Evo već treći put dilitiram pokušaj da napišem kolumnu sa objektivnom analizom našeg društveno-političkog stanja i ne uspijeva mi. Ne zato što nijesam informisan, ili što nemam erudiciju, iskustvo i stav, ili što se nekoga bojim pa odabiram mudru ćutnju, nego jednostavno - nemam rješenje. Nije mi želja da obrljam sve unaokolo po političkoj sceni i to po debelim zaslugama kako bih promovisao dobroga sebe, a da pri tom ne umijem pokazati svjetlo na kraju tunela.
Porazilo me to što sam i pored neprestanog bježanja u istoriografsku, filosofsku i srodne lektire, na kraju došao do iste konkluzije kao neki srpski seljak koji je u predizbornoj anketi izjavi: „Voleo bih da ovi odu a oni ne dođu“. I već dugo na pitanje kako sam, odgovaram: srećom zdrav sam, ali ne znam da li bih prošao psihijatra.
Odnosi i stremljenja u našem društvu su bazirani na instinktima i tribalnim atavističkim agonima, te svi civilizovani i ovovremeni umovi u našoj zajednici djeluju kao prah na vjetru čiji je maksimalni domet da nadraže oči krkanima i natjeraju ih da ih trljaju. Na razmišljanje ih je gotovo nemoguće pobuditi.
Već dugo uopšte ne gledam agresivne političko-propagandne TV uratke jer ne želim da mrzim ili prezirem, na šta njihovi pervertirani sadržaji snažno nagone. Tu je situaciju iskoristila moja supruga i postala gospodar daljinskog upravljača i zavela bioekološki teror, sa emisijama o biljkama, životinjama i očuvanju prirode. Počeo sam da sanjam pingvine, foke i morževe i topljenje ledenih santi i jadna i ugrožena biostaništa.
No, oduševile su me emisije o primatima i o „društvenom uređenju i običajima“ čopora šimpanzi i gorila. Za razliku od nas kod njih se pitanje vladavine i prvenstva na stvaranje potomstva brzo rješava. Nekoliko najsnažnijih mužjaka se potuku međusobno i najjači dobije status komandujućeg alfa mužjaka. Ovi ostali šta ih zapadne, po dubini i širini. Ali svi zajedno žestoko i do smrti brane čopor, podmladak i teritoriju. Nijednom majmunu ne pada na pamet kad izgubi alfa poziciju da prevjeri i ode u drugi čopor, jer kod majmuna je tako jak osjećaj čoporoljublja da bi ga ubili i oni kojima želi prebjeći i oni od kojih želi prebjeći.
Zoolozi kažu da je to sve instinktivno, a ja tvrdim da osim instinkta imaju i snažan osjećaj zajedništva i gordosti, i to zato što nijesu religiozni i nemaju sveštenstvo i političke stranke, te uživaju u čarima primordijalne slobode. Svi brinu o potomstvu i uče ih vještinama odbrane, ishrane i opstanka i čarima nepatvorene slobode i ne može se kod njih pojaviti neka ženka-četnik da rasturi obrazovanje i vaspitanje. Ili mužjak da proda teritoriju za granu banana ili kul ženku.
Iako ovo što pišem izgleda neeuroatlantski i nesvetosavski, mene oduševljava. Moj nedavni pokušaj bijega od naše stvarnosti u zbirku predavanja Bertranda Rasela pod naslovom „Naše saznanje spoljašnjeg svijeta“ takođe je bio bezuspješan. Naše društvo treba da prođe par vijekova evolucije i obrazovanja da bi ga uopšte zainteresovala kritika silogizama antčke logike i filosofije Anri Bergsona, sa pozicija vrhova moderne matematike, fizike i filosofije.
Lako je bilo tebi, lorde Rasele, da se rveš sa Zenonom, Heraklitom i Aristotelom, a i svojim savremenikom Bergsonom po poljima metafizike, logike i filosofije. Da čuješ samo desetak aporija naših političkih lumena - a oni toliko izbace za samo jedno prijepodne - ti ne bi ustajao sa kauča kod svog savremenika Frojda.
Evo, samo jedan biser lumena sa komšijskog ti Oksforda, za primjer: „Čini mi se da je apsurdno tražiti depolitizaciju popisa, a onda u popisne komisije stavljati članove političkih partija“. Trebao je i izgovoriti i ono što podrazumijeva - da su dovoljni članovi srpsko-ruskih stranaka i apostoli svetosavske crkve utemeljene fundamentalističkim ugovorom.
Opozicija gaji nadu da će rješenje nastupiti onog trenutka kad Spajke pokaže muda i nastanu politsex orgije euroatlantiđana. Međutim, kad dođu u moje godine ostvarit će duboki filosofski uvid da je sex precijenjen fenomen i da se politički i društveni ciljevi ostvaruju idejama iz cerebralnih predjela tijela i marljivošću ruku. Dobro, možda muda mogu začiniti stvar odvažnošću, ali su žene često odvažnije te moramo odbaciti ovu pretpostavku.
Ne znam koliko mi je pomogla ova autopsihoterapija. Uzroci ovog poremećaja su odavno u našoj sredini i trebaće dosta vremena dok ih uklonimo. Iskrena politička katarza bi trenutno olakšala stanje, a ako je ne bude moraću na tretman kod gospode Cerovića i Koraća. Ili u šumu na svjež vazduh.
