Vjeruju li Angela Merkel i njeni demohrišćani da su atomi samo “most” ka savršenijim vjetrenjačama i solarnim pločama, kako tvrde ovih dana, ili čekaju neku novu političku priliku, pa da Njemačku ponovo uključe u nuklearnu tehnološku utakmicu sa drugim zemljama? Malo ko veruje da nije ovo drugo.
Švedska je među zemljama koje imaju vidne koristi od nuklearne energije. Struja je tamo među jeftinijom u Evropi. Prije tri decenije, međutim, posle incidenta na Ostrvu tri milje u Americi, švedski građani su glasali da se ugase svi reaktori do 2010. godine. Sada, međutim, vlasti naručuju nove reaktore za zamjenu, a javno mnenje smatra atomske centrale manjim ekološkim problemom od termoelektrana, pa čak i od hidroelektrana, s obzirom na njihov negativan uticaj na rijeke.
Dobar razlog za zavist u Berlinu imaju preko Rajne. Susjedna Francuska oslonila se potpuno na “nuklearke”, koje daju četiri petine električne energije u zemlji. Francuska je njen najveći svjetski izvoznik, a kupci su Italija (nema uopšte atomske centrale), Holandija, Belgija, Britanija i - Njemačka. Struja je u Francuskoj veoma jeftina, pa se (poput Srbije) koristi i za grijanje, što smanjuje uvoz gasa.
- Francuska je izabrala nuklearnu energiju zato što nema naftu, gas, ni ugalj. Posljednji događaji samo su osnažili mudrost našeg izbora - tvrdi Loran Striker, predsjednik energetske kompanije EDF.
Među najvećim ekonomskim silama, Njemačka bi lako mogla da izgubi korak, s obzirom da Kina u ovom trenutku gradi 20 atomskih centrala. Berlinski parkovi, čisti i čedni, bez “atomske opasnosti”, čkilje štedljive sijalice, račun za struju plaća se Parizu, a svjetiljke uvoze iz Kine, čije fabrike se “goste” jeftinom i dostupnom nuklearnom energijom - noćna mora za sve iskrene konzervativce i desničare, posebno za ekonomski uspješne, poput Angele Merkel i njene vlade.
U današnjem svijetu, u kojem su izbljedela sjećanja na černobilsku katastrofu iz 1986, uvjerenje u tehnološku premoć nad silama prirode ciklično nadvladava strahove, a skupa nafta tjera ljude i države da menjaju navike; ipak, zemlje koje koriste atomsku energiju još su u manjini. Trenutno ih je 31, a još desetak želi da gradi nove reaktore.
Prije “renesanse”, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, postojala je “nuklearna kontroverza”, koja je u nekim zemljama poprimila razmjere pravog rata mišljenja. Na tom talasu je i Skupština ondašnje SFRJ 1989. donijela zakon o zabrani gradnje novih “nuklearki”, a ona još važi.
I pobornici i protivnici imaju tri identična argumenta: ekologija, ekonomičnost i sigurnost. Nuklearni lobisti ne propuštaju šansu da se “uhvate” za “odgovarajuću” statistiku, poput one koja rudnike uglja svrstava u najopasnije “rupe” savremenog svijeta, odgovorne za hiljade izgubljenih rudarskih života godišnje.
Atomske elektrane ne zagađuju vazduh i ne izazivaju efekat staklene bašte, to je činjenica - ali, šta sa nuklearnim otpadom, sa vađenjem rude uranijuma, procesom obrade, transportom, šta sa opasnošću od nuklearnog terorizma, pitaju protivnici. Dok preovlađuju računice da “atomska” struja cijenom može da se mjeri samo sa onom iz prokazanih zagađivača - termoelektrana - čuju se i upozorenja da se cijena izgradnje nove generacije reaktora dramatično uvećava.
Komentari (0)
Želite da podijelite Vaše mišljenje sa čitaocima? Napišite komentar i započnite diskusiju.
