“Zar je sve ovo zbog Soraje?“, pita anonimna duša. „Oni zabranili Soraji da uđe u Srbiju, a mi Matiji u Crnu Goru. Kako su njih dvoje, otpilike iste nacionalne starlete, rezultat je 1:1”. Neće baš biti tako. “Nijesu isti, Soraja je čovjek-žena za „živog klasika“, buni se neupućeni. I silno se plaši da Srbija, naprasno, ne zabrani Crnogorcima da ulaze u parove i zadruge. Kalkulacije ne prestaju: Da Bećković uđe u Crnu Goru pošalji poruku na 1918, a da ne uđe, sms na broj 2018. Kladioničari stavili kvote i na pitanje: ko će prvi da nam odgovori? A kvote su : Dačić – 1.1; Vulin – 1.2; Vučićević DJ – 1.48; Sarapa – 1.5; Marić – 1.55; Žika Šarenica – 1.57; Lazanski – 1.58.
Samo da podsjetim, i mi smo se kladili kad je, prije rata u BIH, na sarajevskoj pošti osvanuo grafit „Ovo je Srbija“, pa neko dopisao „Nije nego pošta , budalo“. Ali, kad je organizovano ubistvo starog svata, znali smo da više nema klađenja i da cijepanje Bosne počinje. Danas Dodik, kao predstavnik entiteta nastalog na sudski dokazanom genocidu, vidi da u Crnoj Gori postoji “identitetski genocid nad Srbima”. Morao bi da provjeri dioptriju.
Odlukom zvanične Crne Gore da onemogući Bećkovićeve nacionalističke performanse po Crnoj Gori, prvo se šokirao Vučić, potom, logično, Lazanski. Vučiću nije ni čudo. On je bio prvošokirani i u slučaju sprečavanja nasilnog svrgavanja vlasti. Prvo se šokirao, a kad je pogledao policijske argumente, opet se šokirao, da bi onda dozvolio Putinovom bezbjednjaku Petruševu da odvede svoje GRU-ovce kući. Na sreću, Vučić ni ovog puta, nije podigao remontovane migove-29, a mogao je; niti je sazvao, pod hitno, sjednicu Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Samo je „Politika“ ustvrdila da časna Srbija brani ulazak svim kriminalcima, a lopovska Crna Gora, zabranuje srpske intelektualce.
Čime tu čast dokazuju? Srbija je nedavno zabranila ulazak poznatom intelektualcu i filozofu Škeljzenu Malićiju. Prije dvije godine, zabranjena je izložba slika i skulptura, jer je vrijeđala nacionalni osjećaj Srba. Zbog toga Srbija nije ni više ni manje lopovska. “Niko ne može pisca da oslobodi njegovih predrasuda. Zabranjeni pisac iz Podgorice ima pravo da misli i vjeruje u ono što govori i piše“, mozga u “Politici” preobaviješteni Lazanski, koji veli da je “reakcija Podgorice prvi simptom manije”.
Nije ovdje riječ o Matiji-pjesniku. Već, propovijedniku, koji darom za humor i ironiju, vodi srpski narod u veliku Srbiju. A na tom putu, zavro da sa prvom mantijom Crne Gore, u kripti Hrama Hristovog vaskrsenja (podignut od Vladinih para i koncesija crkvi), proslavi dan, stogodišnjicu, kada su Crnogorci, okruženi srpskim bajonetima, doživjeli najveće poniženje u svojoj istoriji. Tada je Crna Gora izgubila državu, naciju, crkvu, pravo na pominjanje vlastitog imena. Da obilježe, ironije li, Srpsku spartu, koju je iz dinastičkih razloga glorifikovao kralj Nikola, koga su, bukvalno i osvajački, detronizovali. Bećković je za ruski Sputnik, povodom ulaska Crne Gore u NATO, kazao da je vlast u Crnoj Gori pobijedila svoj narod pomoću drugih nacionalnih zajednica, i da je s njihovom pomoći promijenila i ime, pismo, jezik, istoriju. Te da je ostalo samo da promijeni pol. A dok se to ne desi, Matija i prva mantija, čine sve , da blokiraju Crnu Goru. Baš, kao i Kosovo i poput Kosova.
Uz slike i prilike velikosrpske megalomanije: „Pre šest vekova ništa se na globusu nije dogodilo značajnije od boja na Kosovu Polju“, pjeva ovaj poeta. I prijeti: „Kosovo je najskuplja srpska reč. Plaćena je krvlju celog naroda. Po cenu te krvi je ustoličena na prestolu srpskog jezika. Bez krvi se nije mogla kupiti, bez krvi se ne može ni prodati“. Sad se poziva na pravo na mišljenje. A igranje tuđim životima je pjesničko čovjekoljublje.
Živi klasik iz Beograda, kojemu je sve što je napisao štampano i nagrađeno - i tamo i ovdje, trasira konačni, svetosavski put: “Konačni sporazum svih evropskih nesporazuma rešiće se, silom bratstva, u ruskoj duši. To je verovao Dostojevski, to je ponavljao otac Justin, a ja ne mogu da verujem da nije uvek kad je napisao Rusi, pomislio Srbi.” Znači: od jedinstva srpske i ruske duše, i sile bratstva, zavisi nam sudbina, a čija duša - njegova i teritorija. Tu nema mjesta za granice i druge narode. Zato je lakše da se shvati zašto Srpska crkva već na pomen autokefalnosti
Ukrajinske (taman posla Crnogorske ili Makedonske) crkve, dobija frus i zajedno sa Ruskom crkvom poziva na očuvanje imperijalnog jedinstva. A to znači da će da omalovažava i obezvređuje crnogorsku državu, poistovjećujući pravoslavlje sa Srpskom crkvom. Kao da nikada nije bilo Crnogorske i Aleksandrovog dekreta kojim je ukinuta. Dobro je zapazio filozof Milenko Perović: “Stari je on glumac i odavno je ispekao zavodnički zanat na književnim večerima i u govorima nad otvorenim grobovima. Propinje se na prste, juriša na govornicu, steže vilice, pravi dugu ‘psihološku pauzu' , mami aplauz na aplauz i dogoni stvar do krešenda. Jedino još ne umije da digne desnicu u pozdrav pod četrdesetpet stepeni i da podrvisne gromko 'Heil' . Ali, savladaće i to brzo, jer preša je.” A, preša mu je, izgleda.
