Ove dragocjenosti su smještene u pećinama po obodu strašne pustinje Takla-Makan (turski: Uđeš, a ne možeš izaći), i djelo su budističkih sveštenika.
U prošlom vijeku tajne istraživačke misije su krstarile ovim područjem i odnosile u Zapadnu Evropu sve što su mogle natovariti na kamile. Sada je NR Kina preduzela stroge mjere radi čuvanja preostalog blaga.
Prostor obuhvata rutu Puta svile, kojom su se kretali karavani, naravno mukotrpno, stoljećima, od vremena vladavine kineske dinastije Han (206.g. prije n.e. do 220.g. n.e.) kada su Kinezi došli do saznanja da postoji veoma raznovrsan i bogat svijet na zapadu, a Grci, zahvaljujući Aleksandru Velikom, počinju upoznavati istok.
Čudesna otkrića: To je bilo takođe vrijeme čudesnih otkrića novih prostora, razdoblje upoznavanja istoka i zapada. Ovim putevima nije se kretala samo roba kao što je bila svila, začini, staklo, porcelan, barut... već i kulture i religije: budizam, hrišćanstvo, zorastroizam, maniheizam, islam..
Razvojem pomorskog saobraćaja od kraja 10. vijeka uveliko se umanjuje značaj kopnenog Puta svile kroz Centralnu Aziju. Na mapi je ucrtana kopnena mreža Puta svile.
Lokalitet Burana, smješten u jednoj dolini, nekada značajno odmorište na Putu svile, sada je bez tragova naseobine, osim visokog tornja iz XI vijeka i kamenih stela, poput stećaka. Ova lokacija ne bi zavrijedila moju pažnju da nisam prepoznala izvorni motiv za poznatu bajku, evo kako ...
Toranj je podigao vladar Burane, koja je bila važna stanica na putu karavana, da bi zaštitio svoju kćer jedinicu (po pretskazanju) od ujeda pauka. Inače, pauk je najtalentovaniji tkač, praiskonski simbol sudbine, koji tka takvu mrežu za koju algoritam niko nije i vjerovatno neće otkriti.
Legenda o pauku: Ta priča stigla je do Francuske, do pisca Šarla Peròa u XVII vijeku. Poznavajući proces tkanja i tkačke alatke, u priči je pauka zamijenio vretenom i napisao predivnu bajku Uspavana ljepotica. Ovaj, možda nevažan podatak, veoma ide u prilog tezi da su sa dalekog istoka, iz doline Ču, zaturene među visokim planinskim vijencima, putevima svile, karavani povezivali istočnu i zapadnu civilizaciju.
BuranaOko tokova rijeka Narin i Kara Darija, koje izviru iz planinskog masiva Tijen Šan i spajanjem čine rijeku Sirdariju, prostire se plodna Ferganska dolina. Okružena je planinskim lancem tih Nebeskih planina, (u prevodu sa kineskog značenje Tien Šan) i zauzima dio prostora Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana.
Rijeke Narin i Kara Darija izvor dječje radosti
Obronci Tijen Šana u Ferganskoj dolini su bez mnogo šume, travnate su površine, toliko pogodne za ispašu stoke, a naročito za čuvene ferganske konje ili kako ih Kinezi zovu Tijenman (nebeski konji).
Ferganski konji: Kinezi u vrijeme dinastije Tang, otkrili su ferganske konje koji su se pokazali mnogo brži od neprijateljskih. O tome je kazivao Marko Polo po povratku iz Kine. Ti konji, kada se daju u galop po travnatoj stepi u ljetnjim mjesecima, znoje se krvlju, pa odaju utisak da su crvene boje. Nažalost, taj fenomen prouzrokuje neka vrsta parazita na koži koji u toku ljetnjih mjeseci izaziva krvarenje.
Trka ferganskih konja
Jedno od najvećih planinskih jezera Isik Kil, drugo po veličini u svijetu, iza Titikaka u Južnoj Americi, nalazi se na 1600 m n/v i oivičeno je lancem planina Tjen Šan-a, čiji sniježni vrhovi hrane ovu veliku vodenu površinu, potpomognuti mnoštvom termalnih izvora.
Jezero Isik Kil
Na jednom dijelu obale ovog jezera je podignuto odmaralište, prilagođeno terenu, vrlo luksuzan turistički kompleks sa malim vilama, kabinama za saunu, uređenom plažom.... Na našu sreću, bilo je proljeće, pa je badem procvjetao intenzivnim ljubičastim bojama. Gostili smo se predivnom jezerskom ribom.
Procvjetali badem
Na putu, prema gradu Karakolu, duž sjeverne obale jezera nailazimo na petroglife koje su klesali šamani, lokalni vračevi, prije više od 2.500 godina. U Karakolu postoji džamija veoma neobična za naše poimanje ovih sakralnih objekata, sa detaljima istočnjačke arhitekture, koja nas je ispunila nekom radošću, vjerovatno zbog pitoresknog izgleda.
Džamija
Isto tako nam je pravoslavna crkva, obnovljena poslije vremena Sovjeta, pričinila estetski ugođaj, građena je od drveta i u tipično ruskom stilu.
Pravoslavna crkva
Tek kada smo izašli iz gradova i uputili se putem koji vodi sjevernom obalom jezera sa jedne strane, a sa druge, lancem planine Tien Šan i njenim sniježnim vrhovima počeli smo upoznavati prirodne ljepote i stanovništvo Kirgizije.
Prirodne ljepote: Nisam znala da ćemo ispijati ruski šampanjac na tako „visokom nivou“, na 2000 m n/v. Ovu neviđenu ekstravaganciju nam je priredila kirgistanska turistička agencija, i to na mjestu odakle se pruža panoramski pogled na klisuru Jeti Oguz (sedam bikova), sačinjenu od grandioznih formacija crvenih stijena.
Šampanjac na 2000 m n/v
Sljedeće prijatno iznenađenje je susret sa jednim od mnogih domaćina, lovcem u njegovoj prijatnoj bašti sa puno razigrane djece. On na tradicionalni način, nomadski, uz pomoć orlova lovi zečeve i lisice. Orao, ta grdosija od ptice, je bio veoma dobro dresiran tako da smo iskoristili priliku i napravili niz fotografija sa tom najmoćnijom pticom, u selu Bokonbaeva. 
Lovac i dresirani orao
Očigledno, istočnjački svijet je obdaren kreativnošću, do neslućenih granica! U mjestu Kočkor, gdje je nas je čekalo sljedeće iznenađenje, bili smo gosti jedne vrlo uspješne porodice, koja je razvila manufakturu isključivo radeći sa vunom kao sirovinom.
Vuna i primijenjena umjetnost: Kirgistan je poznat po vrlo uspješnoj grani poljoprivrede - stočarstvu. Zahvaljujući velikoj količini vune koju dobijaju od ovaca i naravno, vještim rukama ženske populacije, stvorena je nevjerovatna primijenjena umjetnost.
To je tehnika valjanja vune, da bi se proizveo filc od kojeg prave nebrojene predmete za praktičnu upotrebu. Velike površine filca se prave za oblaganje i pokrivanje jurti, tradicionalnih kirgistanskih pokretnih kuća. Svi odjevni predmeti počev od kaputa, predivnih kapa, rukavica, papuča, toplih pokrivača, svilenih marama u kombinaciji sa vunom, zatim jastuka, sve do onog višeg umjetničkog iskaza u vidu slika, tapiserija, nakita... sve od raznobojnog filca.
Rukotvorine od filca
Interesantno je bilo gledati tehnološki proces stvaranja filca u domaćoj radinosti. Uvijek ostanem zatečena saznanjem do koje granice može da ide kreativnost običnog čovjeka naslonjenog na tradiciju i resurse iz prirodnog okruženja.
Podizanje jurte (šatora)
A tek kada smo vidjeli kojom vještinom kirgijski nomadi podižu svoje jurte, ostali smo bez teksta. Prvo se postavlja drvena konstrukcija koja se oblaže filcom, izvanrednim toplotnim izolatorom, koji štiti unutrašnjost jurte od hladnoće zimi i vrućine ljeti. Onda slijedi unutrašnja dekoracija, naravno sva u živim bojama i neizostavnim kićankama... Tek smo bili iznenađeni kada smo vidjeli, da u dvorištu svojih kuća, postavljaju jurte i to u samom centru grada. Vjerovatno da imaju razloga koje mogu samo da pretpostavim: vezanost za tradiciju, udobnost, blagotvorni impulsi zemlje...
Jurte, privremeno stanište
Grad Narin: Konačno smo krenuli na duži putu za grad Narin, u blizini granice Zapadne Kine, koji vodi kroz Fergansko gorje ili bolje reći Narinsku oblast na samoj granici sa Kinom. Taj put je, mislim, trajao više sati i bio je prava nagrada za onoga ko umije da gleda. Nizale su se doline kao da su tapacirane čojom u raskošnoj paleti zelene boje, pa travnati mali zaobljeni brežuljci, jedan pored drugog u pravilnom nizu, da bi u drugom redu bili oni malo visočiji, pa sve tako u nedogled, dok ne dotaknu podnožje džinovskog lanca Nebeskih planina i njihovih sniježnih vrhova.
Fergansko gorje
Stada ovaca i krda konja su pasla. Nomadi su bili zauzeti podizanjem jurti, dok su djeca ponešto pomagala i trčkarala po travi u smiraju dana. Počinju da se nižu one ljepote zbog kojih turistički poklonici ulaze u neku vrstu ekstaze, bez osjećaja vremenskog trajanja i zbog kojih ne haju da li su ili ne bili izloženi fizičkim naporima, nekomforu i sličnim “nedaćama“... pretpostavljam, da dio mozga zadužen za lijepe emocije, preko čula vida radi svoj posao.
Sjetila sam se Oldos Hakslija i divnog objašnjenja ovog stanja, kako samo on to umije: Gledanje predjela, udobno i bez naprezanja misića, iz mašine koja se brzo kreće. Bez osjećanja vremenskog trajanja, pasivno, gotovo kao uspavan, posmatram prizor koji prima vid snoviđenja, istovremeno nerealan i živ. Odmarajući se, imam iluziju aktivnosti. Potpuno usamljen, sjedim usred fantazmagorije“.
Fotografije: Mira Folić, privatna zbirka
