Zbogom... Predsjedniče!
Koliko god – na čelu i s Tobom - najslavnije crnogorske divizije „naučnih pigmeja“ podrivale, a zatim horski prikrivale istorijski nepobitno (i crnogorski posebno indikativno): diskriminatorski prema dvojici, samo prema dvojici koji su državnički, i personalno, u posljednjih 100 godina najviše, presudno doprinijeli reafirmaciji, uspostavi onoga što si Ti banalno krčmio, i krčmiš, i što se kaže: crnogorski identitet.
Crnogorski državni i nacionalni, kulturni identitet.
Nije, obožavaoci, nije slučajno: jedino diskriminatorski prema Đukanoviću i Đilasu.
Identiteti - bez istorijskih nosilaca!
Takva i bez/država i bez/nacija... I bez/Crna Gora.
Antikultura.
Nema ni crnogorske sitnarije – pa više ni kvislingâ ni ratnih zločinaca – kojima raznorazni „naučni petoparci“, i Tvoji, da ne čeprkaju kakvu, uglavnom i ideološki dorađenu, ma i najsporedniju – bolju stranu. A samo su, jedino su istorijski nosioci savremenog identiteta, crnogorskog i Crne Gore – izvini(te), Đilas i Đukanović – bez imalo ostatka: dežurni krivci.
...I Tvoj „kotorski kolega“, Knjaz Danilo. Superkrivci. Učeno, pa utoliko i crnogorski – izmučeno.
Zbogom... Predsjedniče!
Što se Đilasa tiče, Ti si se anatemi poodavno, drljevićevski – i po nalogu seniorskog „špijuna iz Pipera“ - pridružio... Kao ni oni, zato što ni Ti nijesi – antifašist.
A što se tiče Đukanovića, upravo koaliciono dražinovski – masterišeš... Ti bi htio da podmetneš da je mastrihtski, a dvostruko jeftino crnogorski: i što nijesi antifašist i – oceubistvo.
Sada mi je i jasnije zašto si izigrao moju sugestiju da se zauzmeš da se 13. jul državno/praznički uspo-stavi kao: Dan državnosti i antifašizma.
Dodatni državni atribut koji bi malenu Crnu Goru, ali tenisonovski izdvojio na antifašističkim temeljima moderne Evrope – kako Crna Gora i jeste, evropski izdvojeno, grunula 13. jula 1941 – a kontinuitetski ujedinio kako i treba, nerazdruživo, dva za vjekove najvažnija crnogorska datuma.
Ali - kako da nijesam razumio! - time bi se kudikamo, neoprostivo suzilo planirano postolje za Tvoje/SDP izvorne „crnogorske suvereniste“, sporedno i kvislinge i ratne zločince Sekulu Drljevića i Krsta Popovića; a nekmoli i za u tome Tvoje/SDP nužno balansirane, „istorijskog pomirenja“ koalicionaše (već si blizu!...), petokolonaške perjanice Blaža Đukanovića, Baja Stanišića, ili „Đurišiću, mlad majore“...
Kako bi se državnički dokraja razmahnuo, kao i svaki kvislinški ponavljač: Da domisliš, crnogorski obogatiš okupatorsko/fašističkog generala Pircia Birolija, zapravo njegovu neprevaziđenu ostrošku zdravicu (Oktobar 1942), time i crnogorski jedinstvenu – himnu izdaje.
Tome je samo jedna prepreka: baština 13. jula 1941. Antifašizam... Crnogorski antifašizam.
Izvini(te), prepreka i još jedna: istorijski, antifašistički lider – Đukanović.
Zbogom... Predsjedniče!
...Ali, već čujem nervozu avlijaša, diplomiranog „špijuna iz Pipera“, treba mu nasuti porciju „neviđenog udvaranja“.
Oval... Ovalni kabinet. Bijela kuća.
* * *
Barak Obama (2011, Vašington):
Poštovani gospodine Đukanoviću,
(...)
Odajem priznanje Vašem vođstvu u službi Vaše zemlje. Vi ste vodili Crnu Goru u jednom veoma burnom periodu, a Vaša zemlja je izbjegla najteže izazove koji su nastali raspadom Jugoslavije.
(...)
Pod Vašim rukovodstvom Crna Gora je mirnim putem ostvarila nezavisnost i ponovo izašla na scenu kao dinamična, demokratska zemlja na putu ka punoj integraciji u Evropu i NATO. Vi i svi građani Crne Gore treba da budete ponosni na vaše uspjehe.
(...)
*
Džejms Štajnberg (2011, Vašington):
(...)
Čestitam na dugoj i impresivnoj javnoj službi. Vaša karijera je izuzetna, a za sobom ostavljate rezultate i ostvarenja na koja Vi i Vaši sunarodnici možete biti veoma ponosni.
(...)
*
Džozef Bajden (2011, Vašington):
(...)
Želio bih da Vam uputim moju zahvalnost za Vašu dugogodišnju javnu službu. Ja mogu lično da potvrdim sa kojom ste vještinom vodili Crnu Goru kroz teška vremena do mirno stečene nezavisnosti i postavili je na put svjetlije budućnosti.
(...)
Hvala Vam na Vašoj ulozi na unapređivanju mira na Balkanu. Čestitam na Vašem istorijskom služenju svojoj zemlji.
(...)
*
Robert Gelbard (2011, Podgorica):
(...)
U Vladi SAD, ne samo aktuelnoj već i u vladama prethodnih predsjednika Buša i Klintona, postoji snažan osjećaj da je Milo Đukanović uradio izuzetan posao i da je bio pravi heroj (...). Iz više razloga je nesreća što je odlučio da se povuče.
(...)
* * *
Siti – i na broju?
Zbogom... Predsjedniče!
Kurtoazija?
Možda, pri ovakvim povodima uvijek ima i toga... Ali kad se i ukloni premaz kurtoaznosti, sadržaja ostaje podosta.
Pogotovu što se istorijske ocjene – naročito ne u kulturi američki – ne izriču ni manifestaciono ni olako.
A ima i drugo: nije nešto drukčije ni bez – kurtoazije.
*
Lord Donald Anderson (2010, Strazbur):
Definitivno će istorija pisati o Đukanoviću kao lideru vaše nacije, koji vas je poveo do nezavisnosti i mislim da mu je vaša zemlja dužna. Ali, za svakog političara se može izvući i negativna strana, ali kad se istorijski napravi balans, ide Đukanoviću u korist („Vijesti“, Podgorica, Maj 2010).
*
Samo toliko, OK? Potpisujem.
Kako je u anonimnosti?... Kako u bezimenosti kulture?...
Kako u tami istorije?...
