Piše: Rajko Cerović
Pođimo redom. Dobar dio Crnogoraca i danas drži da su Crnogorci Srbi. Naučna ispitivanja govore drukčije. Na osnovu relevantnih genetskih istraživanja Srbi su najbliži Hrvatima, zatim Bosancima, pa Makedoncima i Bugarima, pa (zamislite!) Rumunima, pa tek na kraju Crnogorcima. Tekst na ovu temu objavio je dr Goran Nikolić u beogradskom Nedeljniku. Niko to nije demantovao niti može demantovati. Radi se o pouzdanim rezultatima naučne genetike.
No, nije to jedini slučaj prevrnute crnogorske logike. Crnogorci tvrde da su učestvovali u bici na Kosovu 1389. godine. Učestvovali su tačno toliko koliko i današnji srbujušči dvojac Mandić i Knežević. Srbi su Kosovskom bitkom nestali kao država. Ostala je samo Despotovina sa sjedištem u Smede revu, ali, kao porobljena, tačnije obavezni turski vazal. Pomenuta bitka nije tada imala nikakvog uticaja na ranije osamostaljenu Zetu pod Balšićima i Crnojevićima. Ta je država kao potpuno slobodna živjela još više od jednog vijeka poslije Kosovske bitke i pala pod tursku vlast tek 1496. godine. No, ipak zbog nečega moramo još uvijek bugariti za Kosovom kao da su nam preci te 1389. godine tamo temeljno izginuli?
Kad Crnogorci nešto u svojoj glavi zaintupe eto sjajne građe za komediju. Tvrde da nas je Srbija bukvalno hranila i da nas i dalje hrani. Kad se više puta u toku drugog dijela devetnaestog vijeka u Crnoj Gori bukvalno umiralo od gladi, iz Srbije nije došla ni jedna vreća kukuruza kao moguća pomoć. Tada je Srbija izvozila u Austriju prosječno po devedeset hiljada tona pšenice godišnje. Kad je poslije završetka Drugog svjetskog rata, dakle u komunističkom vremenu, hrana iz Srbije dopremana, istina ne samo za Crnu Goru, u Crnoj Gori je uvijek na vrijeme i do jednog dinara bivala plaćena. Ali hoćeš? Crna Gora obavezno mora izmišljati stvari kako bi dokazala da je inferiorna?
Što je to sa Crnogorcima? Zbog čega vole da izmišljaju sop stvenu inferiornost, prije svega u odnosu na Srbe, pa vjero vatno i druge? Koji je to narod u višekontinentalnoj nekadašnjoj osmanskoj imperiji sam vjekovima vodio oslobodilačku borbu protivu takvog diva, osvajajući u okviru carstva slobodu kojoj se divio svijet? Poznato je da je Osmansko carstvo pokorilo i vjekovima pokoravalo stotine naroda, ali takvog, kao crnogorskog oslobodilačkog primjera, u Osmanskom carstvu nije bilo.
U kojoj to danas slovenskoj balkanskoj zemlji, posebno mislim na zemlje ostale po raspadu bivše Jugoslavije, manjine žive u harmoničnim odnosima sa većinskim narodom osim u Crnoj Gori? Kolika je to moralna prednost nad mnogima, koja nije od juče, nego je sadržana u vjekovnoj crnogorskoj moralnoj tradiciji? Sjetimo se da je, po izričitom priznanju Evrope, kralj Nikola vodio najprogresivniju vjersku politiku na našem kontinentu. Sjetimo se, takođe, da je po oslobođenju preostalog dijela Crne Gore od Turaka, kralj Nikola iskreno molio naše Bošnjake muslimane da ostaju ovdje i ne odlaze sa svojih ognjišta. Koji je to drugi vladar uradio?
Sjetimo se da su Crnogorci uvijek štitili ljude koji su iz svoje zemlje bježali od rata i sa njima rado dijelili sopstveno siromaštvo. Samo jednom su se ogriješili o to vlastito moralno načelo, izručujući Karadžiću nevoljnike iz Herceg Novog. Nešto kasnije su se prisjetili vlastite tradicije pa su hiljade Albanaca sa Kosova pustili da kroz Crnu Goru slobodno odu dalje. Ima li i jednog zabilježenog primjera da je pobjednička crnogorska vojska silovala ili se na drugi način svetila zatečenom roblju? Čak je porodicama i nejači, poslije svoje pobjede, davala oružanu pratnju do tada neprijateljske teritorije.
Koji je narod konačno, u fašizmom porobljenoj Evropi, jedini digao opštenarodni ustanak? Što je to sa Crnogorcima? Zbog čega izmišljaju priče, beskrajno daleko od istorijske istine, da bi sebi što više umanjili značaj i postupali kako drugi o njima žele da misle, naravno u njihovu tamošnju korist?
Crna Gora je sa svojom vjekovnom državnošću, daleko najdužom na Balkanu, računajući čak i na novovovjekovnu Grčku, posebno računajući na vlastitu moralnu tradiciju, pa i na više nego herojsku borbu protiv fašizma, te konačno i na izvojevanu državnu samostalnost, bez ubijanja i zločina čisti biser u evropskom okruženju. Može biti privredno manje uspješna ili nedovoljno demokratska, ali je Crna Gora jedinstvena, ne samo u svome okruženju, nego i u svijetu. Nije mali broj onih koji se s ponosom, sa više ili manje prava, pozivaju na crnogorske “korene”. A na kakve se mi Crnogorci “korene” pozivamo? Moramo li i u čemu na silu uvijati ramena pred ma kojim narodom u svijetu?
