Prištinski politički analitičar Ramuš Tahiri, smatra da su Albanci nedjeljnom proslavom izborne pobjede Albanskog foruma u Tuzima, sa zastavama bivše Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i pokličima njoj, dali sebi oduška, te da to ne treba da brine crnogorske građane.
„Posebno zbog toga što je to izraz oduška, a ne glavno obilježje albanske koalicije, koje nije u programu bilo koje partije u njoj – ni Demokratskog saveza, ni Albanske alternative, ni Demokratske unije Albanaca. One su sasvim u redu što se tiče njihovih programa i angažovanja, ali i doprinosa koji daju i u Ulcinju – gdje imaju većinu – i u Tuzima, i u cjelokupnoj Malesiji. Oni su odvajkada, što se tiče Crne Gore, njenog identiteta, bitisanja i državnosti – u redu. Mislim da ne treba davati previše značaja jednoj narodnoj manifestaciji, nego treba, za dobrobit svih građana, gledati u budućnost“, rekao je Tahiri Portalu Analitika.
Albanci su, prema njegovim riječima, klicanjem bivšoj OVK željeli da se izjednače sa slobodarskim idejama albanskog naroda na Kosovu, koji je OVK oslobodila od srpskog režima. Na pitanje od čega bi Albanci trebalo da se oslobađaju u Crnoj Gori, Tahiri je odgovorio:
„Albanci su, shodno Ustavu i zakonima, ravnopravni građani Crne Gore. Učestvovali su na referendumu (2006. godine), imaju svoja nacionalna obilježja i kao ravnopravni djeluju u okviru institucija. Najvažnije je upravo da u institucijama Crne Gore djeluju shodno Ustavu i zakonima, i da ih poštuju“.
ANALITIKA: Pristalice Albanskog foruma proslavile su u nedjelju pobjedu na lokalnim izborima u Tuzima s albanskim i zastavama bivše Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), kao i s pokličima OVK. Dio javnosti je burno negodovao zbog toga, a neki na dešavanja u toj opštini gledaju kao na najavu ekspanzije velikoalbanske politike. Imaju li, gospodine Tahiri, crnogorski građani razloga za zabrinutost?
TAHIRI: Proslava u Tuzima bila je nacionalna ili nacionalistička – zavisno s koje strane se gleda. Albanci su Albanci, i oni nisu ništa drukčiji od onih iz Albanije, s Kosova ili od bilo kog drugog dijela albanskog naroda. Oni su, po mom mišljenju, proslavljali pobjedu svojim nacionalnim simbolima, zbog toga što – kao i Crnogorci, Srbi, Hrvati ili Makedonci – imaju nacionalne simbole koji se poklapaju s obilježjima njihovih država. Skandiranjem OVK željeli su vjerovatno da se izjednače sa slobodarskim idejama – kako oni kažu ili kako jeste – porobljenog albanskog naroda na Kosovu, koji se pomoću svoje oslobodilačke armije oslobodio od, kako je rekao i (Aleksandar) Vučić, 150-godišnjeg srpskog režima.
ANALITIKA: Ali od čega bi Albanci trebalo da se oslobađaju u Crnoj Gori?!
TAHIRI: Albanci su, shodno Ustavu i zakonima, ravnopravni građani Crne Gore. Učestvovali su na referendumu (2006. godine), imaju svoja nacionalna obilježja i kao ravnopravni djeluju u okviru institucija. Najvažnije je upravo da u institucijama Crne Gore djeluju shodno Ustavu i zakonima, i da ih poštuju.
ANALITIKA: Hoćete, dakle, da kažete da građane Crne Gore ne bi trebalo posebno da brinu dešavanja u Tuzima?
TAHIRI: Ne, ne treba da ih brinu. Posebno zbog toga što je to izraz oduška, a ne glavno obilježje albanske koalicije, koje nije u programu bilo koje partije u njoj – ni Demokratskog saveza, ni Albanske alternative, ni Demokratske unije Albanaca. One su sasvim u redu što se tiče njihovih programa i angažovanja, ali i doprinosa koji daju i u Ulcinju – gdje imaju većinu – i u Tuzima, i u cjelokupnoj Malesiji. Oni su odvajkada, što se tiče Crne Gore, njenog identiteta, bitisanja i državnosti – u redu.
ANALITIKA: Nisu li onda indikativne poruke predsjednika i premijera Kosova, Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja, koji su trijumf Albanskog foruma pozdravili kao „pobjedu svih Albanaca“ i „istorijsku pobjedu“?
TAHIRI: Ovo su, po meni, ipak bili građanski izbori. Na njima se nije vodila nikakva nacionalna bitka, niti se težilo nekakvom oslobođenju. Albanski forum ima 16 odbornika, pa će morati da pravi koaliciju ili s Đukanovićevom strankom ili s drugim partijama.
U skupštini Podgorice do sada su učestvovali odbornici iz Tuzi, a sad se, s novom opštinom, samo drukčije prostorno i administrativno organizuje Crna Gora.
I Albanija i Kosovo priznaju Crnu Goru, ne miješaju se u njene unutrašnje poslove i nemaju nikakvog uplitanja čak ni u nacionalna prava Albanaca u Crnoj Gori.
ANALITIKA: Đukanovićev DPS i pojedine opozicione partije osudile su proslavu u Tuzima, rekavši da se time podrivaju temelji građanske Crne Gore. Hoće li nedjeljna dešavanja, na neki način, poljuljati odnose crnogorskih vlasti s Albancima?
TAHIRI: Ne bi trebalo. Niko ovu manifestaciju u Tuzima ne uzima kao glavnu odliku albanske koalicije, već uzimaju njihov partijski program. Na bilo kojem javnom skupu uvijek ima više oduška nego što treba, i Albanci su zbog pobjede na izborima to osjetili. U toj opštini se ne teži nikakvom unutrašnjem razgraničenju između naroda koji tu žive. Vidjećete da će, kad budu izabrani predsjednik i ostali funkcioneri u opštini, doći do razdora. To je naš balkanski – ali i crnogorski i albanski – mentalitet. Mislim da ne treba davati previše značaja jednoj narodnoj manifestaciji, nego treba, za dobrobit svih građana, gledati u budućnost.
ANALITIKA: Koliko je, po Vašoj ocjeni, na pobjedu Albanskog foruma uticala podrška dijaspore i uglednih Albanaca iz svijeta sporta, muzike i kulture?
TAHIRI: Ta podrška je uticala na koaliciju i normalno je da dijaspora utiče. Crna Gora ima zakonom regulisano pravo dijaspore da glasa, kao i načina na koje se može glasati. Dijaspora pomaže svojoj zemlji, bez obzira bila ona crnogorska ili albanska po nacionalnim obilježjima. Dijaspora u Americi je jaka, ona pomaže i Đukanoviću i ostalim državnim strukturama koje idu u UN i koje imaju odnose s pojedinim državama, recimo sa SAD-om. To je svojevrstan lobi koji pomaže svoju zemlju, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku drugu pripadnost. Tu prevladava građanska i državnička opcija.
ANALITIKA: Vode li neki zvaničnici Albanije i Kosova velikoalbansku politiku?
TAHIRI: Ne, ne. Ponekad, kad idu na određene skupove ili daju pomen žrtvama rata, daju u svojim izjavama sebi više oduška nego što treba, ali nijedna ozbiljna politička stranka nema u svom programu ni „veliku Albaniju“, ni „etničku Albaniju, ni „prirodnu Albaniju“, kao ni jedinstvo albanskog političkog prostora. Čak ne imitiraju ni Srbe, koji su prije dva-tri dana promovisali kulturnu zajednicu svih Srba bilo gdje da žive.
Albanci su jedan narod, normalno je da imaju jedan jezik i jednu kulturu. Pređašnje politike su razlikovale Albance shodno zemlji u kojoj žive. Sad je to prevaziđeno. Država, uključujući i Crnu Goru, više nije država jedne nacije i jedne vjere.
ANALITIKA: Ako nema, kako tvrdite, velikoalbanske politike, kako onda tumačiti izjave albanskog premijera Edija Rame koji, između ostalog, kaže da je za njega Kosovo dio Albanije i koji govori o „fluidnim granicama“ s Crnom Gorom i Makedonijom?
TAHIRI: Balkanske zemlje, izbacujući srpsku politiku, žele neki mini-Šengen, i već smo zbog toga imali redovne susrete predsjednika Crne Gore, Makedonije, Kosova i Albanije. Težimo da samo s ličnim kartama prelazimo granice. Takva će isto biti i ekonomska politika, zbog toga što smo zajedno jači. Ne treba gledati to s nacionalističkog ili nacionalnog stanovišta, već s evropskog prožimanja. Nazadna je ona politika koja integracione procese želi da uvede unutar određene teritorije ili nacije.
ANALITIKA: Iskoristiću ovu priliku da Vam postavim i nekoliko pitanja o nikad aktuelnijem kosovskom problemu. Hoće li ove godine doći do konačnog dogovora između Srbije i Kosova, i koliko je izvjesno da će eventualni sporazum uključivati razmjenu teritorija i razgraničenje?
TAHIRI: Ove godine će sigurno doći do sporazuma o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije, kao dvije države. Srbija želi razgraničenje između Srba i Albanaca, i to je prvi put javno saopšteno od strane predsjednika Srbije Vučića. On kaže da sukob između dva naroda postoji već 150 godina i da želi pravedno razgraničenje.
Čim se govori o tome, jasno je da je riječ o etničkom razgraničenju. To ne znači da će jedna zemlja postati etnički čista ili da će se sudbina Srba južno od Ibra mijenjati.
Što se tiče Kosova, ono želi sporazum sa Srbijom u trenutnim granicama. Badinterova komisija je rekla da sve administrativne granice bivše Jugoslavije postaju državne granice. Za mene je neshvatljivo što Vučić kaže da ne zna gdje je ta granica i što optužuje (Borisa) Tadića da je on pravio granicu na Jarinju i Brnjaku. Cijela srpska javnost zna gdje je granica, jer je Srbija potpisala sporazum u Kumanovu.
Međunarodna zajednica kaže: hajde, dogovorite se vi Albanci i Srbi, kao što želi Vučić – vjerovatno jer ima namjere prema Bosni, to je stara nacionalistička politika – ili se dogovorite kao što želi Kosovo, i ako želite da imate novu granicu – pravite novu granicu, koja neće biti presedan i koja neće uticati na druge zemlje, kao što nije uticala ni nezavisnost Kosova.
Bilo koji sporazum neće biti nametnut – kao što nije bila nametnuta ni demarkacija granice Kosova s Crnom Gorom – i neće biti nijednog sporazuma koji se neće usvojiti dvotrećinskom većinom u parlamentu ili koji neće biti potvrđen na referendumu od građana.
ANALITIKA: Ima li tzv. tajne diplomatije u pregovorima o budućnosti Kosova? Njemački Frankfurter rundšau i prištinski Bota sot nedavno su objavili navodni plan o podjeli Kosova koji su, opet navodno, usaglasile velike sile.
TAHIRI: Ne. Taj fake news kaže da će nakon ovog sporazuma u UN istovremeno biti primljeni i Kosovo i Srbija, a Srbija je već u UN i ne može zbog razmjene teritorija biti izbačena, pa ponovo primljena u tu organizaciju. To je probni balon koji su pustili određeni mediji iz prištinske doline.
Ako dođe do razgraničenja – ili će ostati stara granica ili ćemo imati novu. Ako Srbija želi novu granicu jer time hoće da pridobije naselja na sjeveru Kosova, to je njena stvar. Najbolje je da granica ostane ovakva, da se na rasturaju ni Kosovo, ni Bosna, pa ni južni dio Srbije, da se prizna realnost i da se razvijaju normalni odnosi između Srbije i Kosova.
ANALITIKA: Podržava li kosovsko javno mnjenje ideju o razmjeni teritorija?
TAHIRI: Ono nije privrženo toj ideji, kao što nisu ni kosovski Srbi. Ako se dogodi razgraničenje, to znači da će Albanaca na Kosovu, procentualno i brojčano, biti više nego što ih ima danas – bez obzira koliko taj broj bio simboličan – a da će Srba biti malo više u Srbiji, ali puno manje na Kosovu – skoro za polovinu manje nego što ih je sada.
Ako region želi EU integracije, onda su nova razgraničenja na etničkom principu prevaziđena. To je bila opcija formiranja država u 19. stoljeću, a ne sada.
