Dejvid Linč mogao bi da snimi još sezonu serije „Twin Peaks“, samo da bi počinjala pjesmom „Body“ Džulije Džeklin. Jer, baš u njene mreže zaplela se sva nostalgija za onim što je moralo propasti... I bljedilo usnule Lore Palmer, otkrivenojednog jutra pod najlonom na uzglavlju jezera.
Džulijin materijal za Linčov film bio bi poput priče sa odmah poznatim krajem, koja bi se nizala u nizu slikaflešbekova i tako vampirski oživljavala.
Sanjive riječiNeka se odmah pokriju ušima svi koji će u startu reći - čudna mi čuda, još jedan album o raskidu! Jer, Džulija je tu, da vam hipnotički meko na uho spusti neke riječi koje proganjaju danima.
- Imaš li još tu fotografiju? I da li ćeš posegnuti za njom, samo zato da me povrijediš? - lomi Džulija teške, sanjive i trome riječi kao neki kosmički tovar po grudima svih koje „Body“ presječe po grudima.
Tako počinje „Crushing“, album satkan od posljednjih trzaja sumnje i dvojbe, na umornom kraju velike mladalačke ljubavi jedne dvadesetdevetogodišnjakinje.
Lišena ruha klišea ili patosa, ona osvaja nove teritorije hodajući po mapi uspomena. I tako osvajajući i slobodu.
Slamanje kristala
Ovakve pjesme kao što su „Body“, ledeno bolna„When The Family Flies In“, beskrajno tužna himna altkantrija „Don't Know How To Keep Loving You“ ili himnična „Alone“ kao zahtjev za ličnim prostorom i slobodom, otkrivaju drugačija značenja riječi „crushing“. Jer, ono što je na početku slamanje finog kristala u nepovrat bezbrojnih komada na koje se samo možete posjeći - na kraju je pucanje pupoljka koji tek treba da procvjeta.
Džulija Džeklin je vrsna pripovjedačica. Nekada davno, na sličan način tako nam je pričala i Stivi Niks, u doba najvećeg stvaralačkog zamaha benda Fleetwood Mac, kada se vjerovalo da beskrajno intimna i inteligentna pjesma i dalje može biti laka i brza, sa ukusom popsupice.
U otuđujućoj modernosti, u kojoj „pjesnike ozbiljne intime“ zamišljamo kao samotnjake sa gitarom, pjesme Džulije Džeklin zvuče kao da Pi Džej Harvi izvodi najbolji Fleetwood Mac.
Dosanjana ljepota
Bivšu ljubav slika jednostavnim, svakodnevnim, skromnim slikama - poput dječaka koji na prvom letu zapali cigaretu u avionu, samo da bi ga policija privela na aerodromu i da bi potom nazvao najboljeg druga da mu se pohvali („Body“). Beskrajno je samokritična, nošena krivicom one koja voli, ali je i svjesna kako mora otići, jer zbog te ljubavi postala je najgora verzija sebe.
- Ne mogu biti ona na koju ćeš se osloniti, jer ja sam ona koja je otišla - poručuje svojoj bezimenoj prošlosti Džulija Džeklin,drevna karijatida, skulptura procvjetala onda kad je u bijegu dosanjala svu svoju ljepotu.
I baš tu, u posljednjoj pjesmi „Comfort“, bude vam žao zbog toga što antički čovjek nije znao za gitaru...
Ocjena: 92/100
