Nedavno sam gledao na RTCG intervju Predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, u emisiji „ Živa istina“ autora Darka Šukovića. Emisijom je dominirala tzv. „crkvena tema“ i s njome vezana velikosrpska pretenzija na našu državu i naš nacionalni, kulturni, istorijski i religijski identitet.
Moram priznati da je bilo izvanredno i da je svoje stavove Predsjednik eksplicirao sa zavidnom odlučnošću, kompetencijom i razumnošću i odmjerenošću. Poslije emisije bio sam sretan kao „guda u blatu“. Istina, nijesam saznao o temi ništa novo, što već nisam znao iz dosadašnjih istupa brojnih crnogorskih intelektualaca, novinara i obimne istorijske građe koju pretresamo već decenijama, ali je nova i iznenađujuća bila odlučnost DPS-a da najzad stvar sa crkvenim pitanjem i pripadajućim kleronacionalizmom izvede na čistac. Iznenađujuće je zato što je DPS do sada neprestano trgovao sa SPC i zanemarivao zahtjeve javnosti da je privede k razumu i „k poznaniju prava“, ili kako to reče Dragan Radulović, predsjednik Matice crnogorske, ,,čudovište koje je vlast hranila tri decenije, sada je poraslo i poželjelo da vlada zemljom“.
Zbog toga se pitam da li je ovdje presudnija želja za rješavanjem važnog identitetskog pitanja ili činjenica da „nije bilo, niti može biti, jedna zemlja a dva gospodara“? Predsjednik je u ovom istupu o pomenutoj temi bio nešto blaži nego na partijskim sastancima na kojima je premijerno promovisao odlučno rješavanje ovog problema, i naglasio da to rješavanje zahtijeva duži vremenski period. To znači da će ova tema u narednih deceniju, ili dvije, biti dominantna politička tema i to ne samo na unutrašnjem nego i regionalnom planu, i da će ostala životna pitanja - kao što su ekonomska strategija i politika, vladavina prava, politika socijalne pravde - biti u njenoj sjenci prilikom izbornih odmjeravanja.
Nijesam baš previše srećan ukoliko će to biti tako. I nijesu ovo moje ljevičarske reminiscencije na socijalizam, već zahtjev za ostvarivanje ustavne proklamacije o Crnoj Gori kao zemlji socijalne pravde. Socijalna pravda je takođe bitna identitetska odrednica, da ne kažem i bitnija od vjerske i nacionalne. Koliko se o tome brinulo do sada pokazuje - od DPS-a forsirana kao normalna i razumna - podjela na tranzicione gubitnike i tranzicione dobitnike. Bojim se da će ta ustavna proklamacija o državi socijalne pravde proći kao i ona o Crnoj Gori kao ekološkoj državi.
A sve su to važne stavke na našem putu, ne samo ka „evropskoj kući“, već i ka zaokruživanju identiteta. Davno su prošla vremena kad se moglo reći „u fukare oči od splačine“. Danas i fukara ima pravo na život dostojan čovjeka i glasačko pravo kojim to može zahtijevati i ostvariti. Mada, sada se više forsira rodna, LGBT, nacionalna i vjerska ravnopravnost, nego socijalna. Samo dokle?! Ali, hajde da ne budem negativan i nepovjerljiv. Želim da vjerujem da je Milo sada krenuo u rješavanje crkvenog pitanja zbog promišljenog političkog tajminga a ne zbog toga što mu je propala trgovina sa SPC.
Moramo priznati da je po pitanju političkog tajminga veoma vješt i da smo zahvaljujući toj njegovoj sposobnosti imali „plišano“ umjesto krvavo ostvarenje samostalnosti, i da smo s anđelima ušli u NATO, imajući u vidu brojne agresivne i đavolike protivnike te ideje. Želim da vjerujem i da je do ublažavanja retorike po pitanju „crkvenog problema“ došlo ne zbog neodlučnosti i predizbornog kalkulanstva, već zbog toga što Milo jasno razlikuje svoju funkciju partijskog šefa od funkcije Predsjednika države. Kao partijski šef ima pravo na snažnije nastupe radi podizanja pretkongresnog i predizbornog stranačkog adrenalina, ali kao šef države ima obavezu racionalnog promišljanja radi demokratskog i zakonitog načina ostvarivanja proklamovanih ciljeva i aktivnosti.
Ali još uvijek nisam stekao dojam da ste prešli Rubikon po pitanju rješenja crkvene problematike, odnosno prešli liniju sa koje nema povratka. Prije će biti da još uvijek brčkate nogice na ovoj istoj obali Rubikona i tražite od nas sadašnje političke „benefite“ za obećanja koja ćete ako bog da (inšalah) riješiti za 15-20 godina. Prije nego vi to riješite, doći će dugo najavljivana svjetska ekonomska kriza, ili će nam glave doći vaša klanovska neplanska čudotvoračka ekonomska politika volšebnih strateških investitora. Tada nas ni nacije ni vjere neće očuvati na okupu, već samo vjera u zajedništvo i pregalaštvo radi prevladavanja krize i prosperiteta budućih pokoljenja.
A to funkcioniše samo u državama socijalne pravde i povjerenja. U protivnom, prosućemo se kao vreća oraha po crkvenim portama i džamijskim haremima, ma čije vlasništvo bili
