Žena da rađa: Tragom istraživanja o ovoj temi, naišli smo na doktorski rad koje je uradila dr Zilka Spahić Šiljak, islamska teološkinja iz Sarajeva. Radeći na knjizi o položaju žena u privatnoj i javnoj sferi u BiH, ona je tokom tri godine obišla 20 sela i gradova i dokazala svoju početnu tezu, da vjernici sve tri religije (muslimani, pravoslavci i katolici) imaju gotovo istovjetan odnos prema ženi – mjesto joj je u kući, a najvažniji zadatak da rađa i odgaja decu. Zanimljivo je da su najobrazovaniji, ali i najmanje obrazovani vjernici protiv učešća žena u javnom životu.
Gdje je Crna Gora u svemu tome? Da li i koliko sve veći broj vjernika – pa makar oni bili, pežorativno rečeno, „novokomponovani“ – utiče na položaj žene u društvu?
Rektor cetinjske Bogoslovije, Gojko Perović, kaže za Portal Analitika da crkva u osnovi polazi od podjele koju je Bog stvorio – podjele na muško i žensko – pa u svom učenju i propovjedi zagovara „ono predanjsko i tradicionalno, da je najbolje, najprirodnije, kad svako radi svoj posao“.
„Da muškarci budu vođe, pokretači i domaćini u porodicama, a da žene brinu o ljepoti i napretku ovoga svijeta, na sebi svojstven način. Ovo je onako, opštim pojmovima opisano, a konkretno bi tu imalo mnogo toga da se kaže. Žena je u crkvi, prije svega majka, sestra i supruga. Takva je žena i u našoj crnogorskoj tradiciji, i ja vjerujem da su to njene bogomdane službe u društvu, u čovječanstvu. Isto tako vjerujem da je crnogorska tradicija, u svemu važnom i bitnom, oslonjena na crkveno učenje“, smatra on.
Religija nespojiva s emancipacijom: Na pitanje da li i koliko vraćanje religiji, koje je evidentno posljednjih godina, znači korak unazad u emancipaciji žena, građanska aktivistikinja Nataša Nelević za naš portal kaže da kada govorimo o emancipaciji žena, onda mislimo upravo na one slobode i pomjeranja granica u iskustvima žena koje kanonska hrišćanska religija obeshrabruje.
„Naravno da je i religija otvorena za različite interpretacije – uključujući i feminističke – da je moguće iz religijskih izvora iščitavati i takve poruke, što se upravo i dešava, ali to je neka druga priča, a ono što nam vjerske institucije posreduju kao masovno učenje krajnje je nespojivo sa emancipacijom žena“, ocjenjuje ona.
Abortus ili čedomorstvo: Kada se pomenu crkva i žene, prvo na što se danas pomisli je pitanja abortusa, koje crkva zabranjuje. U posljednjih 25 godina broj induciranih pobačaja u susjednoj Hrvatskoj u stalnom je padu, ali postoji opravdana sumnja da se to događa zato što pobačaj polako prelazi u ilegalnu sferu. Razlog tome je priziv savjesti ginekologa, na koji se poziva 54 posto doktora, a tome umnogome doprinosi ogroman pritisak konzervativaca i katoličkih udruženja.
„Nije zabrana abortusa jedni način na koji crkve kontrolišu žensko tijelo, seksualnost i slobodu, i vrše opresija nad ženskim tijelom, ali jeste najdrastičnija. Barem u savremeno doba. Nekada su, naravno, hrišćanske crkve imale i druge, još drastičnije oblike obuzdavanja neposlušnih žena, barem povremeno, ali danas je preživjela ta prijetnja – ako zatrudniš, ima da rodiš“, kaže Nelević.
Gojko Perović misli da je abortus u stvari čedomorstvo i da je to grijeh protiv koga se crkva bori.
„To pitanje se nikako ne smije svoditi ni poistovjećivati samo s pravom žena da rađaju. To ima i svoju drugu, jednako važnu stranu: pravo začetog života da se rodi. Svoditi to pitanje samo na temu ženskih prava – pa to je nešto toliko primitivno, jedan moderni varvarizam. Zamislite, u toj poplavi priče o pravima, ne vidjeti pravo djeteta da se rodi!? Da se čovjeku sledi krv u žilama. E zato taj grijeh nije samo grijeh žena, nego jednako i grijeh onih neodgovornih muškaraca koji ostavljaju svoje djevojke ili žene na cjedilu, onih neodgovornih muževa koji podržavaju žene u takvim odlukama, ili – što je još gore – tjeraju ih na to. Tu je i grijeh onih muškarca ljekara koji pristaju da ubijaju tu djecu u majčinoj utrobi“, kazao je on.
Perović kaže da crkva nije zatucana, niti nerazumna po ovom pitanju.
„Ona razumije situacije u kojima se zbog zdravstvenog stanja majke ili djeteta, došlo do takve dileme i te muke – ali ni tada ne treba biti brzoplet. Mnogo znači molitva, uzdanje u Boga, savjet sa starijim...“, navodi on.
Zakazale institucije građanskog društva: Profesorica Filozofskog fakulteta, Biljana Maslovarić, kaže da u svim monoteističkim religijama ima elemenata mizogenosti.
„Recimo, u Novom zavjetu imamo pominjanje žena u pežorativnom smislu, ali ne samo žena nego i muškaraca. Ako odemo još dalje u istoriju, može se čak postaviti vrlo relevantno pitanje – zašto je Eva ubrala jabuku? To se u nekim krugovima tumači kao bacanje anatema na ženu i ženski rod. Ona je, s jedne strane, bila radoznala, odnosno pametna, ali s druge strane je kriva za to što je uradila. Kada su se pisale crkvene knjige u ranijim vjekovima, one su imale svoju društvenu funkciju, ali 20. vijek, a posebno 21, je vrijeme kada se društvo značajno mijenja i kada se mijenja pozicija žene. Podsjetiću vas da je tek 1946. godine žena dobila pravo glasa“, kazala je ona.
Profesorica Maslovarić smatra da nije samo religija odgovorna za položaj žena, ali da jeste najodgovornija, jer je u tadašnjim društvima utemeljen pristup u kom se žena tretirala mizogeno – smještana je u kuću zbog rađanja djece.
„Savremeno društvo je donijelo nove koncepte i ja zaista insistiram na tome da se vremena, a posebno ne vjekovi, ne mogu upoređivati“, naglašava ona.
Kako dodaje, u istoriji imamo rodne pristupe po kojima je žena kompletna ako se ostvarila kao majka, i kao supruga, i kao kuvarica, a tek onda kao naučnica ili kao javno eksponirana ličnost.
„I dalje postoje ti pristupi, iako se društvo mijenja ali ne onako brzo kako bi trebalo“, kazala je Maslovarić i dodala da žene još nemaju istu mogućnost pristupu resurisima, ista prava prilikom zapošljavanja i sl.
Upitana da li se vraćanje religiji danas negativno odražava na emancipaciju žena, ona ističe da je od Drugog svjetskog rata religija bila zabranjena i da je maltene dekretom bila ukinuta.
„Jasno je svim mislećim ljudima i tada bilo da to ne može baš tako lako da ide. I onda smo početkom raspada Jugoslavije imali povratak religije, i to na onom nivou na kom je Evropa bila u 19. vijeku. Ako pogledate Katoličku crkvu u Evropi, vidite da sve manje vjernika ide u crkvu, često poglavari te crkve upravo na to ukazuju. U pravoslavlju je potpuno obratno – tako se posljednjih 30 godina ljudi masovno krste, idu na vjerske obrede, u sve to se uplela i politika i sl. Jasno je da su ljudi tažili neku vrstu utjehe, posebno u ovakvim društvima. Mislim da je to prirodan proces koji će ipak malo jenjavati“, smatra ona.
Kako ističe, vraćanje crkvi i veliki broj vjernika pokazuju i da su neke druge institucije građanskog društva na neki način zakazale, a da se, s druge strane, crkva okuplja, nudi neka rješenja i etičke principe.
„Kada govorimo o poziciji žene u Crnoj Gori, ona je i dalje u samom začetku emancipacije. Istorijski kasnimo. Ne nalaze se na upravljačkim pozicijama, nemaju isti pristup zapošljavanju kao muškarci. Žena je diskriminisana u ovom društvu. Ali, zato moraju da postoje institucije koje treba da rade na podizanju pravde i pravičnosti. Ako to ne radite u društvu, onda dajete veliki prostor za patrijarhalne obrasce“, zaključuje ona.
U Crnoj Gori ne postoje dostupna istraživanja o tome kako i koliko vraćanje religiji utiče na položaj žene. Ako se vratimo na početak teksta, priču o tome je neophodno što prije otvoriti.
FOTO: Internet
