Bogoslovi su se trudili oko egzegeza koje su ukazivale da se tu ne misli na obično, nego na osobito sakramentalno „jevanđeosko siromaštvo“. Ono iz ovozemaljske doline suza, taštine i oholostitreba da vodi vječnom blaženom životu. Ipak, izraz „siromaštvo duha“ pokazuje se nepodesnim za viši transcendentni smisao. Biti siromašan ili „nišči“ duhom mnogo više upućuje na značenje jednostavnosti koja prelazi u nepametnost, nego na krotkost duha. Još neposrednije, ona je intelektualna tupost, lakovjernost i sujevjernost.
Kad Risto Radović đe javno govori, one kojima se obraća obično tretira kao da su siromašni duhom u ovom svakodnevnom neteološkom smislu. Ne usmjerava on njih prema pośedu carstva nebeskog, nego ih - takve kakvi jesu u njihovom duhovnom siromaštvu - smatra najpogodnijima da budu pośednici onoga dijela carstva zemaljskog koji se zove Crna Gora. Radovićevu „ciljnu grupu“ – kako bi rekli moderni propagandisti – kojoj se obraća i koju stalno iznova pokušava avizati prema uzusima onoga što on misli da su osnovi hrišćanske pravoslavne religije, čine ljudi „specifičnog profila“.
Mahom su to vrlo neobrazovani ljudi bez ikakvog istinskog religijskog interesa i senzibiliteta. Oni u sebi spajaju neosviješteno politikanstvo ruralnog podgoričko-plemenskog „skupštinskog“ oblika, organicistički zamišljeno „nacionalno opredjeljenje“ i religioznost koja je na nivou banalnog sujevjerja.
Radović je govorio na Sinjavini za svetoga Iliju. Prigodno je načinio parabolu s pričom kako se prorok Ilija suprotstavio gramzivom caru Ahavu. Nagovoren od svoje žene Jezavelje, Ahav je umjesto Jahvea počeo slaviti tuđe bogove i činiti nepravde narodu. Parabola mu se učinila prikladnom da „zasnuje“kritiku savremene građanske epohe, posebno kritiku današnje Evrope i NATO-a.
Kritika mu je ispala taman po novozavjetnoj paraboli o trunu u tuđem i balvanu u vlastitom oku. Slikovito prikazujući gramzivost Zapada, Radović je rekao: „Današnji moderni evropski bog – to je Mamon. To je evro, to je dolar. To je obogotvorenje slasti zemaljske. To je ono na čemu današnja Evropa stvara budućnost“.
Radovićeva kritička parabola mogla bi imati nekoga smisla kad ne bi otkrivala njegovu vlastitu golemu hipokriziju. Kad bi neko neupućen u lokalne prilike, a upućen u religiju Novoga zavjeta danas pristupio Ostroškom manastiru, stekao bi čvrsto uvjerenje da to nije hrišćansko, nego Mamonovo svetilište! A Ostrog se nalazi pod jurisdikcijom Radovića. I ne pomišlja on da digne glas protiv toga svoga Mamona, jer mu obezbjeđuje ogromne prihode iscijeđene iz narodnog praznovjerja.
Radović je drugom parabolom o Molohu kao „bogu nasilja i tiranije, otimanja od drugih, ubijanja, građanskih ratova“ svoju kritičku oštricu uperio protiv NATO-a i njegove uloge u današnjem svijetu. O toj bi paraboli, takođe, imalo smisla razgovarati kad ne bi počivala na istoj golemoj hipokriziji.
Vrlo dobro se zna – a postoji i mnoštvo dokumenata i drugog dokaznog materijala - da je Srpska pravoslavna crkva imala udio u vođenju, a dijelom prisluživala u ratovima u kojima je komadana Jugoslavija. Među ljudima koji jasno razlikuju dobro i zlo, Radović kao sveštenik SPC davno je sam sebi ukinuo moralno pravo da osuđuje gospodare ratova ma ko i ma đe oni bili!
Radovićeva treća parabola ima zabavni karakter. Molohu je pridružio i Hermesa, tvrdeći da je i on bog rata, tiranije i srodnih opačina. Tu se Radović grdno presevio kad je starohelenskog mitološkog boga Hermesa prekomandovao u parabolu ratne i agresorske politike NATO. Heleni su lik boga Hermesa pozajmili od Egipćana i dali mu visoke božanske ingerencije. Smatran je Zevsovim glasnikom, izumiteljem vatre, bogom proricanja i trgovine, zaštitnikom putnika, pastira, pjesnika i lopova. Cijenjen je kao bog mudrosti. Pripisuje mu se da je izumio liru i pastirsku sviralu (sirinks). Utemeljio je atletske trke i boks, pa je smatran zaštitnikom atleta i sportista uopšte.
Bio je pratilac duša koje odlaze u Ad. Povezivao je bogove i ljude. Po njegovom imenu nastala je i riječ hermetičan. Od njegove brojne mitske đece najpoznatiji su Pan (bog prirode, stada i pastira), Autolik (đed Odisejev), Tihe (boginja udesa), Polib (kralj Sikiona) i drugi. Merkur je njegova rimska mitološka replika.
U helenskoj mitologiji, dakle, Hermesima značenje potpuno suprotno onome što mu Radović pripisuje! Sva je prilika, Radović je pomiješao Hermesa s njegovim mitološkim bratom Aresom. Odista, Ares je bog rata i zbog toga ga mrzi većina olimpskih bogova, a i on im jednako uzvraća.
Malo je vjerovatno da je Radović toliku krupnu grešku načinio zbog neznanja i neobrazovanosti. Nije njegov glavni problem neobrazovanost, nego upravo obrazovanost koju ispoljava i upotrebljava najčešće na potpuno izvitoperen način za potrebe totalne falsifikacije pravoslavne sakralne kulture i svijesti Crne Gore.
Hristos u svojim beśedama nikad nije bio nekoncentrisan niti je pravio činjenične greške, jer je i u svojim priprostim i neznavenim slušaocima i sljedbenicima poštovao duhovno načelo. Radović je, po običaju, nekoncentrisan i dešava mu se da izrekne najnevjerovatnije tvrdnje.
On ne poštuje one kojima govori!
Antena M
