Dočekao je, dakle, Andrija Mandić svojih pet minuta, poslije decenija uporne i dosljedne borbe za prava srpskog i istovremeno odsustvo svih prava svakog drugog, izuzevši ruskog naroda. Dočekao je trenutak da mu se niko ne miješa u vlastodržačku kombinatoriku izuzev, naravno, Srbije, koja u Mandićevoj političkoj viziji predstavlja domaće čeljade. Nošen golemom željom i nestrpljenjem za vlašću gospodin Andrija Mandić poručuje svome duhovnom ocu i mentoru Aleksandru Vučiću - Babo, kako god ti kažeš, ali ja još mogu trpjet′!
To da Zapad ne vidi u Mandićevom Demokratskom frontu konstruktivni faktor za izbor nove vlade nije baš za ozbiljnu brigu. Uostalom, za obje prethodne nesumnjivo kvinslinške vlade najviše su, razumljivo uz živu asistenciju, savjetodavnu i drugu podršku lista Vijesti, zaslužni crnogorski zapadni prijatelji. Samo su oni, dugo držeći pravo Srpske pravoslavne crkve da drži za grlo Crnu Goru, a pri tom uporno mazeći svoje mezimče Srbiju, bukvalno uspijevali da takozvane crnogorske suvereniste, tačnije iskrene borce za građansku i sekularnu Crnu Goru, u najmanju ruku označe sumnjivim i, ne daj bože, pristalicama Mila Đukanovića?!
Tako su dogurali ,,cara do duvara“, vajkajući se na nedavnom sastanku predstavnika takozvane Kvinte sa debelo ogovaranim crnogorskim suverenistima da su tobože za njih, ali u demokratskoj atmosferi koju su naši zapadni prijatelji najviše sami kreirali.
Treba, za potvrdu gornjih konstatacija, posebno obratiti pažnju na indikativnu intonaciju, u posljednje vrijeme većine objavljenih tekstova u Vijestima, koji imenicu suverenisti obavezno stavljaju u ironijski kontekst, kao, uostalom, i građanski protest na Belvederu protivu nasilnog ustoličenja mitropolita Crkve Srbije, i još pod dokazanim zapovijedništvom druge države!
Da još uvijek, i poslije čitave godine od belvederskih događaja, nema odgovora vlasti, odnosno bezbjednosnih službi i policije, u vezi sa postupanjem snaga reda prema belvederskim protestantima 3. i 4. septembra 2020. godine, ili nikšićkim događajima od trinaestog jula, jedino od većine domaćih glasila nikakvu zabrinutost, ili, ne-daj-bože, sućut prema belvederskim ili nikšićkim stradalnicima, ne pokazuju Vijesti.
Ako svemu nabrojanom dodamo „intelektualno superiornu“ tvrdnju eksperata Vijesti da državnog udara na Crnu Goru 2016. godine nije bilo, što ovaj list i danas ponavlja kao svoje, mimo dokaza niza relevantnih međunarodnih bezbjednosnih službi, ,,značajno otkriće“?! Iako je više nego očigledno današnje stanje duha u Crnoj Gori po kome državni udar Rusije na crnogorsku građansku stabilnost i državnu suverenost nikad, baš nikad nije prestajao.
Svojevremeno su se eksperti Vijesti vajkali da nijesu mogli da povjeruju u državni udar 2016. godine, jer u njemu nijesu uzeli učešća navodno relevantni poznati sudionici sa agresorske strane, na što im je pokojni Boro Krivokapić ironično odgovorio da nije poznato da državne udare, ma đe u svijetu, izvode baš akademici?!
Konačno, treba biti dovoljno oprezan sa izražavanjem ljubavi za svoju zemlju da ne dospijemo pod intelektualni udar glavnog i odgovornog urednika Vijesti koji bi nas, bez imalo ograda, ubrojao u crnogorske nacionaliste.
Naravno, da se negativne konstatacije pomenute u ovom tekstu ne odnose na najveći dio radnika i saradnika lista Vijesti, ali svakako pogađaju dio intelektualnih veličina pomenutog glasila, kojima se, kako bi rekli na sjeveru Crne Gore, zbog njihove umišljene veličine, „ni na srgu ne može donijeti“. Ako je višedecenijsko olajavanje Mila Đukanovića, koji bi po nekim ekspertima Vijesti već najmanje deceniju morao biti u zatvoru, mjerilo za uspjeh i visoku žurnalističku karijeru, onda prirodno između nekolicine poznatih autora Vijesti treba očekivati i budućeg dobitnika Nobelove nagrade.
