Samo da javim nadležnoj agenciji da je počelo emitovanje druge sezone najgledanijeg TV sadržaja „Zadruga“. I da nam je dostupna stalno, od jutra do mraka. Da je sve pošlo k vragu pokazuje činjenica da je ova TV pošast počela da zauzima ogroman prostor i na internetu. Mediji lojalni ovom projektu pretežno su srpski tabloidi, ali se njihov poguban uticaj širi na sve prostore koji govore srpsko-hrvatskim jezikom.
Zluradi bi rekli, okupacija u više slika, tačnije - sezona. Okupacija na koju nije imun niti jedan eks-Ju prostor. Okupacija koja prijeti da nanese više štete nego svi ratovi i traume koje su proizašle iz tih nesrećnih godina. U mirnodopskim uslovima, pronađeno je oružje koje obesmišljava sve što bi trebalo da bude odlika odraslog i zrelog čovjeka na ovim prostorima. Uloži „bre“ milione u gadost i vladaj.
*****
Već se po internetu mogu pronaći video-klipovi na temu „Opšte obrazovanje zadrugara“, „Pitali smo je ima li seksa u ovoj sezoni, odgovor će vas ostaviti bez teksta“, „Ukućani šokirani: ona je podigla majicu, a on je imao šta da vidi“ ili „Ona je prvi put pokazala svoju bebu u rijalitiju“.
Moderni heroji našeg doba (pjevačice, starlete i slični kalibri) imaju dilemu čak i o broju slova u azbuci, poneko i pogodi kad je počeo Prvi svjetski rat, ali znojenje kreće na pitanje ko je autor djela „Rat i mir“. Da se radi o nekom getu u kom takav nivo obrazovanja može biti predmet lokalne posprde, pa i 'ajde. Ali, riječ je o getu koji je zauzeo glavni prostor koji se tiče kvaliteta života svih nas, opasno prijeteći da svakog časa ugorozi vitalne funkcije društva.
Okej, svakom normalnom jasno je o čemu se radi. No, i dalje stoji vječita dilema - da li je moguće da ima tako mnogo onih drugih koje zanima ova bedastoća? I da ih je toliko da će u velikom finalu, za deset mjeseci, ljudi koji žive u Crnoj Gori poslati SMS poruke u vrijednosti koja se mjeri stotinama hiljada eura? Da ne pominjem milion.
*****
Zamišljam kako neki crnogorski sportski komentator prenosi utakmicu srpske fudbalske reprezentacije, na teritoriji Srbije, na čistom crnogorskom... Sa ogromnom sigurnošću vam kažem da to nije moguće. Ali, da srpski komentator prenosi utakmicu crnogorske reprezentacije u fudbalu na teritoriji Crne Gore, e to jeste moguće. Štoviše, dogodilo se. Samo imam dilemu, ubrzo će i fudbalski meč te dvije reprezentacije, pa ne znam hoće li komentator raditi profesionalno, u skladu sa standardima, ili će ipak srce da prevagne?
Kako god bilo, kažem vam, ovo nije normalno. Imamo još jedan ozbiljan dokaz da smo neodgovorni prema sebi, sopstvenoj kulturi i budućnosti. Nije problem nečija namjera da nas kulturološki porobi, ali gdje smo mi, svako od nas pojedinačno? Gdje su institucije sistema koje bi trebalo da se pozabave ovim problemom? I gdje su ljudi koji primaju naš novac upravo zato da ovo ne bi bilo ovako? Zašto ne tražimo njihovu odgovornost? Zašto neko hrabro ne preuzme stvar u svoje ruke i ne uradi nešto?
U godinama borbe za osvješćivanje crnogorskog građanina i građanke o potrebi da Crna Gora bude samostalna i nezavisna država, postojali su i televizija IN i Javni servis. Sve je to bio front protiv medija iz okruženja koji su se iz petnih žila trudili da nas ubijede u suprotno.
Nakon više od deceniju od stečene nezavisnosti, isti ti komšijski mediji rade još intenzivnije i konkretnije na istu temu. Samo smo mi pomislili da je 21. maja 2006. završen posao. Biće da nije. Dok kultura pliva u živom blatu, dok umjetnost živi na marginama društva, dok se primorske svetkovine obilježavaju prigodnim notama bendova iz južne Srbije, dok su najgledaniji mediji upravo oni koji nude najlascivnije sadržaje za unesrećene narodne mase - stvari će ići ovako kako idu, a možda će vremenom postati još gore. Kapitulacija, predaja bez borbe. A to ne liči na Crnogorce.
*****
Možda nijesmo svjesni, ali trebalo bi da imamo na umu kako su mnoge generacije ozbiljno zaražene virusom medijskog prostakluka u neograničenim količinama. I da smo kao društvo, u ozbiljnoj krizi. Moralnoj i identitetskoj.
Crna Gora kao specifičan i poseban kulturološki prostor, ne čini ama baš ništa da zaštiti i sačuva njegovu esenciju - pelcer na kome bi trebalo da počiva svako društvo koje drži do sebe. Mlada država poput Crne Gore koja se i dalje identitetski traži i koja se ni nakon 12 godina nezavisnosti i dalje ne snalazi najbolje na tom putu, mora da pronađe način da se zaštiti od zadrugarskog načina života. Dok ne bude kasno, jer onda više ništa neće biti važno. Ili po onoj poznatoj replici iz „Maratonaca“: „Ostali samo dugmići“.
