Piše: Milorad POPOVIĆ
Ruski stručnjaci za specijalni rat, penzionisani oficiri KGB-a, potpomognuti ekspertima iz Izraela, imaju za cilj da se među prozapadnim javnim mnjenjem, pristalicama NATO-a koje podržavaju Vladu, stvori osjećaj nemoći i straha.
Ponavljanje istorije
Bolji poznavaoci naše istorije sjetiće se da je ovo treći put u posljednjih sto šezdeset godina da Rusija organizuje opoziciju u Crnoj Gori, kako bi osujetila veći stepen državne samostalnosti i prozapadni smjer spoljne politike. Prvi put su agenti Azijatskog departmana petrogradskog Ministarstva spoljnih poslova pokušali spriječiti prozapadni kurs knjaza Danila, stvarajući širu zavjereničku grupu koju su predvodili Đorđije Petrović, predsjednik Senata, Stevan Perović, sestrić vladike Rada, te Milorad Medaković, Danilov sekretar.
Drugi put se Crna Gora, kao dio federalne komunističke Jugoslavije, našla na udaru Kremlja, i crnogorski informbirovci su činili glavnu prosovjetsku frakciju, koja je željela spriječiti Titovo distanciranje od Staljina. Danas je proruska koalicija, za razliku od prethodne dvije, veoma šarolika, pored četničkih vojvoda i dovojvoda, ruralnih pjesniči- ća, uvezenih i domaćih klerikalaca, kvaziljevičara panslavista, pojačana bivšim indipendistima, novojotovanim turbocrnogorcima, samozvanim anarhistima i bandijeristima s kineskom svilom.
Profesionalnim istoričarima nameće se interesantna komparacija: knjaz Danilo Petrović Njegoš, Josip Broz Tito i Milo Đukanović, u ključnim trenucima svojih političkih karijera imali su javnu ili prećutnu podršku Petrograda i Moskve, da bi u trenutku zaokruženja državne nezavisnosti postali neprijatelji ruskih imperijalista.
Strategija
Imperije u najavi neprijateljstva nemaju smisla za suptilnost i tajnovitost: one ne sakrivaju svoje pretenzije i uvijek gađaju u centar, u lidera remetilačke države, kao što je to nedavno bilo sa predsjednikom Gruzije Sakašvilijem ili Ukrajine Juščenkom.
Tako i danas udaraju na Mila Đukanovića šireći, uz pomoć domaćih satelita, iluziju da je dovoljno samo da ode predsjednik Vlade i da će nestati korupcija i stoljetne podjele među pravoslavnim stanovništvom u vezi državnog i nacionalnog pitanja. U tom ozračju je stvoren lajtmotiv propagandne kampanje Demokratskog fronta, MI ILI ON, koji je varijacija starih četničkih slogana “Sloboda ili smrt, “Domovina ili smrt”.
No, “nije vino pošto priđe bješe”. Crna Gora nije više sama kao u doba knjaza Danila, koji je likvidiran udruženom akcijom ruskih, turskih i austrijskih agenata; ona je mediteranska zemlja u koju se baćuške ne mogu ušetati tenkovima kao u Južnu Osetiju, Abhaziju, Pridnjestrovlje, Krim ili Donjeck. Brutalni scenariji su ovdje, ipak, komplikovaniji i teško izvodljivi. Jedini efikasni metod ruskih specijalista i njihovih ovdašnjih agenata da se Crna Gora obezglavi je likvidacija protagonista prozapadnog političkog opredjeljenja.
Ipak, na takav avanturistički potez Kremlj se neće odlučiti, s obzirom na sadašnje međunarodne konstelacije i na to da Crna Gora nema stratešku važnost Ukrajine, Gruzije ili Sirije. Treba, dakle, očekivati da će se Rusija ograničiti na takozvanu meku silu, kombinovanjem propagandnog, obavještajnog i političkog rada, iako ne treba isključiti i druge scenarije.
Autokratama poput Putina teško je razabrati liniju koja dijeli racionalno od iracionalnog. Iza parola o bratskoj ljubavi i tobožnje ljutnje zbog navodnog iznevjerivanja majčice Rusije, krije se hladna imperijalna računica, koja se, istina, temelji na anahronim devetnaestovjekovnim geopolitičkim tlapnjama o sferama uticaja koje su prevashodno pogubne za savremenu rusku naciju.
Ruski specijalisti i njihovi ovdašnji plaćenici sugerišu Demokratskom frontu da provocira i pokazuje drskost, jer crnogorsku Vladu, koja je pristala da da najvažnije resore opoziciji, smatraju slabom. Ipak, voditelji anticrnogorske kampanje sve su nervozniji, što sugeriše da slute poraz 16. oktobra, pa prijete da neće priznati rezultate ili isturaju Srđana Milića i Gorana Danilovića, koji prijete da možda i neće biti izbora.
Đukanovićev izazov
Nacionalistički krugovi u Moskvi i Beogradu, na osnovu dosadašnjih izbora znaju da antinatovske stranke bez bivših indipendista, SDP-a i pokreta URA, nemaju izgleda da promijene strateški kurs Crne Gore.
Oni su još 2012. godine, preko vlasnika listova “Vijesti” i “Dan” sugerisali navodno nacionalno pomirenje Srba i Crnogoraca, prema kojemu se nacionalni Crnogorci trebaju odreći i ono malo prava koja su izborili 2006. Uporni rad na razbijanju indipendističkog bloka, manipulišući s ličnim ambicijama bivših Đukanovićevih saradnika, ali i frustracijama dijela građana zbog teških ekonomskih prilika, socijalne raslojenosti, korupcije, (pre)duge vladavine DPS-a.
Četvrtvjekovna vladavina DPS-a je zaista evropski raritet, ali i Crna Gora je sui generis. U Evropi nema države od šeststotina hiljada stanovnika, u okruženju agresivnih nacionalizama koji pretenduju na njenu teritoriju, i uz to još uvijek ima četrdesetak posto sopstvenih građana sa kontroverznim ili neprijateljskim odnosom prema crnogorskoj državnosti.
Dugovječnost vladavine Mila Đukanovića nije teško objasniti: većina građana u njemu još uvijek vidi jedinog snažnog lidera koji je sposoban sačuvati političku stabilnost, nezavisnost i prozapadni kurs Crne Gore. Đukanovićevo političko iskustvo daje im samopouzdanje da će poslije predsjedničkih izbora 1997. kada je pobijedio kandidata kojega je podržavao svemoćni Sloobodan Milošević, referenduma za nezavisnost 2006. godine, izvojevati još jednu pobjedu koja je presudna za priključenje NATO paktu.
Ergo, ovo je posljednja velika bitka naše generacije za suštinsku nezavisnost Crne Gore.
SDP i URA
Neće Rusija koja je u srazu sa EU i Amerikom, ekonomski ranjena međunarodnim sankcijama, sve karte baciti na Crnu Goru, ali će nemilosrdno iskoristiti ovdašnje slabosti, loše procjene i loše odluke, malodušnost, liderske sujete...
U tom kontekstu SDP i URA trenutno imaju ulogu Kilibardine Narodne stranke u vrijeme Đukanovićevog otklona od velikosrpske politike. Razlika je samo u tome što je Kilibarda shvatio svoje mladalačke zablude i iskoračio na široki istorijski put koji će vratiti Crnu Goru u zajednicu slobodnih i nezavisnih zemalja, dok Krivokapić i Rakčević danas veoma revnosno razbijaju ionako krhku prozapadnu većinu – bezočno manipulišući kako je nacionalno i državno pitanje definitivno riješeno – i na taj način direktno ili indirektno jačaju nazadnjačke, anticrnogorske i antievropske snage.
Ranko Krivokapić je krenuo na put bez povratka: njega pokreće frustracija, a sada, već, vodi mržnja prema Đukanoviću i ostalima iz indipendističkog bloka koji nijesu podržali njegovu renegatsku politiku rušenja Vlade i dovođenja na vlast Mandića, Milića i Lekića. Očekivao je prevrat 24. oktobra 2015. godine, ali nije imao hrabrosti da otvori vrata Skupštine uličnim jurišnicima, i tako postane trenutni lider prijelazne Vlade, nalik onoj koja je skrpljena poslije AB revolucije 1989. godine. Samo je još pitanje koliko će 16. oktobra uveče izbrojiti zavedenih sljedbenika, koji ga uprkos svemu slijede u političko ništavilo.
Žarko Rakčević je, kao potpredsjednik Đukanovićeve Vlade krajem devedesetih godina, pokazivao razboritost i odgovornost i njegov ulazak u kolo s marionetama Moskve i Beograda neki stari indipendisti su dočekali s nemalim čuđenjem. Rakčević, koji je poslije dvijehiljadite postao uspješan biznismen, očigledno je ozlojeđen na to što su neki drugi tajkuni bliski Đukanoviću zaradili koji milion više od njega. Ako je predsjednik pokreta URA i jedan sekund u svom životu bio istinski protivnik velikosrpskog nacionalizma, sve one pekare, mlinovi i hoteli, izgubiće vrijednost.
Izbor
Kratka je pamet koja vjeruje da Vlada, u kojoj bi, recimo, zajedno sjedjeli Rakčević, Milić, Lekić, B. Brković, Konjević, Dž. Šabović, Mandić, Danilović, Radulović, Aleksić, Vučurović, bila u stanju usaglasiti se ni oko toga je li dan ili je noć, a kamoli oko kontroverznih pitanja, kao što su evroatlantske integracije, vjeronauka u školi, kosovsko pitanje, manjinska prava, politički i vojni savezi sa zemljama ruskog evroazijskog kruga...
Za samo godinu dana njihove vlasti Crna Gora bi se, slično Bosni i Hercegovini ili Makedoniji, pocijepala po etničko-nacionalnim šavovima i postala trajni politički bogalj. Dakle, ovo nije, kako tvrdi propaganda na subordiniranoj liniji Moskva-Beograd-Podgorica, borba za ili protiv pozicije jednog čovjeka i jedne partije, nego je, na žalost, posrijedi odsudna bitka za ostanak Crne Gore na kolosijeku koji vodi u bolje društvo.
Ukoliko ne pobijedi prozapadna opcija na izborima 16. oktobra, biće poništeno i obezvrijeđeno sve ono što je građeno od 1997. godine do danas, i ko zna koja će generacija opet dobiti priliku da Crnu Goru, kao ravnopravnu i nezavisnu zemlju, uvede u savez najprosperitetnijih država zapadnog civilizacijskog kruga. U nadi da će već na sljedećim izborima imati mogućnost da glasaju za opoziciju DPS-a, a ne Crne Gore.
Pobjeda
