Jokoviću, kućiću i odžakoviću, kuj oj jadan ne bio, kuj si obrnuo ne vidio mi se. Đe ćeš s popom Mićovićem i njegovim bratijom koji se klanjaju u tuđoj crkvi, pod tuđim imenom, tuđim svecima, kojim je jedina svetost što su znali dobro, kakvoj nejači grkljan prerezat i na žene, đecu i starce „junački udariti“ pa onda uteć koliko ih noge nose ili atovi jure.
Valjda si u Vladu zarad naroda crnogorskog koji te bira, nije te kaštiga, a sva je prilika treba je, a ne zarad interesa popova tuđe crkve, tuđe zemlje, tuđeg naroda srbijanskog. No, nikad nije kasno, Jokašu, povrni se i na pravi put zaokreni, jer kako si obrnuo činjet, bojim se, e će te kakav belaj od naroda crnogorskog naći, učiniš li što si naumio. Nijesam ti ja neprijatelj, ma što učinio, reka ili odlučio braniću tvoje pravo na slobodu izbora imena, vjere, naroda i države koja veliš da ti je matica. Ma ti neću dužan ostat, sve u skladu sa zakonima države crnogorske i sve ću učinjet da te kaštigaju i bestragaju, učiniš li i potpišeš kakav ugovor sa popovima srbijanskim i iźeljicama domaćim i dadeš li im pravo mimo Ustava države crnogorske, koje ni u svojoj državi Srbiji i među svoj narod, nemaju.
Nemoj se Joko, kititi tuđim imenom, tuđom istorijom i tuđom vlašću i njihovim nepočinstvima u koje su te tuđi popovi, zarad svog interesa ubijedili da si nečesovi pripadnik njihovog naroda spartanskog. Nemoj da učiniš nešto, što ti bratstvu čije ime nosiš, a bogami ni imenu koje ti nađenuše, ne dolikuje, da crnogorsko ime izbrišeš, istoriju potreš, zemlju prodaš, znamenje bestragaš, crkvu i vjeru otmeš i njima manastire i imovinu na imena i prezimena prepišeš. Aj da oćeš državi i narodu srbijanskom, ma bi ti to i oprostio, ionako je pola Srblja od nas, no su izgleda, ka i oni što šuta lopticu po bijelome svijetu, a đed mu iz Jasenova polja pokraj tvog Nikšića, to zaboravili. Ovako Jokašu, učiniš li što ovije dana zboriš i ljudi vele da si reka, bojim se po grdnom će ti se činjenju potomci kazivati. Ja i ti ćemo proć, čo`ek je prolazan, njegovo se činjenje za života pamti, pa bi lijepo bilo da ti se potomci budu mogli po česa lijepoga činjenja kazat, ko su i od koga su.
Brani ovu zemlju crnogorsku, Joko, jer je to bila, jeste i trebalo bi biti tvoja zemlja u kojoj si prvi put svijet ugledao, majka te prvi put podojila, prvi put zaplakao, sreća ti se osmjehivala, prve ljubavi stekao i za potpredśednika crnogorske Vlade dopao.
Jokašu, sivi tiću, bastalo ti je na megdan izađ i jačim i boljim, nijesi im se dava, što ti se desi, da te nije ko opaučio toliko jako da ti je svijest preokrenuo. Brani ovu zemlju, Joko, ne daj je popovima i vlastodršcima srbijanskim, jer je to zemlja naroda tvog, crnogorskog, čije ime si proslavljao, pod njim u čoeka stasavao. Ovo je Jokašu, imovina tvog naroda imena crnogorskog upamti, ispred ili iza kog ne valja umetat pridjeve sa imenom naroda tuđeg, srbijanskog. Man se jadan ćorave rabote i popovskog naklapanja, kako si ti Srbin, a ko su i česovi pripadnici naroda u državi Srbiji.
Ovo je zemlja imena crnogorskog, čijom si se istorijom ponosio, čast i dostojanstvo u mladosti branio. Čiju si nošnju s ponosom nosio i kojom si se pred tuđincem dičio. Nije bila, nije danas i nikad neće biti ovo ničija zemlja liše naroda i imena crnogorskog, Jokašu. Brani ime i imovinu naroda crnogorskog od čijeg pomena je neprijatelj zazirao, a čije ime je prijatelj s poštovanjem i ponosom glasno izgovarao.
Brani ovu zemlju Joko, jer pod njen alaj barjak crnogorski su ti preci vojevali, nedajući na se i ne želeći nikog poda se. Crven je njen barjak današnji od krvi predaka kojom su ga natapali, a pozlaćen je rub od slobode zarad koje se s pjesmom crnogorskom, tvrdom epikom, u boj odilo, život polagao, a ti bi danas nijhove grobove srbijanskim popovima da prepišeš.
Ti se Joko tog crvenog barjaka crnogorskog, kano danas stidiš. Stidiš se crvenog barjaka sa zlatnim rubom pod kojim su ti preci ginuli ne dajući da pane tuđincu u ruke, osvajali i otimali slobodu za sebe i one koji u ovaj krš utočište tražahu, nesbično je davajući svima koji je željahu i sanjahu. A tebe, Jokašu, veliš milija trobojka srbijanska, zastava koju je sultan turski odredio da mogu koristiti. Ako, tvoj izbor, ti biraš, moguće da ne znaš što činiš i u što se upuštaš, al to je tvoj i tvojih potomaka, bojim se, velji problem.
Joko, kumim te kapom crnogorskom i svetim Vasilijem ostroškim, ne čini što si naumio, na grdni si put obrnuo, obrni se zemlji i narodu koji ti povjerenje dade i brani ovu zemlju crnogorsku, njeno znamenje jer si jedino na njoj i pod njenim crvenim barjakom i grbom slobodan, poštovan i cijenjen pripadnik malog ali veličanstvenog evropskog naroda imena crnogorskog.
Na tuđoj zemlji Srbiji, pod njenim imenom i zastavom, trobojkom, bio si, bićeš i ostaćeš tuđinac, izvanjac od kog se zazire, kome trag vonja na izdaju zemlje i naroda svog. Śeti se kako je proša kralj Nikola kad je srbovao, kasno se aviza i vidio što je učinio, nemoj tim putem, niđe lijepo nećeš stić. Kako mi reče, onaj moj beogradski prijatelj, što misli taj vaš potpresednik, Joković, ako izda Crnu Goru i Crnogorce, ako sve prepiše crkvi, vlasti zemlje i naroda srbijanskog, da ćemo ga mi prihvatit i objeručke prigrlit i udomit. Ako je izda vas, što li tek čeka nas. Nek obavi što smo mu dali u zadatak, pa ćemo ga kao onog vašeg serdara, Janka Vukotića, nakon prvog rata, pošto vam za naš interes satrije vojsku i izdade kralja, državu i narod crnogorski, sve u lagum sutiura i odivičiću u kofer ponese, u kakvu penziju „zaslužnu“, ka svakog izdajnika koji je za naš račun zlo činio u neki novobeogradski blok sa stanom na više spratove, da se manje vonj čuje, metnut.
Eto tako Jokašu, tebi se smiješi kakvi novobeogradski stančić, (Beograda na vodi nej gledat), a ja, ja sam zadovoljan što ću moć u tazbinu svrnut i pod Trebjesom koje ladno Ni`šićko sa prijateljima popit.
Toliko od mene za tebe Joko, pa ako se predomisliš, pa interese naroda crnogorskog metneš ispred interesa popova srbijanskih, ajmo skupa na jedno ladno, na trg ni`šićki, ispred Ljuba, da vidi da se ima rašta rodit i život za ovu zemlju položit. Ajde da kažemo i pokažemo zašto smo i da jesmo Crnogorci, da smo pripadnici naroda koji se međusobom poštuje i uvažava i ne daju nase i neće nikog poda se. Dajmo primjer omladini kako se može i treba među prijateljima, Crnogorcima činjet i razgovarati.
U nadi da nijesam uludo pisa, da ćeš razumjet i da ćeš shvatit i prihvatit savjet prijatelja i da nećeš učinjet što si izgleda, a nadam se samo, bio naumio, pozdravljam te i čekam da vidim kuj ćeš obrnut.
S poštovanjem,
Predrag Zakov Boljević
