MARAŠ: Nada

Naslov ove kolumne ne odnosi se na žensko ime, već na pojam. Nada. Odavno se njeno veličanstvo stidljivo pojavljuje, ali samo u obliku pojma, najčešće i isključivo na mikro planu. Na licima vidite osmijehe kada se ljudima dogodi neka lijepa stvar i dožive neke privatne uspjehe. No, nema je na kolektivnom nišanu.

Nada predstavlja uvjerenjeu neki pozitivan ishod. Zasnovana na činjenicama, u skladu sa objektivnim okolnostima i u datoj situaciji, ona generiše snažan adrenalinski podsticaj za osobu kojoj je potrebna - iz bilo kog razloga.

Osim na mikro planu, u našim malim, svakodnevnim životima, nada bi trebalo da bude ona nevidljiva, neopipljiva materija koja povezuje kolektivitete, manje ili veće grupe ljudi, pa čak i čitave nacije. Za razliku od nje, lažna nada predstavlja neutemeljeno vjerovanje u neki cilj. E, taj oblik nadanja ovdje živi više nego originalna i prava verzija. Zašto je to tako?

*****

Takva situacija ne vlada samo kod nas. Posljednjih godina stiče se utisak da i cijeli svijet ide u nekom nekontrolisanom smjeru. Ratovi, terorizam, vjerska i međunacionalna mržnja, netolerancija i stigmatizacija ranjivih grupa zabrinjava. Zabrinjava u kontinuitetu.

Svaka patnja, dešavala se u Palestini, Avganistanu, Siriji, Francuskoj, Engleskoj ili Rusiji, patnja je svakog normalnog čovjeka, na onom njegovom mikro planu. Sklon sam da kažem da oni koji ne osjećaju patnju drugih, nijesu na strani zdravog razuma i samo odmažu čovječanstvu. Kod takvih, naša nada ne postoji.

Nada je tiha patnja svakog normalnog čovjeka željnog mira, sigurnosti, bezbjednosti. Da nas kao civilizaciju napadaju, ubijaju ili otimaju Marsovci, vjerovatno bih i ja bio u borbenoj liniji za odbranu Zemlje. Ovako, svjestan činjenice da se ljudi napadaju i uništavaju između sebe, i sam postajem rob patnje. Nada se bori za svoj prostor, ali prostora je sve manje.

Vidjeli smo nedavno na društvenim mrežama kako hrabri imigrant iz Malija, penjući se preko terasa u stilu profesionalnog planinskog penjača, za tili čas, sa nulte pozicije, dolazi do bebe koja visi sa četvrtog sprata. Iako navodno snimano kamerom slučajnog prolaznika, iako sa blagim holivudskim triler momentom, koliko znam, sve se dobro završilo i po bebu i po imigranta, koji je u međuvremenu postao zvijezda u Francuskoj. Predsjednik Makron mu je dodijelio francuski pasoš i državni posao.

I eto nade. Nade i za mene, jer sam uhvatio da me u tom trenutku obuzima sreća, neopisiva radost zbog ovog čina, ali i njegovih posljedica. Obuzeo me je osjećaj koji je deficitarna roba na balkanskim prostorima. Sjetio sam se što je to faktor sreće. Ima nade za civilizaciju.

Zato moramo da gajimo nadu, ali zasnovanu na realnom. Nada nas drži budnim, popravlja nas, tjera da doprinosimo, svako na svoj način. Da li je plata 500 ili 1.500 eura nije nevažno, ali je uz nadu koja budi faktor sreće sigurno u drugom planu. Džabe nam i 20.000 ako nemamo nadu.

Nju vraćaju klinci koji nakon utakmice u prepunoj „Morači“ vrate vlasniku novčanik pun love, nadu vraća žena koja podiže i hrani djecu koja nijesu biološki njena, momak koji skoči u hladnu Moraču da spasi davljenika, djevojka koja se suprotstavi nasilniku koji maltreitira dječaka romske nacionalnosti, nadu daje svaki srednjoškolac ili student prisutan na koncertu Simfonijskog orkestra, nadu budi svako ko otvoreno govori o svemu što ga tišti... O svemu što tišti sve nas.

*****

Nema nam sreće bez kolektivnog buđenja nade. No, ovakvu poruku nećete čuti na šarenim medijima. Tamo vam nadu bude tako što vam daju da slušate i gledate gluposti nedostojne čovjeka. Uvjeravaju vas da je to život koji bi trebalo da želite i da su to kvaliteti koji se traže i jure u životu, a nijesu. Takvi su samo mediji koji vam prodaju tu vrstu ideje o životu.

Moja nada je samo moja. I da mi se sve što priželjkujem ili čemu se nadam u životu ispuni, neću biti srećan ako i tvoja nada ne dobije željeni ili makar približno željeni oblik. Jedino tako možemo da stvorimo toliko potrebnu kolektivnu dozu faktora sreće i zadovoljstva. Nade. A onda, ona ide dalje kao zaraza i nema nazad. Stvari jednostavno kreću nabolje. Ako nam ubiju nadu, ubili su nas. Ne daj se... i nadaj se.