Političar simpatičnog nadimka je samo zaboravio da kaže kako su i on i njegov politički saveznik Andrija Mandić, pa i brojni drugi iz DF koalicije (da ne trošimo sada slova bez potrebe) spremni da napuste političku scenu. I da, za naredne izbore, predlože potpuno drukčiji sastav za poslanička mjesta. Pa kako su partije i lideri DF spremni, da se, potom, odreknu, da upotrijebimo ekstremni eufemizam, “specijalnih veza” sa Rusijom i Srbijom; pa kako neće više izigravati i izmišljati “srpsku dijasporu” u Crnoj Gori; pa kako će jasno i nedvosmisleno priznati srebrenički genocid; pa kako će osuditi rusku agresiju i zločine u Ukrajini … Pa će, onda, neizbježno, priznati i poštovati crnogorski nacionalni i kulturni identitet i prestati sa ksenofobičnim odnosom prema drugim narodima i manjinama, i u Crnoj Gori i u susjedstvu. Pa će se, na kraju, javno i definitivno obavezati da će uvijek poštovati i braniti crnogorsku državnu suverenost i nezavisnost! Tako im bog pomogao!
I, eto centralne koalicije, mane joj nema. Bilo bi čak i lijepo – da nije neozbiljno i neostvarivo – sa pomenutim i nepomenutim “srpskim političarima iz Crne Gore”. Istorijski kompromis, čak, baš kako uporno i uzaludno (istina – sa drugim akterima sa tzv. “srpske” strane) vjeruje naivni autor ovih redaka!
G. Knežević je, ipak, svojom izjavom apostrofirao jednu mnogo realističniju i važniju stvar. “Otkrio” je, naime, kako su tri političke grupacije (Demokrate, Evropa sad i URA) dobile ljubazni savjet da nikako ne dozvole formiranje neustavne vlade, a za uzvrat i nagradu bi dobile podršku sa prekookeanskih daljina za naredne parlamentarne izbore.
Treba projektovati novi politički centar u Crnoj Gori, jer su DF (logično i utemeljeno) i DPS (nelogično i neutemeljeno) – politički ekstremi. To je bila i ostala logika i poruka, i u redovima i između njih, medijskog i političkog napora, kako domaćih, tako i inostranih (dominantno srpskih) centara političke moći i propagande. Bilo je varijacija na tu temu – koja se ovih dana, ciljano, pred neizbježne izbore – pojačava. S jedne strane je (to niko ne može negirati) radikalni i destruktivni velikosrpski i anticrnogorski nacionalizam, a sa druge, izmišljeno, nabijeđeno i isfabrikovano, njegov tobožnji crnogorski pandan.
Takva propagandna projekcija je, naročito u posljednje tri godine, proizvela narativ o crnogorskom nacionalizmu i nasilnom ekstremizmu. To je, logično, dovelo i do interpretacija da autentični građanski i civilni politički angažman samo maska za zli crnogorski nacionalizam, koji je samo “brat” antidržavnog i ksenofobičnog velikosprskog nacinal-šovinizma.
(Ovo “brat” može i bez znakova navoda, zavisno od pojedinačnih slučajeva i potrebe, naravno.)
Crnogorski građanski angažman mora biti nacionalizam, da bi ta teorija i praksa zadržala privid logičnog. Zloglasna BIRN/Vijesti analiza desnog ekstremizma je bila jedan od pokušaja novijeg datuma na tu zadatu temu. O direktivama non disputandum est. Na Istoku ništa novo.
Na prethodno se nadovezuju ne samo preuranjene (i pretenciozne) deklaracije Konjević-Krivokapićevog SDP o samostalnom izbornom nastupu, već i izražena odbojnost prvaka Bošnjačke stranke da i na trenutak razmisle o mogućem distanciranju od krnje Abazovićeve “vlade u odlasku”. I tu je lako prepoznati izvorište sugestija. Na američkom Istoku ništa novo.
Objašnjenje je, kažu, najlapidarnije dao jedan od američkih diplomata na službi u Podgorici. DPS brend (“brand”) je kontaminiran. I tačka. Ne može i ne treba sa “nereformisanim” DPS-om.
O percepcijama je teško raspravljati, jer su u politici percepcije gotovo materijalna – dakle konkretna i opipljiva – stvar. Rukovodstvo DPS je toga svjesno, pretpostavljamo.
Vanredni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, koji su sve izvjesniji, biće, dakle, borba za pozicioniranje u političkom centru. Ili u lijevom centru, oportunističko-populističkom, ako želimo da budemo detaljni.
Rekli smo već – stalnim ponavljanjima kako više nema suverenističkog bloka i/ili kako DPS više nikada neće … nedostaje samo jedna riječ: ovakvom suverenističkom bloku i ovakvom DPS-u. Ni taj građanski i demokratski blok, niti reformisani DPS ne treba unaprijed isključiti kao opciju.
Nekada, sada je to već – davno, Valter Veltroni, jedan od vođa italijanske stranke ljevice (ime i skraćenica će nama zvučati poznato: Demokratska partija ljevice – PDS) koja je bila na putu transformacije iz stare Komunističke partije Italije prema novoj Demokratskoj partiji (PD – Partito Democratico), kako se sada zove, napisao je knjigu “Lijepa politika”, u kojoj se zalagao, gotovo profetski, kako ta partija treba da bude stranka lijevog centra i kenedijanskog imena – Demokratska partija.
DPS je, ukoliko misli da ostane relevantni politički faktor u Crnoj Gori, pred “jednostavnom” odlukom – da se (konačno!) liši rogobatnog post-komunističkog hibridnog imena i ukloni ono S iz naziva. Ta promjena – da bi imala smisla – mora biti zasnovana i na novom partijskom programu.
Interes je to i Crne Gore. Stranka koja okuplja bar 30% biračkog tijela (ili koji procenat više, tj. – koji procenat niže, za one koji bi to preferirali) je značajna, što god mislili o njenim nespornim istorijskim uspjesima i neporecivim greškama. Odluka o toj neophodnoj promjeni i o povezanim pitanjima uticaće na sastav buduće vlasti u Crnoj Gori.
Za Crnu Goru – kojoj slijede teške i duge godine oporavka od udesa i urušavanja kojima smo svjedoci i žrtve – odluke partija i lidera starog suverenističkog bloka će biti od velikog značaja. Ili to mogu biti, ukoliko bude znanja i političke odgovornosti i odvažnosti.
