Tim prije što je za proteklih skoro trideset godina na nju sručio gomilu gadluka koju, niko drugi ne bi izdržao, i na koju vlast ili nije reagovala, ili se o tome blago izjašnjavala kao da je riječ o svojoj nestašnoj đečici. No, za sve današnje stanovnike evropske Crne Gore Amhilohijeva procjena da Crnom Gorom vladaju izdajnici djeluje kao komplimenat. Ne postoji nikakav zločin, nikakva devastacija, nikakav protivnik crnogorske države koji je ravan gospodinu Amfilohiju.
U hijerarhiji neprijatelja crnogorskog naroda i države, kojih baš i nije malo, gospodin Amfilohije zauzima visoko čelno mjesto i suvereno ga zadržava gotovo trideset godina. Njegovo tvrđenje da su naši vlastodršci izdajnici nije ništa rigidnije od izjava da su Crnogorci, debelocrevci, bušmani, Đilasova kopilad, komunistička izmišljotina i što sve ne. Najčudnije je da crnogorski državni čelnici nijesu izdajnici u onom smislu kako im Amfilohije kaže, ali u odnosu na gospodina Amfilohija i Srpsku pravoslavnu crkvu u cjelini, gledano iz ugla crnogorske državotvorne perspektive, neosporno su hiper izdajnici.
Spremni da svoju državnu teritoriju i najznačajnije vlastito kulturno nasljeđe bezrazložno i bespravno poklanjaju tuđoj crkvi i tuđoj državi. Spremni takođe da često zbog mogućih sitnih koristi, čine nečuvenu veleizdaju svoje istorije i budućnosti.
Samo vlast kojoj nije stalo do identiteta vlastitog naroda, do njegove samosvijesti i ponosa, može otrpjeti gadluke koje na nju svakodnevno sručuju srpski mitropolit, srpski sveštenici, ili političke partije koje sa Srpskom pravoslavnom crkvom dijele bukvalno isti anticrnogorski ideološki program. Nije srpski mitropolit tek tako došao u poziciju da neka- žnjeno može mazati tolikim moralnim blatom aktuelnu crnogorsku vlast. Teklo je to postepeno.
Gospodin Amfilohije je vježbao nesojluke upućene Vladi i državi, crnogorskoj naciji, jeziku, kulturi, obrazu crnogorskom... Kad bi vidio da sve prolazi pojačavao je za po jednu oktavu vlastiti bezobrazluk, sugerirajući svojoj patrijaršiji ne samo da ostvaruje trenutne uspjehe, nego i predviđa svijetlu budućnost u vezi sa obaveznim rušenjem države Crne Gore. Nije Amfilohije dolaskom za mitropolita na Cetinju bio baš tolika zvjerka. Oni što su pali januara 1989. godine, to pouzdano znam, nikad ga nebi prihvatili za mitropolita u Crnoj Gori, da ne kažemo mitropolita crnogorskog. U njihovo vrijeme o tome ko će u Crnoj Gori biti mitropolit odlučivalo je crnogorsko rukovodstvo, odnosno vršilo odabir između više kandidata koje je predlagala SPC.
No, kako je novi neželjeni mitropolit nailazio na mlak ili nikakav otpor postajao je sve naduveniji, dobijajući nepodijeljene aplauze srpskih šovinista u Srbiji i ovih polusrba u Crnoj Gori. Koliko u vlasti vlada strah od Amfilohija može posvjedočiti i dr Mihailo Burić koji je svojevremeno, zbog svoga posla, morao postaviti pitanje čiji je Ostrog. Vlast se nije usudila javno da odgovori nego mu je odgovor valjda šapnula na uho. Ostrog i manastir i zemlji- šte oko njega svojina su države Crne Gore. Možda se vode kao posebni subjekt, odnosno pravno lice, ali to ne mijenja stvar. To je bjelodano. Samo vlast to ne smije reći.
Još Javno tužilaštvo, primjera radi, nije pokušalo da zaviri u katastar u kome su, za debele pare, pojedinci, a možda i ekipe, bezočno upisivale devedesetih godina crnogorsku državnu imovinu u tuđe vlasništvo. Mogli su tada imati diskretni mig vlasti, ali je ipak mnogo vjerovatnije da su to činili za novac, iako neki možda samo iz ubjeđenja da sve što je crnogorsko treba što prije uništiti ili rasturiti. Nije zgoreg upozoriti Specijalnog tužioca Milivoja Katnića na očigledno postojanje kriminalne organizacije, kako u centralnom Katastru, tako i u opštinskim katastarskim službama koje su direktno vezane za centralu.
Nadajmo se da će kod Specijalnog tužioca i to doći na red. U vezi sa SPC tu skoro u jednom podgoričkom društvu se vodila diskusija o tome i kako bi i o čemu danas pisao Njegoš? Društvo se grohotom nasmijalo kad je Rajo Vulikić rekao da bi, umjesto otpora prema poturicama kojih danas nema, pisao o više nego aktuelnim posrbicama. Ne vjerujem da bi im oprostio!
Pobjeda
