Iz Beča: Miloš Milačić
Ako je batina iz raja izašla, onda je metla, bez dileme, iz čistilišta. To oružje za masovno uništenje prašine prianja za mnoge šake, ali čini se da njime, ipak, najbolje rukuju tašte. Metlom sprovode „zarobljenike“ do ugla sobe. Zatim, uz bučnu podršku usisivača, započinju genocid nad nedužnim mrvicama u cilju potpunog etničkog čišćenja stana. A noću kad je pun mjesec, da oprostite na izrazu, neke tašte uzjašu metle. I kruže tako nad gradom u potrazi za novim zetovima. Jer, ove bi aktuelne, da mogu, najradije počistile metlom.
Zbog svega navedenog ne čudi što su se baš tašte našle u prvim borbenim redovima tradicionalne, proljećne akcije čišćenja Beča. Akciju je prije 14 godina ustanovio takozvani Magistrat 48 pod okriljem gradske uprave. Organizuje se na dobrovoljnoj osnovi i traje od 25. aprila do 9. maja. Očekuje se da će ove godine okupiti približno 20.000 Bečlija.
Skrivene strije
U akciji učestvuju jednako i odrasli i djeca, penzioneri i studenti, kolektivi i organizacije, tašte i svekrve, gejevi i skinhedsi... Dobro, ne baš skinhedsi! Ali, poenta je učiniti nešto korisno za tu otmjenu, posrnulu vikontesu zvanu životna sredina. A ona to pamti i stostruko vraća.
Opet, mnogo se puši u Beču. Previše. Prema podacima od prošle godine dnevno u kantama za smeće i „javnim pepeljarama“ završi 123 miliona pikavaca. Zamislite kad bi umjesto tih silnih opušaka svi zasadili po jedan cvijet... Niklo bi za dan 123 miliona ruža, lala ili hrizantema. Ala bi to livada bila!
Ovako na bečkim travnjacima, parkovima i šetalištima, trotoarima i igralištima svakodnevno niču pikavci. To su oni „odmetnici“ nezavedeni u pomenutu statistiku. Strije na koži Beča koje ovaj grad vješto prikriva pri svakom izboru za najpoželjnije mjesto za stanovanje.
Već deseti put zaredom Beč je, među 450 kandidata izabran za grad sa najboljim kvalitetom života na svijetu. Dobio je najvišu ocjenu za kvalitet vode, medicinsku njegu, kanalizacioni sistem, javni prevoz i škole. Visoko su ocijenjeni i ponuda i raznovrstan kulturni život, kao i opcije za provod u slobodno vrijeme.
Takvom rejtingu dobrim dijelom doprinijeli su i radnici „Gradske čistoće“ kao i mnogobrojni volonteri - učesnici akcija za čistiji grad. Na bečkim ulicama i parkovima, za približno 15 dana koliko akcija traje sakupi se oko 35 tona raznog otpada. Posebna pažnja posvećuje se i čišćenju Dunava i njegovog korita. Nego, za riječno dno su, ipak, zaduženi profesionalni ronioci.
Čuvari travnjaka
Ipak, najučinkovitija od svih akcija je ona „po džepu“ stanovnika. Bečlije se ne plaše ni mrtvačkih glava niti crnih, rasturenih pluća koja se krevelje na njih sa omota kutije cigareta. Ne mare mnogo ni za riječi: „Pušenje ubija“. Jedino od čega zaziru su kazne: božje i ljudske.
U Beču postoji služba „Waste Watcher“ (Čuvari čistoće) koja je zadužena da nadzire i kažnjava nesavjesne građane. Imaju 50 stalnih službenika i oko 400 saradnika koji patroliraju gradom. Nekad su u uniformi, češće u civilu. Da zavaraju trag. Nalik replikama agenta Smita obučeni su da love „odabrane“.
Čuvarima čistoće pođe voda na usta čim opaze da neko odlaže smeće pored kante, baca opušak na trotoar ili ne počisti za svojim psom, koji se upravo olakšao na travnjaku. Stvore se kraj njega za tili čas.
- Dobar dan, komšija, lijepo vrijeme danas! Stiglo proljeće, pa vi malo u šetnju. Izveli i psa, neka neka...
- Ama slušajte, taman sam htio da pokupim kad ste naišli. Nešto sam se zamislio, znate ovaj... Brige, situacija na poslu, trudna žena...
Izgovori? Opravdanja? Nema toga kod Austrijanaca. Kazna za ova „nedjela“ je 50 eura na licu mjesta. I tačka. U slučaju da osoba pruža otpor ili odbije da plati, pišu krivičnu prijavu.
Pasja bešika
Bude i situacija kada nije jednostavno presuditi. Često je potrebna i fotografija kao dokaz. Desilo se baš nedavno da vlasnik odvede kućnog ljubimca pored stabla da obavi malu nuždu. To je trajalo i trajalo, a čovjek bio malo nervozan, nestrpljiv, što li - i povukao je uzicu prije vremena.
Pas ni kriv ni dužan morao je da ga slijedi. I dok je tako na tri noge batrgao za gazdom, sve vrijeme je mokrio: po pločniku, po struku šeboja, po nekim crnim, lakovanim cipelama i ženskim čizmicama... Ipak VAR je naknadno utvrdio da nema osnova za kaznu jer je „radnja“ počela na propisanom mjestu a i pas je, valjda, imao problema sa bešikom.
Akciji čišćenja grada, pored tašti, najviše se obraduju djeca. Navuku male, narandžaste uniforme i rukavice pa na početku radoznalo slušaju savjete instruktora. Onda im pažnja popušta, razlete se svuda po parku i na kraju rade po svome. Metlaju stihijski, grabuljaju ofrlje, nabadaju papiriće i pikavce, opalo lišće i trulo voće pa tobož slažu na gomilu. Zapravo čine ono što najbolje znaju - igraju se.
Kad smo mi bili mali, titogradskim komunalnim radnicima tepalo se „smećari“ i upiralo prstom u njih kad god bi došli da isprazne kontejnere.
- E, ovako ćete i vi završiti ako ne budete učili! – prijetili su nam.
No, kažu da je teže dobiti posao u bečkoj „Čistoći“ nego u – ministarstvu.
Kora od banane
Kad smo mi bili mali! Za tu opasku hvatamo se kao za Arijadninu nit, uvijek kad se zaglavimo u nekom od lavirinata prošlosti. I obično kasno shvatimo da nas negdje na uglu čeka kakva minotaur-uspomena, koju bi trebalo proburaziti mačem jednom za sva vremena. Nema nam nazad. Folder sa nagomilanim sjećanjima mora početi da se provjetrava.
Dakle, kad smo mi bili mali bio je jedan Titograd kog više nema. I Ulica Petra Lubarde koja i dan-danas postoji. I kuća u toj ulici koju je most zgazio nogom. Bili su i neki gosti u toj kući i jedna majka koja je šestogodišnjem dječaku tutnula u ruku bananu i rekla mu da je pojede napolje jer, Bože moj, nije pristojno jesti pred gostima.
Dječak je izašao i kad je već bio na sigurnom odstojanju, oljuštio je koru i pojeo bananu sa slašću. Onda je koru hitnuo u žbunje. Zapravo htio je?! Ali, zamah je bio prejak i kora je, ooopppps, odletjela preko žbunja pravo u tuđe dvorište. U dvorište kuće u kojoj su živjele tri sestre.
Koji sekund kasnije ispostaviće se da je jedna od njih sve posmatrala s prozora i poput utreniranog „Waste Wachera“ brže-bolje izašla van. Počela je da viče na dječaka.
- Dođi ovamo mali i pokupi tu koru...
Onda mala stanka. I zaključak: „Sram te biloooo!“
Mali se pokunjio i bez riječi otvorio njihovu kapiju, podigao koru sa betona i bacio je u kantu za otpatke.
Prosti bili 50 eura za pikavce i pseći izmet u odnosu na tridesetpetogodišnju kaznu onog „Sram te bilo“ koje mu i dan-danas odzvanja u ušima.
A tašte? Da završimo već jednom i s njima. Bečke tašte zapete kao praćke samo čekaju da ovi iz Magistrata 48 pozovu na juriš. Prateći ih u boj, kćerke im pružaju metle i cjelivaju ih u obraze, uz spartanski blagoslov: „S njom ili na njoj“!
