Za razumijevanje stanja u kojem se ovih dana nalazi i puta kojim ide ono što je formalno vladajuća koalicija, a suštinski namjesnička vlast, ne treba se odmah hvatati za istoriju ili sociologiju. Dovoljna je teorija drame.
Naslovi „Pregovori pod znakom pitanja“, „Neizvjesno je hoće li pregovori biti nastavljeni“, „Brzo rješenje ili krah pregovora“ ukazuju da smo u fazi zamišljenoj kao kulminacija drame. Iako je ovo crnogorska premijera, iako predstava nedopustivo često liči na komediju del arte jer je previše šarlatana, pelivana, vračeva, šamana i drugih obilježja vašarske šatre, nema potrebe za pretjeranim uzbuđenjem. Sve je strictly by the book. Scenario je prosječan, klasika, stoga dosadnjikav, a karakteri (dramski, ne psihološki) drže se napisanog. Osim glavnog glumca koji permanentno šmira, ali to ne izaziva posljedice.
Reditelj je nevidljiv, ali je njegova ruka prepoznatljiva. Predstava je odavno ušla u kolotečinu bez početnih iskakanja u vidu pobune inspicijenta ili pijanog rekvizitera koji divlja autom palanačkog wannabe uglednog teatra tako da mirno možemo sačekati rasplet. A taj će kraj, kao u svakoj klasičnoj drami, biti prirodna, očekivana i jedina moguća posljedica cijele dramske radnje – od onog prvog prikaza – prošlogodišnjih avgustovskih derneka do završne scene kada se malobrojni glumci i daleko brojniji naturščici budu poklonili publici i nestali sa scene. Teže mi se čini uz aplauz, prije će biti uz paradajz i pokvarena jaja.
Za pravu ocjenu ove drame prije njenog kraja važno je znati, mi sa dovoljno godina lako ćemo se prisjetiti, da je, iako je ovo crnogorska premijera, komad po ovom scenariju već odigran, premda sa nešto drugačijom glumačkom i prostornom postavkom.
FOTO Nace Bizilj, Muzej novije istorije Slovenije: Slobodan MiloševićPredstave u Titovim ljetnjikovcima
Početkom 1991, u završnoj fazi raspada Jugoslavije, galerija osebujnih likova kakve su mogli da iznjedre samo posttitovski socijalizam (ili postsovjetska Centralna Azija, u novije vrijeme i Evropska unija, ali o tome u nekoj od narednih kolumni) upriličavala je igrokaze navodnog spasenja Jugoslavije i brige za dobrobit naroda čiji su oni bili samozvani spasioci i mesije.
Od kraja marta do početka juna 1991, kada se iz čarki i sporadičnih sukoba rat lagano ali sigurno rasplamsavao, dok su iskusni doktori i inžinjeri dupke punili avione za Kanadu i Novi Zeland, a oprezniji privatnici iz dana u dan ponavljali oglase u kojima su nekretnine i razrađene biznise prodavali budzašto, predsjednici jugoslovenskih republika međusobno su se redovno ugošćavali na svakih 7-15 dana: 28. marta Vila Dalmacija, Split; 4. april Beograd; 11. april Brdo pri Kranju; 18. april Ohrid; 29. april Cetinje; 6. jun Stojčevac kod Sarajeva.
Na tim su navodno velevažnim pregovorima, a zapravo predstavama za javnost u skladu sa scenarijem, „ocjenjivali stanje“; „zauzimali stavove“, „definisali prijelazna razdoblja“, „štitili“ kolektivna prava i interese svojih naroda i republika onako kako su ih oni tumačili.
A zapravo su se nadgornjavali i zamlaćivali i sebe i građane, već dobrano pomamljene i raspamećene užasima koje su vođe prizivale ako njihova opcija ne prođe. Za ove seanse su uglavnom birani nekadašnji Titovi ljetnjikovci ne bi li to probudilo nekadašnje strahopoštovanje prema vlasti, a nastupajućim titićima transponovalo makar djelić Brozovog neprikosnovenog autoriteta. Na sastanke predsjednikâ su, za razliku od dotadašnje prakse, pozivani domaći i strani novinari.
FOTO Tone Stojko, Muzej novije istorije Slovenije: Franjo Tuđman, Kiro Gligorov, Milan KučanIskusni strani dopisnici su uglavnom danima pred sastanke njuškali ne bi li otkrili ima li nekih odstupanja od scenarija, dok ih sama drama nije dojmila osim kao skup kadrova za pokrivanje priče. Jugoslovenski novinari, koji su tek otkrivali čari predsjedničkih konferencija za medije, uglavnom su sve upijali što k'o sunđer i danima, baš kao i većina ovih danas, masirali javnost „važnošću pregovora“, „približavanjem“ ili „udaljavanjem“ stavova, „perspektivama“ i sličnim bedastoćama.
Ali bi, kada bi izvještaji bivali poslati, kada bi se sjelo na piće, svi zajedno, i strani i domaći, čak i oni privlašćeni, zaključivali da je sve to u suštini samo predstava. I svi su prihvatili isto ime za te titiće, njihove aparačike, gorile, predstavnike nebrojenih tajnih službi, „nacionalne radenike“ i svu raznu svitu koja se tuda vrzmala. Ta bulumenta koja je sebe doživljavala preozbiljno seleći se od jedne do druge burleskne faraonske nastambe, mješavine nekadašnje kapitalističke patine i prevaziđenog sveprisutnog socrealizma, uz socijalističke lakeje, čehoslovački kristal i istočnonjemačku elektroniku, nazvana je neslužbeno Putujućim cirkusom. I pod tim imenom, jedinim pravim, ostala je upamćena.
Danas još nijesmo stigli do tog stepena jedinstva. Ni do još tada otkrivenog jedinog pravog lijeka – žestokog sprdanja i sa glumcima i sa predstavom. I pogotovo sa budalama koje se na to primaju.
FOTO Nace Bizilj, Muzej novije istorije Slovenije: Milan Kučan, Momir BulatovićBez protagoniste na sceni
Ni ondašnja ni današnja drama u scenarijima nijesu imale sadržaje koji je trebalo da rezultiraju bilo kakvim poboljšanjem položaja građana. Ne. Raspravljalo se o tome kako da akteri podijele vlast, i da ako je moguće, a nije bilo moguće, svi budu zadovoljni. Razglabali su dakle samo o tome kako da te hijene raskomadaju plijen nakon što su svojim djelovanjem zabili posljedne eksere u kovčeg multietničke države. I onda i sad.
Negdje baš kad se razgirala ona prva verzija drame državna statistika je objavila rezultate za prva tri mjeseca 1991: Inflacija je iz 130% u 1990. projektovana na 200% u 1991. Industrijska proizvodnja je u prvom kvartalu ’91. pala za 23%, a devizne rezerve su smanjene za gotovo milijardu dolara. Minus tekućeg platnog bilansa je premašio 1,5 milijardu dolara, potrošnja je probila sve projekcije, a trgovinski deficit rekorde. Strane investicije su potpuno presušile.
Onda je putujući cirkus, koji ni o čemu nije uspijevao da se dogovori, čas posla zaključio da je za sve to kriva neka druga vlada – savezna. Pa su zato lagano oposlili smjenu odgovornih u državnoj statistici jer neistinama plaše narod. Zvuči sve ovo poznato, a? Pa, naravno. To vam pričam.
I još je jedna važna sličnost ondašnjeg i današnjeg scenarija: Protagonist nije na sceni. Onda je glavnu rolu igrao onaj putujući cirkus, a danas je kakav-takav glavni jedan cirkuzant. Ali ni onaj osmerac tada ni ovaj domaći Borat danas naravno nijesu najvažniji. Protagonist i onda i danas je onaj ko je izvor moći, a to je onaj ko ima silu da moć sprovede: nedodirljiv i neupitan u svojoj sumanutoj uobrazilji jedine ispravnosti, samoproglašeni posjednik tapije na tumačenje istine, sveta krava...
FOTO Nace Bizilj, Muzej novije istorije Slovenije: Momir Bulatović, Slobodan MiloševićOnda je to bila „J“ „N“ „A“ – ovoliki navodnici su neophodni jer ta neobuzdana i neodgovorna sila za sprovođenje ekspanzionističke politike srpskih salonskih nacista u vrijeme o kojem je rijeć odavno već nije bila ni jugoslovenska, ni narodna, ni armija. O tome da nije bila ni jugoslovenska ni narodna, ne treba trošiiti mastilo. A da nije bila ni armija nego bašibozuk potvrđuje ako ništa drugo činjenica da joj je komandni kadar dan-danas dobro utvrđen u brojnim evropskim zatvorima i da je politika kojoj su služili dobila, ako je vjerovatni nekim pedantnim novinarima, više od 1.000 godina robije.
Danas je protagonist, onaj van scene, „S“ „P“ „C“. Opet navodnici jer nije srpska nego ruska ispostava, shodno tome nije pravoslavna nego KGB-ovska, a crkva je taman koliko je i filharmonija. Neću obrazlagati, odužih već a aksiomi se ionako ne dokazuju.
Tako da se na izlizane scenarije ne treba primati uprkos tome što mediji podrgrijavaju dramu. Na glumcima i naturščicima je da predstavu odigraju kakva je da je. A predstava je, vidjeli smo, i jedna i druga, ne na temu suštine, ekonomije, proizvodnje, obrazovanja, očuvanja ovo malo preostale životne sredine koja se još da očuvati... Nego na temu kako da se hijene site naručaju do zadnjih ostataka plijena.
FOTO Tone Stojko, Muzej novije istorije Slovenije: Franjo Tuđman, Slobodan MiloševićKoliko će ovo koštati
Mudrije je stoga sabirati i oduzimati ono prije i ono poslije i onog i ovog teatra.
Kada je onaj putujući cirkus počeo da glumata vanjski dug SFRJ je bio oko 20 milijardi dolara, a to je tada bilo manje od polovine BDP-a. Danas postjugoslovenske države duguju 180 milijardi. Iako se za poređenje ta suma treba zbog manje vrijednosti dolara otprilike prepoloviti ili ona prva duplirati, svejdeno, nesporno je da je dug 5-6 puta veći. A procenat zaduženosti u odnosu na BDP je najmanje dupliran. Srećnije i uspješnije države nastale od Jugoslavije tek su prije neku godinu dostigle ekonomski nivo iz 1989. Toliko o tome.
Palanačka pozorišna trupa drami već godinu na sceni. A u backstageu se za to vrijeme po drugom scenariju, onih potonjih sa mnogo opravdanih navodnika, planski i sistemski raskubava ova državica efikasnije nego što je za vakta onog putujućeg cirkusa razvaljivana ona prethodna.
Tako da nijesu pitanja ni ko će u nastavku drame prvi, a ko posljednji ispasti, ni kako će se to sve rasplesti, ni hoće li Borat činodejstvovati još nedjelju ili godinu. Pitanja su: Koliko će ovo koštati? I hoćemo li, kada ove najzad đavo ponese, imati da platimo? I zašto se bavimo dramom providnog scenarija koju nam je šibicarskim štosom gurnula ona filharmonija, a ne razvaljivanjem države koje se događa u backstageu dok predstava traje? I da li je normalno da ove na sceni neko shvata ozbiljno?
