Zbogom... Predsjedniče!
U demokratskim državama/društvima od kritike nije izuzet – niko; ali svako jeste izuzet od – blaćenja.
Nema vlasti koja baš uživa kad je kritikuju, a kamoli ako je i crnogorska... Bez iluzije, u prirodi je i demokratske vlasti manje ili više otpor prema kritici, makar i cinično degolovski – „Cijenim samo one koji mi se suprotstavljaju, ali ih ne podnosim!“ – ali u Crnoj Gori umišljaj tek unikatan:
U blaćenju, barjaktare oni koji se „krste“ kao – „demokratska opozicija“. Ili, još perverznije, kao „nezavisni mediji“... Pretežno, jezikom obnevidjelosti epileptičarske pjene (bilo bi i neofašistički, da je ikakvog teorijsko/ idejnog i socijalnog utemeljenja).
Sve logično, čak neizbježno: zato što nijesu – opozicija; tek ne – demokratska... A „nezavisni mediji“ nijesu – mediji, pa nema ni šta biti – nezavisno. I naslijeđeno i stečeno, ali dominantno oboje – crnogorski.
Zbogom... Predsjedniče!
Paradigma Crne Gore:
Većinski, profana peta kolona; ili stranih, velikosrpskih i ruskih interesa, ili interesa najličnije – pohlepe (a najčešće neodvojivo, ujedno). Takav, jasno, i njihov narativ, koji se i skupštinski žali (dr Budimir Aleksić), skandalizovano se žali da se „od nas traži“, biće bezbožnički, „srebrenički narativ“. Prevedeno, da „priznaju“ međunarodnu činjenicu srpskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici (Jul 1995).
Genocid kao – „narativ“.
Reformisti.
Istovremeno, navodeći i lični primjer („...što je moj slučaj“), zapomažu i kako u crnogorskom školstvu nema mjesta za – Srbe. Ako je „moj slučaj“, nije zato što su Srbi, nego što su – fašisti. I genocidni fašisti... I zato na taj način „nadisati se slobode“ u bosanskoj Republici Srpskoj: u Švajcarskoj, Tvoj „ugledni parlamentarac“ bio bi ne u školstvu (ili u Skupštini), već u – zatvoru; slično i u Njemačkoj, pod krivičnim udarom „delikta Aušvic“.
Sloboda.
A školstva što se tiče: Za svoje pedagoške ambicije (a najmanje su pedagoške), „narativ“ će morati da potraži državu u kojoj su mu ideološki preci/četnici – antifašisti. Škola.
Zbogom... Predsjedniče!
Ako je sve to logično, međutim, nimalo nije logično da i s takvim slobodoumnicima – ili i s „narativom“ koji poriče „srebrenički narativ“ (kako humanistički blagoslovi isamozvanac Lekić) – crnogorski šuruje, pa i ponoćno šuruje predsjednik crnogorske Skupštine.
Pogotovu ne da šuruje u pokušajima blaćenja i kompromitovanja istorijskih nosilaca savremenog identiteta, crnogorskog i Crne Gore – izvini(te), neoborivo, Đilasa i Đukanovića (i Vujanovića) – sve u veselom blesimetru Tvoje/SDP uveseljavajuće semantike: o državnom „jačanju“ Crne Gore u srazmjeri Tvoje, i trabanata Ti, proizvodnje uniženosti crnogorskih – državotvoraca.
Tako da Ti/SDP majestetično „jačaš“ državu Crnu Goru time što o crnogorskim istorijskim državnim nosiocima – izvini(te), konkretno o Đukanoviću i Vujanoviću – utoliko lijepo „zboriš“, čak i prljavijim jezikom od onih koji bi velikosrpski i rusofilski da crnogorske države – nema.
Originalno.
Srušiti državne nosioce, a kao zadržati, preuzeti njihovo istorijsko državno dostignuće – suverenu Crnu Goru. Svojski. I suvereno. Sve u djelotvornom savezu, u demokratskoj koaliciji s pučistima, sa zakletim neprijateljima istog državnog dostignuća, iste Crne Gore.
I dijalektički, nema šta: Tvoje/SDP jedinstvo suprotnosti! Savićevića ukloniti u korist – fudbala.
Izaberi, mogu samo dvojica: budala ili – pokvarenjak.
...I svi na broju osim – Crne Gore.
Zbogom... Predsjedniče!
Palanka i cio repertoar njenih reakcionarnosti – sve do nacizma – nije geografski pojam ili lokacija periferije, kako (ne)razumiju upravo palančani; nije nužno u nekoj zabiti, nego veoma često i – metropolitanski; pregrštima svoga ne-duha može zapasti i Parlamentu, uprkos Tvom nad-duhu i – crnogorskom.
Manifestacije palanke su i raznolike i šarolike, a među glavnim značajkama slijepo caruje: osuda promjene.
Osuda svake promjene. Imperativno i prvenstveno, osuda promjene nabolje. Tvoja, čak i infantilna kampanja protiv premijera Đukanovića – „Došao je na moje!“ – školski je primjer kapaciteta podzemnosti političke palanke.
Kao i ideala palanke: okamenjenosti.
Pustinja.
Pod baražnom vatrom nesuvislosti, Tvojih/SDP i drugih, neupućeni pridošlica morao bi steći utisak kako ste Ti/SDP i medijska falanga koliko juče, gotovo tek sinoć „otkrili“ nekakvu „antibirokratsku prošlost“ premijera Đukanovića. I koju je „prošlost“ premijer Đukanović hudinijevski prikrivao i Tvojom ontologijom nemogućeg – prikrio. Ili da i premijer Đukanović nije o tome u desetine prilika kritički govorio...
Sve notorno, tako i sve notorno poznate činjenice. I koje ste – sve! – Ti/SDP i družina najkasnije 1997. frenetično apsolvirali, time i politički – amnestirali. A jednom amnestirano, zauvijek – amnestirano.
Ukoliko nije, jeste jadovski deponovano pravo – licemjerja.
Ljigavo.
Zbogom... Predsjedniče!
Osim što je smiješno, prilično je i nedostojno: Poslije svih zajedničkih i burnih, na momente i strašnih, ali u cjelosti prekretničkih, sveukupno istorijski gromadnih 20 godina Crne Gore – od kada je prevagnuo proročki glas predsjednika crnogorskog PEN-a dr Jakova Mrvaljevića, osnovnim smislom: crnogorski, svi pod zastavu premijera Đukanovića! („Nedeljna Borba“, Beograd, Jul 1996) – da se istorijskom lideru toga crnogorski epohalnog poduhvata pretura i na način, na Tvoj licemjerni i primitivni način.
Ako Ti prošlost premijera/predsjednika Đukanovića nije bila neugodna dok si SDP/upuzavao pod njegov DPS/skut, kako da Ti je trebalo 18 godina skutonoške konzumacije da Ti se aktivira kašikara – SDP/odbojnosti!?
Kao da je neko, uostalom, Tebi/SDP i ostalim „svatovima“ branio da 1997. odbacite „pohvalu nedosljednosti“ (Kolakovski) premijera Đukanovića... Kako je, ako će se pravo, postupio Zaslužni Nesrećnik i od Tebe/ SDP malo „zaslužniji“ Liberalni savez Crne Gore: između provincijskog autizma i državnih perspektiva Crne Gore, crnogorski „dosljedno“ birajući – autizam.
Ali – u tom dijelu – bez i Tvog/SDP, i „kolega“ Ti, licemjerja.
A sve pomalo liči i na onog bastanika koji poslije porodičnih decenija, i odrasle djece, istrčava po selu i pred svakom kućom dobošari kako mu je žena – kurva. I nesojski.
