Predsjedik Srbije Tomislav Nikolić je prispio u prvu zvaničnu posjetu Crnoj Gori. Dočekan je po protokolu za visoke zvaničnike. Primljen je bez pompe, ispraćen s uvažavanjem onoga što je rekao. Nije obilazio „stari kraj”, nije tražio „poreklo” i pretke niti se raspitivao za potomke, nije se javljao babama i strinama po tradiciji nekih prethodnika i nije ritualno obilazio parohije i manastire...
Nije doveo ni sponzore za još jednu srpsku crkvu. Kako bi rekli Beograđani kretao se u „krugu dvojke”, tj. - u centru važnih institucija i ličnosti na političkoj sceni. Međutim baš na toj sceni, prvi je srpski predsjednik našega doba, koji je priješao ’’rampu’’, a to u pozorištu znači da je dopro do publike...
Teatar i politika: Ali politika nije, kako se često misli, grdno pozorište. Na crnogorskoj sceni je predsjednik Srbije poručio da Srbi u Crnoj Gori treba da se obrnu Crnoj Gori kao svojoj državi, te da ne žude za manjinskim pravima. „Mi Srbi kad volimo neki narod tražimo sličnost sa njim, a kad govorimo o Crnoj Gori kažemo da smo skoro isti. Kako da sa takvim narodom onda ne sarađujemo. Uvjeravam predsjednika Crne Gore da ona za nas predstavlja svoju državu na svome, članicu UN i ne svojatam je kad kažem da bi željeli da sarađujemo“, reče Toma posred Cetinja.
E, sad: prelaženjem rampe, protagonista može da napravi kiks i prozvede kontraefekat, te da mu riječ ne dopre tamo đe je naumio. Kad se ta radnja uspješno obavi i proizvede efekat onda artista izmami aplauz i podršku da tako nastavi. Kod fine publike to znači... dobro si to izveo, razumjeli smo se... nastavi. Ali, politika nema ’’finu’’ publiku nego raznorodnu i svakakvu, u kojoj ponekad i zvižduk ispoljava podršku. Poruka Tomislava Nikolića nije izazvala aplauz Crnogoraca, ali ni zvižduk Srba. Nije prećutana ni u Crnoj Gori niti u Srbiji, ali nije baš ni objavljivana „na sva zvona”, a u nekim medijima na obje strane je jedva procijeđena. Nije bilo ni komentara na tu poruku, ali je bilo usmenih prokazivanja - da je bezmalo prećerao.
Nervoza vrha SPC: Jedini komentar indirektno je stigao od SPC u Crnoj Gori i njenog vrha. Gospodin Amfilohije je potegao već poznato javno „oružje” izjavom da je prioritet za obnovu Crne Gore vraćanje crkve Svetoga Petra Cetinjskog na vrh Lovćena (Znamo čija je to bila crkva i ko je bio preduzimač!).
Da ne znamo današnjeg ktitora skupo bi ga platili za njegovu „obnovu” Crne Gore!? Rekli bi da favorizuje državu u kojoj stoluje i podržava Nikolićevu inicijativu makar načelno. Pošto ga dobro poznajemo, kratko i jasno je potvrdio, da se on prvi javno suprotstavlja račišćavanju srpsko-crnogorskih odnosa, a u brkanju tih odnosa SPC je bila prva pratilja. Znamo i da predsjednik Srbije nije posjetio Cetinjski manastir u srpskim rukama, a ni Amfilohija nijesmo viđeli u protokolu kako žuri k Tomi, ka što je ita k Dačiću kad je ovaj nedavno dolazio iz Beograda na pokajanje u Podgoricu.
Muke žestokih Srba i žestokih Crnogoraca: Prigušenih reakcija je bilo i iz sjedišta ekstremnih srpskih partija u Crnoj Gori, koje još ne mogu da shvate šta ovo bi. Treba reći da su i ’’žešći’’ Crnogorci to primili s rezervom i sa starim iskustvom koje seže u Garašaninova vremena i taktiku za pridobijanje i pokoravanje. Ideologa Načertanija su ondašnji lobisti podučavali da s Crnogorcima treba oprezno razgovarati i „na lijepu”, ne bi li se lakše zalijepili - za srpstvo.
Sve su takve strategije i taktike oprobane u posljednja dva vijeka i sve su imale jednokratnu upotrebu. Ozbiljnijeg rezultata nijesu postigli i ako je jedno od ’’nečertanija’’ u jednom trenutku sravnilo Crnu Goru... sa Srbijom. Još životare te namjere ka ribe u plitkoj vodi i od nijedne se ne odustaje. U međuvremenu, pobijedila je jedna jedina crnogorska ideja. Za vijek i kvarat pobijedila je Nezavisnost dva puta.
Domet Tomine poruke: Što je sada u pitanju? Znači li to da se Srbija alavertila i da se Nikolić prepoznao u Mesiću koji je odmah po stupanju na dužnost predsjednika Hrvatske - Hrvate BiH poslao u Sarajevo po svoju državu? Da li je to Srbija osvijestila svog predsjednika Nikolića ili Toma pokušava da osvijesti Srbiju?
Ova druga varijanta je mnogo teža, a prva je odmah primjenljiva. Ne znači ništa pozivati se na Njegoševu filozofiju ’’vrijeme je majstorsko rešeto’’. Vrijeme je za politiku sad i odmah, jer su toliko zaribali odnosi između Srbije i Crne Gore da ’’rešeto’’ mora odmah da krene s prosijavanjem. Kako god, poruka predsjednika Srbije jednima je bila prihvatljiva, a drugima sumnjiva; Tomislav Nikolić je na prvom političkom putovanju ’’najbližem narodu’’ i susjedu priješao rampu... Rubikon nije, jer je Rubikon prokopavan na obostranu štetu četvrt vijeka i to više sa one strane koja je imala bolju operativu.
Sada ga je teško prijeći brez broda i dobre ćuprije. Ukoliko se to ne (u)desi Tomina poruka je samo ulaznica za neki novi politički teatar.
