U blizini Podgorice nalazi se pravi biser prirode, Bukumirsko jezero usidreno među Kučkim planinama.
Komad mira i tišine ušuškan je u hladovini bukava, s pogledom na jezero i planinske vrhove na samo oko 50 kilometara od gradske vrve, u masivu planine Žijovo ili masivu Kučkih planina.
“To je široko planinsko područje na sjeveroistoku Opštine Podgorica, smješteno u graničnom pojasu sa Albanijom, a u širem smislu je jugozapadni dio ili kraj Prokletija. Bukumirsko jezero je jedno od glečerskih jezera ili planinskih oka Kučkih planina, a drugo je Rikavačko jezero. Jezero se nalazi na morenskoj prečagi između Torača, Veljeg vrha i Đebeze na nadmorskoj visini od 1.448 m. Površina jezera iznosi 19.320 m², a duboko je 17 metara”, priča za Portal Analitika predsjednica podgoričkog planinarskog kluba “Gorica”, Edita Files-Bradarić.
Zimi je, kako objašnjava, jezero zaleđeno i pokriveno snježnim pokrivačem, s proljećem buja jezersko cvijeće, dok ljeti uz rubove ima lokvanja.
“Na ulazu u katune oko Bukumirskog jezera stoji tabla sa natpisom Bukumirska jezera. Da, ima ih više. Uz ovo najveće i stalno jezero, ispod katuna Ivanovića imamo Gornje ili Dugo jezero uz katun Petrovića i Donje malo jezero ispod katuna Popovića. Ovo su periodična jezera koja su puna u ranom proljeću kad se otapa snijeg, a ljeti presuše ili se pretvore u lokve”, priča naša sagovornica.
Kako do Bukumirskog jezera
Iz pravca Podgorice do Bukumirskog jezera, može se afaltnim putem. Ipak, nekoliko posljednjih kilometara put je vrlo uzan, često sa dosta odrona, pa se vozačima savjetuje da do jezera voze oprezno.
“Nekad skriven i teže dostupan biser prirode do kojeg se dolazilo makadamskim putevima ili planinarskim stazama danas je dostupan svakom posjetiocu i ljubitelju prirode. Do jezera se može doći iz Podgorice asfaltnim putem preko Kuča (Ubli, skretanje prema Kržanji, Kastrat, ispod Treskavca do ulaza u katune Bukumirskog jezera), od ulaza do samog jezera ima jedan kilometar makadamskog puta”, objašnjava Edita.
Drugi način je preko Veruše, bilo da dolazite iz Podgorice, autoputem ili starom cesto preko Bratonožića ili iz pravca Kolašina i Mateševa.
“Put je od Veruše preko Mokre do ulaza u katune Bukumirskog jezera (12km) od prošle godine kompletno asfaltiran. Prilaz sa ulaza iznad jezera ili pogled sa Škale od Mokre na jezero sa okolnim planinskim vrhovima je fascinatan, u pozadini jezera izdiže se Pasjak, Pasjaci, Torač, vrhovi Bigeza, stjenoviti vrhovi Štitana i Surdupa koji je najviši vrh Kučkih planina sa 2.184mnv”, kaže Edita.
A kada sniježni pokrivač prekrije ovaj kraj do Bukumirskog jezera, autom se ne može.
“U zimskom periodu do jezera stižu samo planinari, na krpljama od Gornje Veruše i Mokre (7km) ilod Veruše preko Solomona i Ubogog dola ili od Brskuta i Ubogog dola”, objašnjava Edita.
Prva tačka Prve crnogorske planinarske transverzale
Do Bukumirskog jezera postoji više markiranih staza. Zanimljivo je da postoji uređena staza koja vodi od ovog jezera do durmitorskog - Crnog.
“Bukumirsko jezero je prva kontrolna tačka Prve crnogorske planinarske transverzale “Planinama Crne Gore” CT-1 koja u dužini od 160 km spaja Bukumirsko jezero sa Crnim jezerom na Durmitoru i prolazi preko Komova, Bjelasice i Sinjajevine. Prvi sektor transverzale u dužini od 19 km polazi od Veruše preko Solomona, Ubogog dola, Bukumirskog jezera, katuna Ljaković na Širokaru, do vrha Magliča i prevoja kod katuna Prouškog, gdje prelazi u sektor Komova. Ovaj dio transverzale održavaju i markiraju od 2005. godine planinari Planinarskog kluba “Gorica” iz Podgorice, objašnjava naša sagovornica.
Foto: Planinarski klub Gorica
Pored jezera je kutija kontrolne tačke sa upisnom sveskom posjetilaca i planinara.
“Uz kutiju je i infotabla o najatraktivnijoj stazi ovog područja - za Surdup (2.184mnv) i Štitan ( 2.172mnv). To je srednje teška staza, dužine sedam kilometara do vrhova i ukupnog uspona oko 900 metara. I ovu stazu su markirali i održavaju planinari PK Gorica”, kaže Edita.
Bukumirsko jezero okružuju brojni vrhovi.
“Od jezera se mogu popeti i okolni vrhovi Torač (1.875mnv), markiranom stazom se može doći do katuna Momonjevo i vrha Treskavac (2.024mnv), zatim Velji vrh (1.916mnv), Bigeze (1.979mnv) i Pasjak (2.052mnv). Za šetače i manje spremne planinare preporučujemo turu od jezera transverzalom CT-1 do Širokara i vidikovca iznad Rikavačkog jezera, dužine pet kilometara u jednom pravcu i visinske razlike od 350 m. Planinarenje ovim stazama u ljetnjim uslovima je moguće od kraja maja, do kraja novembra”, objašnjava sagovornica Analitike.
Kampovanje u netaknutoj prirodi
Jezerska voda je veoma čista, pa se u njemu može i plivati. Na obalama nema ugostiteljskih objekata, što ga čini idealnim za uživanje u netaknutoj i divljoj prirodi.
“Nakon naporne planinarske ture nema ljepšeg osjećaja od kupanja i rashlađivanja u jezeru. Uz jezero je moguće kampovanje u šatoru, planinski turizam je u povoju i pruža mogućnost noćenja u kućama na katunima. Uglavnom na katunima tokom ljetnjih mjeseci u kolibama i vikendicama borave stanovnici iz bratstava Popović, Ivanović i Petrović iz Kuča, Bioča i Podgorice, ali danas više zbog odmora. Rijetke su porodice koje sa stokom izdižu u ovo planinsko područje radi ispaše od juna do oktobra mjeseca”, kaže Edita.
Bolja putna pristupačnost, kako navodi naša sagovornica, “donijela” bi i više posjetilaca ali i brojne opasnosti za devastaciju ovog područja.
“Iako pod okriljem Parka prirode Komovi, ne osjeća se ovdje uticaj zaštite i kontrole ovog područja. Neprimjereno je ulaženje kolima u uski pojas i nadomak jezera, paljenje logorskih vatri na svakom mjestu gdje se poželi. Da ne govorimo o ostavljanju smeća poslije logorovanja. Problem je i izgradnja novih vikendica posebno na neprimjerenim mjestima koja su izbjegavale i starije generacije stanovnika ovih katuna”, kaže Edita.
Legende i predanja o nastanku jezera
Za nastanak ovog dragulja prirode vezuju se brojne legende.
Jezero je, priča naša sagovornica, po narodnom predanju dobilo naziv po plemenu Bukumira, narodu koji je po legendi nestao u međusobnim krvavim obračunima i osvetama, kao prokletstvo vodenih bića iz jezera koje su oni istrijebili.
“Možda je i naredna legenda povezana sa strašnom sudbinom Bukumira (iz Planinarskog vodiča kroz Žijovo - PK Gorica, 2008, priredila Jelena Petrović): “Legenda kaže da je svakog ljeta iz jezera izranjao jezerski duh i odvodio po jednu djevojku koja bi se našla u blizini. Mještani su molili Boga da im pomogne, te Bog udovolji njihovoj molbi – stvorio je veliki usijani kamen i pustio ga u jezero koje je plamtjelo u vatri. Duhovi su puštali nezapamćene krike od kojih se sve treslo. A onda nastade smiraj. Jezero je bilo oslobođeno od demona, ali za slučaj da ponovo ožive, priroda je pripremila drugi kamen koji i sada stoji pored jezera”, priča Edita još jedno narodno predanje.
Ima, kako kaže a, i ljepša legenda o nastanku ovog prekrasnog jezera.
“Nastanak Bukumirskog jezera vezuje se za umornog putnika koji je na toj zaravni zastao da se odmori. Legenda kaže da se putnik divio toj ljepoti, a onda rekao: “Lijepog li mjesta, a nigdje vode. Kad bi Bog dao da ima vode da se okrijepim mogao bih da krenem dalje”. U isti mah potekla je voda iz stijena sa svih strana. Putnik se napi i zaspa, a kad se probudio zaravan naspram njega bješe prepuna vode. Bješe to današnje jezero koje se još uvijek raduje putnicima koji mu dolaze. I koji mu se iznova vraćaju“, priča Edita.
Dom endemske vrste vodozemca
Ovo jezero dom je i posebne vrste vodozemca – daždevnjaka, ali sreću da ga vide imaju samo rijetki. Među njima je i naša sagovornica.
“Jezero se često pominje uz endemsku vrstu planinskog daždevnjaka -Tritonus Alpestris Montenegrinus. Ja sam ga vidjela davno, prije 15 godina. Jezero je više puta poribljavano što se značajno odrazilo na smanjenje ovog tritona. Pitanje je da li ga uopšte više i ima u jezeru”, napominje Edita.
U ljetnjim mjesecima, pravi je užitak prošetati ovim krajem, ima mnoštvo planinskog cvijeća. Na ovim prostorima rastu i brojne ljekovite biljke.
“Izdvajam prelijepi violetni razgranati planinski ljiljan koji doseže i do metar visine. U ljetnjim mjesecima svaki se boravak u ovom području koristi za branje biljnih čajeva, od majčine dušice koje ima od kraja maja, zatim hajdučka trava, kantarion, planinski čaj ili divlji origano, kiprovina i iva, a u ranu jesen šipurak i vrijesak. Tokom cijele godine se kuva čaj od ovog ljekovitog bilja u raznovrsnim mješavinama ili zasebno. U okolini od jezera prema vrhovima do 1.600m ima bukove šume u kojima se mogu brati gljive - vrganji i lisičarke, a na travnatim planinskim livadama i proplancima planinski šampinjoni ili pečurke, u maju mjesecu ima i đurđevače u neposrednoj blizini jezera”, priča Edita.
Tokom planinarskih tura, kako kaže, rijetko nailaze na životinje.
“Samo sam jednom ispod Surdupa vidjela divokoze, vrhove oblijeću orlovi. Ponekad prepadnemo poneku jarebicu koja izlijeće iz svog skrovišta ili zeca. Rijetko naiđemo na zmiju planinskog šargana i šarku. Znamo po rijetkim stočarima koji čuvaju ovce da ima vukova, lisica, kuna i jazavaca. Zbog oskudne šume ovo mjesto nije stanište medvjeda ali znamo gdje ih ima nešto dalje od jezera i koja im je putanja. Srijeću se njihovi tragovi i izmet s ranim proljećem, no treba izbjegavati njihovu putanju jer je njihovo stanište ionako vrlo suženo”, priča zaljubljenica u prekrasne predjele ovog kraja.
Naša sagovornica upravo je ovuda, kako kaže, davno napravila prve planinarske ture.
“Istinski sam ljubitelj Kučkih planina, a posebno Bukumirskog jezera i njegove okoline. Moje prve planinarske ture su vezane uz ovaj kraj i još uvijek mi je u sjećanju zadivljenost prizorom pri prvom susretu i pogledu na Bukumirko jezero i okolne vrhove prije više od 20 godina. Nadam se da ćemo uspjeti sačuvati divlju i netaknutu prirodu ovog planinskog područja za nas i buduće generacije”, zaključuje Edita Files-Bradarić.
