Trebalo je snage i volje, ali su uspjeli: u neđelju su odabrani Srbi iz Srbije i Srbi iz regiona zajednički unijeli golemo božićno drvo pravo u svečanu salu Generalnog sekretarijata Predsjednika Srbije.
Bilo je skoro pa simpatično gledati tu scenu. Prvo je u kadar kamere ušao, probijajući se između dva mramorna stuba u zgradi predsjednika Srbije, poveliki odsječeni balvan. Potom se u sljedećem frejmu ukazala i glava našeg Milana Kneževića. Pa su se onda viđeli Milorad Pupovac iz Hrvatske i srpski poslanik iz Makedonije Ivan Stoilković kako stenju pod teretom drveta, za razliku od Andrije Mandića i Gorana Danilovića iz Crne Gore koji su, onako zorno muški, držali svoj dio badnjaka… Na kraju, u jezgru krošnje, kao posebni božićni ukrasi, pojavili su se Mile Dodik i – Aleksandar Vučić, domaćin okupljanja Srba iz regiona.
Narodna tradicija nalaže da, prije izlaska sunca, domaćin sa sinovima ode u šumu, da izabere i odsječe, kako se veli u Srba, „mlad i prav cerić ili hrast“, koji se potom donosi pred kuću, uspravlja pored ulaznih vrata, đe stoji do uveče kada se nalaže.
U Beogradu su onomad te narodne običaje upodobili modernim vremenima. Momci iz protokola predsjednika Srbije potrudili su se da ne zamaraju glavnog srpskog Domaćina i ne ćeraju ga da sa srpskom đecom iz Crne Gore, Makedonije i BiH, odlazi u šumu prije svitanja. Umjesto „tri udarca sekirom iz pravca istoka“, ošegali su neko desetogodišnje drvo i sve je obavljeno za zreloga dana; nije se čekala ponoć da se badnjak unese u kuću i zapali na ognjištu…
Tako je iščilila ona božićna čarolija, ali simbolike je bilo. Čak i više nego što treba. Uočeno je da božićnjem srpskom saborovanju nijesu prisustvovali Srbi sa Kosova, iako je Vučić govorio o „teškoj godini za nama i još težoj pred nama“ i više puta pominjao Kosovo i Metohiju i teške odluke ,,za naš narod“. Zašto su onda srpski Kosovari ostali da tihuju na Kosovu i zašto su srpski mediji prećutali njihov izostanak? Valjda da se cinicima ne da razloga za jeretička razmišljanja da je srpski predsjednik prežalio Kosovo i da čuveni plan za razgraničenje - ne postoji.
Srećom, teška božićna razmišljanja naglo su prekinuta, zahvaljujući nesebičnoj pomoći Srba iz Crne Gore. Kako je saopšteno, tog predbožićnjeg dana lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević zvanično su pokrenuli kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika inicijativu o otvaranju granica između Crne Gore, Srbije i Republike Srpske.
Nije preciznije objašnjeno kako će to Mile Dodik i Aco Vučić da otvore granice koje su već otvorene za promet robe i usluga, ali je očito da lideri DF-a nijesu baš mislili na ekonomiju. Priča o otvaranju granica je u stvari zov za brisanjem granica među državama koje se – u Beogradu i njihovim ispostavama u regionu - smatraju srpskim državama. Neka vrsta pokušaja vaskrsnuća logike iz Memoranduma SANU. Priznaje to posredno i Andrija Mandić. Ideja o otvaranju granica samo je, veli lider Nove, odgovor na ,,opasne trendove u regionu“ i stvaranje ,,antisrpske koalicije koju bi činile Albanija, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija i tzv. Kosovo“.
Stvaranje antisrpske koalicije, ugroženost srpskog naroda, zabrinutost za kosovske Srbe i tobožnji strah od progona Srba u Crnoj Gori? Samo još fali JNA da žestoko uzvrati... Ako se snaga ideje DF-a o brisanju granica među „srpskim zemljama“ mjeri veličinom badnjaka onomad unijetog u zgradu predsjednika Srbije, onda za Srbe koje predvodi Aleksandar Vučić neće biti zime: pravi božićni dar za srpskog predsjednika bila je ponuda da se ukinu granice i da se neokolonijalna politika Beograda bez prepreka ponovo razlije po Balkanu, kao nešto manja ,,Velika Srbija“ od one koju su sanjali SANU i srpska elita devedesetih godina.
Samo, onaj posječeni dub u Beogradu već se suši, ako ga nijesu i sagorjeli u božićnoj noći. Mandić i Knežević bi morali da se zapitaju: je li to neka vrsta predskazanja da je njegova ideja samo za jednokratnu upotrebu, neuspješni pokušaj podizanja rejtinga i podilaženja srpskoj eliti u Beogradu?
Tužno je što jedna takva ideja dolazi od crnogorskih političara. Tragično je ako, nakon svega što se dešavalo tokom posljednje tri decenije, Mandić, Knežević i ostali u DF-u zaista vjeruju da je to rješenje za mir na Balkanu.
