To što je Dušan Kovačević u tom i takvom totalitarnom režimu afirmisao sebe i svoj dramski opus, uz filmske i pozorišne adaptacije mnogih tekstova, to, naravno, govori u prilog tezi da je Dušan Kovačević živio i stvarao u jednom totalitarnom režimu. No, naša tema nije Dušan Kovačević, već njegov paranoidni Ilija Čvorović. Junak Balkanskog špijuna. Čini se da u Crnoj Gori živi gomila multipliciranih Čvorovića, bez saglasnosti Ilijinog tvorca dodatno iskarikiranih. Ilija u Crnoj Gori je nalik Iliji iz dramskog teksta, ali sumnja našeg Ilije nadilazi čak i sumnju izvornog junaka.
Prije nego je i počela svoj život nova politička partija postala je meta. Od onih sam koji razumiju strah od prevare, izdaje, iznevjerenih očekivanja, jer svemu smo tome svjedočili minulih godina i decenija. Ali, kako razumjeti targetiranje jedne partije i prije njenog osnivanja? Nakon same najave o osnivanju? Uz sav napor i dobru volju ipak ne uspijevam. Novak Adžić, istoričar i pravnik, najavio je osnivanje nove političke partije, a onda je uslijedilo ono na što smo, nažalost, već odavno navikli. Uslijedio je talas difamacije nečeg o čemu tek saznajemo. Nečeg, o čemu bismo tek trebali da saznamo. Osim informacije da je osnivač Novak Adžić, i da će, po njegovim riječima, nova politička partija za prioritet imati odbranu nacionalnih interesa Crne Gore, crnogorska javnost nije znala ništa više. Ipak, to je bilo sasvim dovoljno da društvene mreže preplavi more optužbi i kvalifikacija na račun partije u najavi.
Od pouzdanih saznanja da je to partija koju, podrazumijeva se, osniva bivši režim, do još pouzdanijih da je ta partija zapravo ništa drugo do “Nova Ura”. Kao što sam već rekao zaista mogu razumjeti i skepsu i strah od izdaje, jer iskustvo nam daje za pravo, ali nikako ne mogu proniknuti u strah od nečeg o čemu ne znamo ništa. Osim da je osnivač partije Novak Adžić. Ako je Novak Adžić svojim javnim angažmanom zaslužio ovakav odnos Crnogoraca prema njemu, onda se pitam jesmo li svi mi zaslužili ovo što danas živimo? Ako je neko ko je cijeli život posvetio Crnoj Gori i odbrani crnogorskih nacionalnih interesa zaslužio da ga Crnogorci na društvenim mrežama obilježavaju kao osnivača “Nove Ure”, onda, bojim se, mi i ne želimo da izađemo iz tunela u kojem smo. Iz blata u kojem smo, s glavom jedva iznad površine. Propeti na prste da ne bismo do kraja potonuli.
Partija koju osniva Novak Adžić već je okupila mnogo onih koji se ni u nekom paralelnom univerzumu ne mogu staviti u kontekst izdaje i prevare. Okupila je ljude, koji o svim pitanjima ne misle isto, ali Crnoj Gori žele isto. Valjda je i prirodno da u jednoj političkoj partiji ne obitavaju samo istomišljenici, koji će se o svakom pitanju izjasniti na isti način? Znam da smo navikli na jedno mišljenje, ma o kojoj partiji da je riječ. I da bi sve drugačije moglo biti problem. Pitam se zašto i čemu sva ta hajka? Zar Crnoj Gori danas nije potreban jedan Novak Adžić? I ljudi, koje ćete, vjerujem ovih dana, upoznati. Već ih znate, ali ćete njihova imena pročitati na listi osnivača nove političke partije. Da li ćete i tad pisati isto? Da li ćete i dalje suditi o onome o čemu vam je neko rekao da sudite? Ili ćete sačekati da vas ova politička partija i ovi ljudi demantuju ili potvrde u izrečenom? Ako ne dozvolite nekom da načini prvi korak nikad nećete saznati kako izgleda sljedeći. Možda je istina sve što govorite i pišete, ali što ako je laž? Podla i s jasnom namjerom izrečena laž? Zar nijeste radoznali da saznate? Na vama je.
