Producient albuma bio je Dejvid Ričards sa bendom. Riječ je ujedno i o posljednjem albumu benda Queen koji je objavljen za života frontmena Fredija Merkjurija, kao njihov najnoviji album sastavljen je od potpuno novog materijala.
Album je dostigao prvo mjesto na britanskoj top listi albuma i na toj poziciji se zadržao dvije sedmice, a takođe je bio i na vrhu top liste u Italiji, Holandiji, Njemačkoj i Švajcarskoj, zadržavajući se na prvom mjestu tri do osam sedmica. To je prvi album grupe Queen koji je postao zlatni album u SAD, nakon što je album The Works objavljen 1984.
Album je sniman između marta 1989. i novembra 1990. U proljeće 1987. Merkuriju je dijagnostikovan AIDS, iako je to krio od javnosti i negirao brojne medijske navode da je ozbiljno bolestan.
Bend i producenti težili su datumu izlaska u novembru ili decembru kako bi uhvatili presudnu božićnu prodaju, ali Merkjurijevo narušeno zdravlje uslovilo je da se izdavanje albuma dogodi tek u februaru 1991.
Stilistički, Innuendo u nekom smislu predstavlja Queenov povratak korijenima svojim tvrđim rok zvukom, složenom muzičkom kompozicijom (naslovna pjesma), psihodeličnim efektima („I'm Going Slightly Mad“) i snažnim Merkjurijevim vokalima rasponu od tri oktave (F2-A5).
Prva na albumu je istovremena numera „Innuendo“. Napisali su je Merkjuri i Rodžer Tejlor, a objavljena je kao prvi singl s albuma tri sedmice prije njegovog izlaska. Čim je singl je debitovao našao se na prvom mjestu UK Singles Chart u januaru 1991. godine i smatrao se prvim velikim hitom nakon numere „Under Pressure“ iz 1981. godine, a pored toga svrstao se među 10 najslušanijih i u 10 drugih zemalja.
U trajanju od šest i po minuta, to je jedna od Queenovih najdužih pjesama objavljena kao singl, premašujući čak i „Bohemian Rhapsody“ za 35 sekundi. Pjesma je opisana kao „podsjećajuća“ na „Bohemian Rhapsody“ budući da je bend „vraćala njihovim progresivnim rok korijenima“.
Sadrži gitarističku sekciju flamenka koju izvode gitarista benda Yes Stiv Hou i Brajan Mej, zatim operski interludijum i djelove hard rocka koji podsjećaju na rani Queen, pored tekstova inspirisanih dijelom i Merkjurijevom bolešću.
Pjesmu je pratio muzički video u kojem je animirani prikaz benda na bioskopskom platnu slično filmu Nineteen Eighti-Four, jezivom zaustavljanju pokretnih figura i slikama sa notom zastrašivanja; opisan je kao jedno od najmračnijih i najdirljivijih djela benda.
AllMusic je pjesmu opisao kao „vrhunski ep“ koji govori o „nesposobnosti čovječanstva da živi skladno“.
Album ima ukupno 12 numera, od kojih je najpoznatija „Show Must Go On“ koju su napisali su Mej, Tejlor i Džon Dikon, na osnovu niza akorda na kojem su radili. Mej je odlučio da koristi sekvencu, a on i Merkjuri su odabrali temu teksta i zajedno napisali prvi stih. Od tada je Maj završio ostatak teksta, dovršio vokalnu melodiju i napisao most, inspirisan Paklbelovim kanonom. Neke ključeve i ideje predložio je i producent.
Pjesma bilježi napore Merkjurija koji nastavlja da nastupa uprkos tome što se približavao kraju svog života. Ova numera u početku nije objavljena kao singl kao dio promocije albuma Innuendo, ali je posebno objavljena u oktobru 1991. kada je bend lansirao svoj album Greatest Hits II.
Video za pjesmu predstavlja kompilaciju isječaka iz svih njihovih video zapisa od 1982. godine, kao podršku albumu Greatest Hits II. Zbog kritičnog zdravlja Merkjurija u vrijeme njegove produkcije, novo pojavljivanje benda u spotu nije bilo moguće.
