Sa skupova, „za“ ili „protiv“ - svejedno, najjača je poruka - broj okupljenih. Nije se libio da to prizna ni Andrija Mandić, gostujući u Živoj istini, noć uoči „velikog građanskog protesta“! Naprotiv, jasno je poručio da će od broja okupljenih zavisiti oštrina zahtjeva prema vlasti.
Danas, zahtjevi se doimaju nerealnim, taman koliko i organizatorova procjena broja okupljenih. Da je pred zgradom Lekićevog nesuđenog radnog mjesta uistinu bilo petnaestak hiljada duša, medijska mašinerija koja podupire „nezavisnog“ kandidata DF , lasno bi tu masu udvostručila. Ovako, ni broj ni slike nijesu impresionirali DPS, čije su reakcije bile neka vrsta slavodobitno - zluradog pretvaranja istrgnutih citata u priznanje Vujanovićeve pobjede!?
Za suštinu spora nije bitno što, vjerovatno, ni Vujanović ne bi okupio više svojih. Energija mitinga je, Bogu fala, potrošena na dva predreferendumska i neka počiva u miru. Hendikep je izazivača, a Lekić to jeste, što mora biti znatno jači od branioca trona, da bi pobijedio. Metaforu možete shvatiti institucionalno i vaninstitucionalno.
Novinar ne može da zna jesu li izbori bili regularni! Fakat je, međutim, da je Lekićevom timu daleko bolje išlo nabrajanje kršenja procedure, nego dokazivanje nezakonitosti. A - sud, makar se zvao DIK, sudi na osnovu dokaza. Uz to, ko na mitingu traži da za deset dana promijeni DIK i Ustavni sud, demonstrira političku neozbiljnost, ali i nehajan odnos prema pozitivnom pravnom poretku. Podsjetiću, zahtjev je bio ne samo da se ponove predsjednički izbori, nego i da ih sprovedu novi organi! Pritom, insistitirajući na spornom glasanju pismom i, pogotovo, aferi „snimak“, Lekićevi su indirektno priznali da imaju malo čvrstih dokaza za optužbu o velikoj krađi na samim biralištima. Kad se odlučio da učešćem na izborima da legitimitet Vujanovićevoj kandidaturi, Lekić je njenu spornu ustavnost, kao i sve konotacije „snimka“ premjestio u ravan političke etike - za koju su nadležni birači.
Događaj vikenda, dakako, ima i svoju lijepu stranu. Dan je bio savršen i za sat i po se moglo dobiti malo tamnog tena. Crnogorske zastave bile su brojnije nego ikad na nekom opozicionom skupu, od gašenja LSCG. To što zlobnici tvrde da su oni koji su njima mahali imali duplu dnevnicu, smatram običnim pokušajem podvale!
Ako organizatori ne mogu biti zadovoljni brojem okupljenih, mogu njihovom disciplinom. Sve je prošlo bez ijednog incidenta, a na nekoliko stotina metara od bine, u dupke punim kafićima, stanje je bilo skroz redovno.
Ne znam da li su time zadovoljni u rivalskom taboru (a trebalo bi da jesu), imajući u vidu neukusno višednevno insistiranje na paraleli sa napadom Bulatovićevih pristalica na Vladu, 98.!? No, gotovo sam siguran da miran skup nije bio po volji klanu medijskih tajkuna, koji se posljednjih dana jedva ustezao da komanduje juriš na institucije! Sasvim razumljivo za nekoga ko u smjeni vlasti vidi posljednju nadu za spas od bankrota i suda. Zbunjujuće, možda, za one koji ozbiljno shvataju tirade antiratnih profitera o pravu da se pobunom zaštiti volja naroda.
Čudno pišu - „naše pare“, da parafraziram smotanog mačka Bola iz kultnog crtaća!
Čudna je bila i lista govornika na „velikom građanskom protestu“! Ajde da Milana Kneževića progutamo kao nepartijca, jer je već mjesecima u neobičnom statusu - nema stranku, ima koaliciju?! Ali, Goran Danilović, Branko Radulović ili Srđan Milić odavno ne pamte vrijeme bez partijske knjižice. Profesor je na bini izveo jedan od najupečatljivijih revolucionarnih performansa, od vremena kad je, nazdravlje njemu, Fidel bio u naponu snage. Danilović je polurečenicom zahvalnosti za povjerenje što mu ga je Lekić ukazao, poslao poruku na dvije adrese, (jednu u Vestima, drugu u MANS-u), sa kojih su ga baš onako izribali, pošto im se nijesu dopale neke njegove izjave. Naravno da pamtim Andrijin demanti, ali i on i ja znamo da je moje pitanje o napadima na Gorana - bilo tačno. Konačno, Srđan Milić bi, smatram, pokazao više samopoštovanja da se nije pojavio na govornici, kad već nijesu ostali lideri. Ubijeđen sam da je predsjednik SNP imao daleko najmanje razloga da i lično demonstrira podršku Lekiću, nakon svega što se uoči parlamentarnih izbora dešavalo na relaciji DF-SNP.
Nijesam omaškom kazao da ostali lideri nijesu govorili, niti sam zaboravio predsjednika DF! Miodrag Lekić jeste čovjek oko koga se, već skoro godinu, okreće opoziciona strana Crne Gore. Ali, ne samo zato što i on sam tako kaže, nego zato što je to istina - nije lider! Faktička moć u rukama je Andrije Mandića i Nebojše Medojevića. Čelnici NOVE i PZP pristali su da se sklone sa glavne scene, kako bi otvorili prostor za potpunu i neskrivenu podršku što su je dva medijska koncerna i nekoliko uticajnih NVO dala prekomponovanoj opoziciji. Zacijelo su i sami izračunali da bi ih još jedan poraz na parlamentarnim i predsjedničkim izborima mogao potpuno politički potrošiti. Zato su rizik i potencijalnu slavu prepustili drugom, pravilno rezonujući da tako ne mogu izgubiti sve, a mogu dobiti mnogo!
Šta nam sada ta dvojica poručuju nepojavljivanjem za govornicom u subotu? Da je Lekić, uprkos dobroj igri, izgubio obje utakmice! Da je priča o ponavljanju izbora osuđena na propast i da u takvim utakmicama nije mudro biti u centru pažnje! Lojalnost svom kandidatu dovoljno je pokazati na fejsu ili u tv emisiji. Uostalom, „svađa“ na društvenim mrežama sa Kacinom, Tanokom i Lajčakom jedna je stvar, a preuzimanje odgovornosti pred briselskim institucijama - druga. Mandić i Medojević znaju kako se „gore“ gleda na bojkot, ne žele da neko na njih upre prsom za, gotovo izvjesno, odgađanje sastanka crnogorskih i evropskih parlamentaraca. Posrijedi je legitimna politička kalkulacija, koja, naglašavam, ne stavlja pod upitnik iskrenost njihove podrke Lekiću.
Za koji dan ili sedmicu, postaće važan podatak da je Lekić osvojio manje glasova 2013., nego trojica opozicionih lidera (trio M) 2008.! Makar zvučalo grubo, kalkulisaće se i sa biološkim satom, činjenicom da će njihov kandidat na ovim izborima, u vrijeme narednih prevaliti 70-tu. Ukratko, Miodrag Lekić nije iskoristio svoj istorijski trenutak!
Možda, ali veliko možda mu je ostao još jedan pokušaj - da idućeg proljeća postane gradonačelnik Podgorice? Na prvi pogled, fakti mu idu na ruku. Bez Malesije, koja bi do tada mogla postati posebna izborna jedinica, bilo bi mu dovoljno da zadrži glasove od 7. aprila. Nastavi li se ekonomska kriza, rat DPS i SDP, osloni li se vladajuća stranka na staru gardu… Miodrag Lekić, ali samo on, ima velike šanse da postane prvi čovjek Glavnog grada. Bio bi to golem uspjeh opozicije i težak udarac vlasti.
Koliko je, međutim, realan takav dobiitnički mozaik za Lekića? Vjerujem da Miomira Mugošu ne interesuje novi mandat. Što drastično povećava šanse za koalicioni nastup DPS i SDP. Nekoliko kapitalnih projekata više ne izgledaju tako nerealno i vektor ekonomskih tokova mogao bi, napokon, okrenuti naviše.
Zašto, na kraju, sada o nečem što će biti aktuelno tek za godinu? Zato što mi se čini da će intenzitet i dužina političke krize zbog predsjedničkih izbora, donekle zavisiti i od toga računa li se na Lekića za izbore u Podgorici.
Darko Šuković
RADIO VEZA 22. april
