Zbogom... Predsjedniče!
Crnohumorno, ali i autentično crnogorski:
Usred toga četnički pomućenog petokolonaškog buljuka, kao crnogorski strašilovska replika krvoupijajućeg noćnika Drakule – ali i kao čvrsta garancija sloma Dražinog fronta – vampirski dominira... („doajen“, Ti bi udvorički...), neka i ostane po Tvome: dominira vampirski doajen Bulatović (P.). I brine li, brine, analitički nagnut nad uticajem „nekih ambasada“ i njihovog, veli, brežnjevljevski „ograničenog suvereniteta“ (1968), sad suverene Crne Gore...
Kad se za suverenitet Crne Gore zabrine: doajen državnog rušenja Crne Gore.
Ili posvećeni akter, pučistički akter u beogradskoj, pomislilo se zori 6. oktobra 2000, iza leđa predsjednika Socijalističke narodne partije Crne Gore (SNP), zlosrećnog Momira Bulatovića:
Kad je iz okrilja Miloševićeve SPS/JUL koalicije, potpredsjednik Bulatović (P.) cijelu partiju (SNP), kao „s posebnim potrebama“ postizborno preveo u Đinđić / Koštunica Demokratsku opoziciju Srbije (DOS). I tako kidnapovao, opoziciono dislocirao izborno postignutu, Miloševićevu saveznu parlamentarnu većinu (SPS/JUL/SNP). I spriječio manevar svog lidera Slobodana Miloševića („Čekamo na vas!...“) kao premijera Savezne Republike Jugoslavije.
(Posredno, time i ubrzao Miloševićevo izručenje Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu.) Sve, sve po instrukciji jedne velebne, crnjanskijevski – embahade. Doajen.
...I kad je Momir Bulatović zavapio Miloševiću: „Ja sam, predsjedniče, izgubljen bez vas...“
A izgubljeni Milošević za utjehu: „Ti si, moj Momo, izgubljen i sa mnom i bez mene!“ Doajen.
Zbogom... Predsjedniče!
U finalu parlamentarnog (ne)povjerenja Đukanovićevoj vladi, iz visoke stolice za govornicu si sišao kao Vašington (ili bar Džeferson), još kad si spomenički zaustio: „Moja je dužnost...“
Pogotovu kad si se odmah i samosvjesno korigovao: „Moja je državna dužnost...“
Šta?
„...Da Mila Đukanovića štitim od njega samog!“ (TV Skupština, Podgorica, Januar 2016). Velikodušno.
(A i šta bi Ti, tek Crna Gora, bez vidovitosti Tvoje „državne dužnosti“!?...)
Mogao bih Te i još podsjetiti, melodijom Tvojih neće biti baš davnih đukanovićevskih „verbalnih polucija“... Ali putuj igumane, ne brini za – istoriju.
Đilas nije imao čast da Te upozna – „Anatomija jednog morala“ (1954) – ali jeste pojavu... Tvojoj otužnoj socijaldemokratiji, jasno, omrznuti Đilas:
„Ispoljavajući pri tom ne samo (...) izmišljenu i naduvenu reprezentativnost, nego i pretenciozno sveznanje neznalica“.
...I samozvanac Lekić!
Ili kako si Ti, lovćenski, valjda sa Štirovnika, „zborio“ još visočije: „Za mene Njegoš...“ – za Tebe Njegoš! – „...nikada nije bio jedan Petar“ („Vijesti“, Podgorica, Avgust 2015).
Nego, kako si lekićevski dofilozofio: „Za mene Njegoš...“ – Njegoš za Tebe! – „dva Petra...“!
Ne joči, Petre (makedonski film).
Zbogom... Predsjedniče!
Neko je rekao (a možda i ja) da falsifikovanje činjenica obično započinje od krivotvorenja ličnog životopisa. A štosu događaji udaljeniji, utoliko je linija njihovog preinačavanja – deblja. Bar u nečemu, u tome ste Ti i Tvoj specijalni „kolega“, samozvanac Lekić – prvaci.
Prema vama dvojici, još neshvaćenih neimara i vizionara, baron Minhauzen – amater.
Posljednjeg dana, još iz povišene stolice predsjednika crnogorske Skupštine, uobičajeno demo(n)stenovski zapričan o sebi i sa samim sobom, ponovo si potegao samo/čestitku, kako si suverenistički jedino pravovjerni Ti – a zbog Đukanović / Vujanović Beogradskog sporazuma (BS; Mart 2002) – odvažno srušio Vujanovićevu vladu!
Kazao – po ko zna koji put – i ponovo ostao živ!...
Čak i kad bi to bilo tačno – a naknadno znajući dalekosežnu opravdanost, pa i crnogorski državničku mudrost Beogradskog sporazuma (kao što i vodeći srpski nacionalisti i danas BS smatraju „teškom greškom“ Đinđića i Koštunice) – jedan drugi ne da se ne bi time samo/hvalio, nego bi pametno – sakrio. Ali čega se pametan stidi...
Zbogom... Predsjedniče!
Iako sam već jednom demaskirao i ovu Tvoju narcisoidnu bedastoću – da si srušio, Ti srušio već srušenu Vladu! – Tvoja nezazorna upornost u repeticiji svojih obmana nužno, srodnički priziva Tebi najbliskijeg „kolegu“, baš samozvanca Lekića. Ne samo kao brata po istini – mogu da zamislim kad se hemijski orno udvojite („udvojeni pješaci“); tek kad viteški ukrstite vaše neumorno razgaljene praznoglavosti! – nego i šanerskog samozvanca Lekića koji radosno (autoportret!) podsjeća („Dan“, Podgorica, Decembar 2009) na svog kumrovački marksističkog učitelja („jedan originalni, danas zaboravljeni sarajevski profesor“), inače šuvarovski „originalnog“ dogmatskog kabadahiju dr Fuada Muhića i njegovu opservaciju: Ontološki lažov(i).
Sve i dotle, da je morao ustati i prototip, i „doajen“ Bulatović (P.), da Te „pošteno“ upozori koliko je Tvoja „ontološka laž“ – pregolema. I da Ti objasni ono što znaju svi, osim suverenog rušioca Tebe: da je Vujanovićevu manjinsku Vladu tada srušio njen nevladin podržavalac – Zaslužni Nesrećnik i Liberalni savez Crne Gore. A da si Ti, već po svom moralnom habitusu, samo junački pucao u – leš Vlade.
Ali, transparentno, za Tvoje reformske potrebe vrijedi i umirati – dvaput.
Zbogom... Predsjedniče!
Ti uvijek tvrdiš da si postigao ono što – nijesi; a da nijesi počinio ono što – jesi. Dok samohvalno pripisuješ sebi - sve; a inače, naročito, sve za šta optužuješ – druge.
Anomija.
Tako si Ti „srušio“ i Vladu Beogradskog sporazuma, kako bi tim „rušenjem“ na vanrednim parlamentarnim izborima samo šest mjeseci docnije (Oktobar 2002) zauzeo DPS/SDP predizbornu koaliciju za Vladu – Beogradskog sporazuma! I lično Ti bio promaknut u predsjednika crnogorske Skupštine zbog SDP/koalicionog doprinosa konstituciji, tada i većinske Vlade – Beogradskog sporazuma!
Provjeri u katalogu svoje političke mrtvačnice.
