Prolazio sam 19. avgusta pored Skupštine Crne Gore i na parkingu osmotrio luksuzna vozila iz kojih su izlazili uparađeni ,,narodni“ predstavnici koji će ubrzo, pred kamerama početi da ,,brinu“ brigu ove države i njenog osiromašenog naroda koje naravno neću slušati. To su oni narodni izabranici koji su nedavno svoja primanja uvećali po 200 eura pa tako tavore sa oko 2.500 eura mjesečno. Samo po tom osnovu ostavili su iza sebe više od 15.000 crnogorskih penzionera.
A koje poruke stalno ponavljaju i emituju: ova država ne valja niti njeni građani (birači). Nijedan njen segment nije pošteđen što nije okrznut ekstremnom pa i vulgarnom retorikom, od najviših predstavnika vlasti, političkih partija pozicije i opozicije, nevladinih organizacija, intelektualne javnosti. Nema društvenog konsenzusa makar u jednom važnom pitanju. Ono što jedni kažu drugi arogantno demantuju i karikiraju. A tek kad brojni humanisti zagrme brigom za narod i njihove probleme a nikako da objasne kako su to uspjeli da obezbijede sebi i porodicama mjesečna primanja koja su veća od 30 prosječnih penzija.
Apelujem iz ovih i mnogih drugih razloga da nosioci vlasti malo ustuknu i uzdrže se od zamornih i zapaljivih govora a da se okrenu narodu i njihovim problemima sa kojima se teško živi. To bi bio predah od poruka, pouka, ružnih riječi i lijepih obećanja (mnogo priče a malo kazivanja) kako bismo udahnuli čist vazduh, okrijepili se i kami relaksirali, jer smo prezasićeni saznanjima (sve znamo iako malo znamo) pa nam prijeti sudbina preduvanog balona.
Jesu li mogući dani apsolutne tišine a začarani krug ,,istine“ bi nas i dalje čekao. Biće još mnogo priče a malo kazivanja. Moguće i da dođe vrijeme pravih riječi.
Živim u vremenu kad je strašno i kad se govori i kad se ćuti.
