Ko bi rekao da dvije male narandžaste ribe mogu da postanu holivudske zvijezde, osvoje srca miliona i upecaju velikog Oskara? Niko, barem ne prije premijere Piksarovog dugometražnog animiranog ostvarenja „Finding Nemo“ u režiji Endrjua Stantona i Lija Ankriča. Slatki filmić, koji je stigao u bioskope 30. maja 2003. godine, sada se smatra modernim klasikom animacije. Što je najvažnije od svega, priča o otetoj ribici klovnu Nemu i avanturi njegovog zabrinutog oca Marlina sve do luke u Sidneju u dalekoj Australiji naučila je važnu lekciju nekoliko generacija,sada već odraslih ljudi. Narode, kada se nađete u naizgled bezizlaznim životnim situacijama: „Just keep swimming!“
Vjetrovi vremena
Ovu lakonsku mudrost izgovorila je plava, blesava riba po imenu Dori, čiji je problem sa kratkotrajnom memorijom ovjekovječen u drugoj Piksarovoj animaciji „Finding Dory“ (2015).
Međutim, čak i pored sve gorko-slatke mudrosti i izuzetno živopisnih junaka „Finding Nemo“ na početku nije smatran dobrim filmom.Djeca su se poistovjećivala sa Nemom, a roditelji sa njegovim brižnim ocem Marlinom. Ipak, nešto im je falilo. Većina ga je opisala kao „prosječan“ Piksarov film.
Animaciju ništa bolje nijesu dočekali ni kritičari. Kada je podvodna avantura došla stigla u bioskope, podigli su u nebo vizuelne elemente, srceparajuću priču i nezaboravne likove koji su zamađijali i djecu i roditelje. Ipak, i dalje nijesu prestajali da klape o tome kako Nemo ipak nije dovoljno dobar kao „Monster Inc.“ Ironično, nekoliko godina kasnije, recenzijama novih piksarovaca kao što su „Brave“ i „Cars 2“, kritičari su pisali kako ovi naslovi ne mogu ni da se primaknu velikanima animacije kakav je „Finding Nemo“.
Da, sada je teško povjerovati da je „Finding Nemo“ nekoliko godina bio crna ovca Piksarove familije. I dan-danas, poslije ko zna koliko gledanja, nemoguće je ne voljeti buntovnog mladunca, rođenog sa jednim perajem manjim od drugog,koji nestaje tokom prvog dana u školi.
Ajkulina mantra
Otac Marlin odmah juri da ga spasi. No, dok trepnete, Nemo je već u akvarijumu zubara u Sidneju, a njegov otac ima samo adresu ribarskog čamca koji ga je kidnapovao.
Film se račva na dvije priče: jedna je o ocu koji očajnički traži sina, druga je o njegovom djetetu koji organizuje bjekstvo iz akvarijuma uz asistenciju novih prijatelja. Avanture kroz koje prolaze obojica uključuju izbjegavanje meduza, prijateljstvo s ajkulama, rodu kojoj moraš uskočiti u usta da bi izbjegao sigurnu smrt, čitavo jato džinovskih kornjača inajzad, osmogodišnju zubarovu nećaku Darlu čije svako pojavljivanje prati muzika iz filma „Psycho“.
Međutim, od svih simpatičnih bića koje upoznajemo najfascinantnija je ajkula Brus. Ova zloćudna i strašna gromada plovi okeanom u društvu prijatelja Enkora i Čama. Najslađe je to što ova tri drugara prolaze zajedno program odvikavanja od ishrane ribom podijeljen na 12 koraka. Mantra koju ponavljaju kada kriziraju glasi: „Ribe su prijatelji, a ne hrana“.
Zvanična etiketa
Međutim, kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako, Brusova rezolucija pada u voduzbog nekoliko kapi krvi. Sluđen mirisom, on je umalo pojeo Nemovog oca. Brus je samo jedan od predatora na koje Marlin nailazi na putu do sina. Prije kraja njegove misije spašavanja, bježi od jata galebova u sceni koja liči na animirani san Alfreda Hičkoka!
Vremenom, naši mali junaci, plivajući malim podmornicama, sklapajući najčudnija prijateljstva, nekad u ustima velikog plavog kita, češće vožnjom na leđima napušenih kornjača, ali najprije neodustajući, uspjeli su da doplivaju jedni do drugih - ali i do naših srca. Petnaest godina kasnijedefinitivno su doplivali i do zvanične etikete „moderni klasik“. I to zvuči ispravno i toplo, baš kao i onaj zagrljaj oca i sina u finalu filma.Biljana MARTINIĆ
