Futur prvi
Crnogorski vicepremijer i istaknuti glumac u kinematografskim ostvarenjima svoje propagandne službe poznat po izlasku iz džipova i poziranju ispod američkih nebodera,scandalmakeri provodadžija Dritan Abazović, često je u svojoj političkoj karijeri nastupao prometejski i isticao okrenutost budućnosti.
Njegov oralni manifest futurizma (za koji je onaj Marrinetijev izFigara1909. godine zaludnje utrošena tinta) pronijet kroz djelovanje njegovih vatrenih partijskih pristalica, stvorio je novu filozofiju društvene akcije.
Dritanov futurizam ili skraćeno „Abazurizam“ svoje teorijske postavke nalazi u količini njegovih retorskih raspoloženja datog trenutka, koje njegovi đaci dalje pronose društvenim mrežama, kao nekad studenti Jaquesa Lacana putem skripti. Suštinski, njihovo učenje vrvi od utopijskih projekcija sreće i blagostanja dok su im saveznici za tajmodus operandiživopisni junaci distopijske apokalipse.
Futur drugi
Kako su mnogi uočili, Abazović je rijetko kad govorio istinu, ali je prošle godine zabilježen i taj slučaj.
U nadahnutom i euforičnom nastupu u parlamentu kad je obznanjeno da će biti koordinator bezbjednosnih službi, dok je rukama opisivao koncentrične kružnice a kažiprstom prijetio da poznaje tajne svih u sali, kroz njegove glasne žice zatreperilo je iskreno: „Mene ne zanima 1918. godina, mene zanima budućnost“! Tom je izjavom volšebno prešao preko događaja koji više od 100 godina provocira naučne, političke i društvene debate te sebi zahvaljujući očiglednom neznanju otvorio prostor za novi veleslalom.
Možda je nakon zamorne vladavine prethodne vlasti ova rečenica mogla djelovati kao osvježenje, no kako se ubrzo viđelo, ona je na društvena kretanja uticala taman onoliko koliko i „Raid“ na nataloženi smrad iz javnih nužnika. Dritanističku budućnost počeli su opsijedati demoni prošlosti jer su baš oni s kojima je krenuo preticati vrijeme vratili kazaljke.
To je provociralo napuknuće čitavog komplesnog sistema vremenske crvotočine „game changersa“ koja je do tada uglavnom djelovala kozmetički i konfekcijski – četnicima je brijala brade kako bi izgledali prijemčiviji, dok je dukserice i patike dojučerašnjih partijskih bojovnika bez posla pretvarala u angažovane sakoe i lakovane cipele.
Back to the future
Prvi veliki izazov za sklepanu mašinu prebrođavanja podjela iz prošlosti bio je Vladimir Leposavić i njegovo nepriznavanje genocida u Srebrenici.
Tu je Abazović mogao naučiti nešto o težini istorije i pamćenja, ali je revolucionarna želja u njega bila jača od Lenjinove maksime „stići i prestići Ameriku“ ili Maova „velikog skoka naprijed“ pa je među prvima stao da brani Leposavića i relativizuje opasnost. Njegova ambicija da zida potpuno novo bez prethodnih iskustava bilo bi jednako alternativnom istorijskom događaju u kome Willy Brandt kaže da ga ne zanima 1933. godina.
No pravi test za Ditanove neimare i gospodare vremena bilo je ustoličenje Joanikija Mićovića na Cetinju 5. septembra. Da ga je zanimala 1918. godina, Abazović ne bi došao u situaciju da bude korbač velikosrpske politike prema Crnoj Gori, niti bi sada crnoberzijaški nastojao izmigoljiti ispod mantija crkve koja je sastavljavala ovu nesrećnu Vladu čiji je potpredśednik. Jer odnos prema 1918. godini zapravo je odraz vrijednosti na kojima se želi graditi Crna Gora. Đeca iz braka s onima koji slave Podgoričku skupštinu, slave četničke vojvode i negiraju genocid u Srebrenici ne mogu biti zdrava.
Pluskvamperfekat i razrješenje
Budućnost se ne može graditi bez odnosa prema prošlosti a eksperimentisanje s preskakanjem epoha može prouzrokavati tragične nusefekte. Reći „mene ne zanima 1918.“ u današnjoj Crnoj Gori je vrlo opasno budući da ovđe pravog suočavanja s prošlošću nije bilo. Jer zločini iz 1918. godine imaju svoje krake i u periodu Drugoga svjetskog rata i u ratovima devedesetih. Ako se apstrahuje likvidacija Crne Gore iz 1918. logično je da će se negirati genocid u Srebrenici. A poslije Srebrenice u postjugoslovenskim društvima postoji samo „oštećeni život“, kako Adorno reče za svijet poslije Aušvica.
Dritanov pokus se zato već raspao, mada je bio osuđen na propast i prije nego je naučio prve korake. Iako smo to unaprijed znali, zbog specifičnosti crnogorske nesmjenjivosti vlasti morao se otvoriti proces. I to je jedino đe je Abazović u pravu. Ali svaki naredni dan važan je u kontekstu vremena koje je pred nama.
Cijena smjene vlasti preskupo je plaćena potpunom izmjenom načela na kojima ova zemlja počiva. Kolaboracija s institucijom koja još uvijek razmišlja u srednjovjekovnim kategorijama Dušanova carstva, koja ne priznaje druge nacije i koja slavi ratne zločince te političkim partijama i organizacijama koje su na istoj idejnoj ravni vode u propast čitavu zajednicu. Evropa je dalja nego što je bila prije petnaest godina.
Abazovićeva partija zato mora na ideološki remont – povratak na fabrička podešavanja (koja ovđe imaju pozitivan predznak) i načela na kojima je osnovana – suverena, građanska, sekularna, antifašistička i evropska Crna Gora. U suprotnom, što vele legendarni punkfolkwelnessBrkovi: Srećo laku noć, dobro jutro tugo!
