Zbogom... Predsjedniče!
Naglo se obrušavajući na DPS/Đukanovića i ad hominem „probio si uši“ uopštavajući i refrenišući: „Došao je na moje!...; Došao je na moje!...“
Šta „tvoje“?...; koje „tvoje“?...; kakvo „tvoje“?...; otkud „tvoje“?...; kako „tvoje“?...
Uzgred, na prvi sluh: pa šta je to „tvoje“ toliko čekalo na – Đukanovića, ako je samo – „tvoje“!?
U elementarnoj optužnici, nešto što je Tebi DPS/Đukanović – preoteo? A na nivou frapantnosti: lično Tebi, DPS/Đukanović oteo Crnu Goru kao – suverenu državu.
Tapija.
Činilo se da je taj vodvilj od autorskog patenta suverene države srećno i liberalno razriješen sa originalom Zaslužnog Nesrećnika, ali ni kraja crnogorskim bure/vjesnicima koliko je glupost – neograničena. A hipokrizija – nedostižna.
Ali, talik/metalik, još jedna crnogorska škola. Sve škole... Tvoje.
Zbogom... Predsjedniče!
Kad je već tako i kad insistiraš da bude tako: Pa gdje si Ti u „antibirokratsko“ (ne)vrijeme (1988/89...)? Kad je velikosrpski poništavana avnojska i svaka državnost Crne Gore; a u čemu je – i na paradoksalnu sreću Crne Gore! – učestvovao i Đukanović. Po frekvenciji i intonaciji Tvoga „došao je na moje!“, najmanje bi se moralo zaključiti:
Tada, Ti, prvi barjak suverene Crne Gore!... Barem kao Knjaz Danilo.
I još, potenciraš, progonjen „kao divlja zver“ (što bi rekla Mira Trailović) – a što jest-jest: prognan u nekoliko parlamenata!... – samo fali da je u Kotoru i na Tebe, knjazdanilovski solidarno... pucano!
Crnogorski, međutim, uvijek bude i frapantnije: statusno, u političkom smislu, Ti si tada – niko i ništa. A u aspektu kakvog političkog odlučivanja – još ništavnije.
Kao takav i takav, politički beznačajan i nikakav, biva i još frapantnije: Ti si funkcionalno tada na istoj „antibirokratskoj strani“, na kojoj i – Đukanović.
Srbija do Tokija!
Zbogom... Predsjedniče!
Ili crnogorski važnije: „Ovo nije Crna Gora, / no Srbija pored mora!“
Ti si tada, ekselencijo, crnogorski anonimni kotorski aktivist Saveza socijalističke omladine Crne Gore (SSO; i kao nečlanovi, zajedno sa Žarkom Rakčevićem, milošću sekretara Ivana Brajovića „švercali“ se na sjednice Predsjedništva). Delegat toga Predsjedništva u vođstvu SSO Jugoslavije, odatle i u CK Saveza komunista Jugo-slavije – Milo Đukanović.
A predsjednik toga Predsjedništva SSO Crne Gore (i Tebi politički šef ) – Ljubiša Stanković. I početno, Ljubiša Stanković i prvi lider velikosrpske „antibirokratske revolucije“ u Crnoj Gori (1988/89...). O čemu svjedoče i redosljedni stihovi koje je u „antibirokratsku“ slavu darovita rulja sklepala i zapjevavala:
„Stankoviću, bijela vilo, / prosto mi te viđet milo! /
Bulatović [Momir] nije gori, / samo što se manje zori!“
Dakle?
Zbogom... Predsjedniče!
Tada su još daleko, još predaleko „reformske snage“ Ante Markovića. Kao i Socijalistička partija i tek-tek fuzija sa Socijaldemokratskom partijom, kojima će se Ljubiša Stanković (i Ti tašnerski za njim) okrenuti.
Ali i tek pošto je proceduralnom smicalicom predsjednika crnogorske Skupštine (Dragan Radonjić), Ljubiša Stanković bio spriječen da bude izabran za predsjednika „antibirokratskog“ Predsjedništva SR Crne Gore (Branko Kostić; što je ubrzo – u Akcionoj konferenciji Saveza komunista Kombinata aluminijuma Titograd – oštro osudio predsjednik „antibirokratskog“ Saveza komunista Crne Gore, onaj „...što se manje zori“ – Momir Bulatović).
Ili si Ti tada bio i još beznačajniji, da koliko god da si „iz mozga“ vikao i ograđivao se od „antibirokratskog“ Ljubiše Stankovića – niko nije čuo.
Dakle?
Kako ono veli dubokoumni i „profesorski“ samozvanac Lekić, da je o lažovu, doduše dijalektički, Fuad Muhić?
Zbogom... Predsjedniče!
Ako je neko pomislio, ni u nijansi neću da osporim Tvoju generalnu orijentaciju prema suverenoj državi Crnoj Gori. Kao ni da toj orijentaciji prebrojavam dane i godove, „prvoboračke“ ili koje druge vrste, svakako spomeničarske.
Tvoja paradna brojanica – inferiornosti.
Niti bih u postignuću suverene države Crne Gore da zanemarim ni Tvoju/SDP određenu, ali jasnu zaslugu.
Bio bi to falsifikat i neobičan, bar koliko si Ti falsifikatima i privržen i vičan.
Jednako mi ne pada na pamet ni da nešto zamjerim ni „antibirokratskom“ Ljubiši Stankoviću ili Tebi (ili bilo kome drugom):
Ko god da se mijenja nabolje – kako nesrodnom temom skoro ocijeni crnogorski/srpski mitropolit Arkan/Amfilohije – „kapa dolje“ (pa i moja kriva).
Problem nije tamo, nego u Tvome zapjenjenom cjelivanju, u „došao je na moje“:
Kako da se pravo promjene nabolje crnogorski jedino oduzima – Đukanoviću?! ...I Đilasu.
