, pružio ruku rivalima i čestitao na nezaboravnoj utakmici. A malo je onih, generalno, koji bi se u datoj situaciji ponijeli na identičan način.
MOzzartsport. com
