“Neće sa na ovome završiti”, obećao mu je jedan inspiratora tog tužnog parlamentarnog saslušanja, predsjednik Odbora za vanjsku politiku. Što implicira bar dvije stvari - da penzionisani poslanik misli kako će ovaj skupštinski saziv još dugo raditi ili, što je još zanimljivije, kako će on biti u skupštinskim klupama i poslije 11. juna - ili kada će već biti ti izbori - pa će onda temeljito pretresti pitanje kako je i zašto je Crna Gora podržala prijem Kosova u Savjet Evrope.
Šalu na stranu - saslušanje je organizovano jer Predsjednik Odbora smatra da Crna Gora nije trebalo da podrži Kosovo. To je i stav avgustovske većine, u kojoj postoje različiti oblici i nivoi nezadovoljstva vanjskom politikom Crne Gore koju su naslijedili od “nenarodnih” vlada … Neki su u svojoj kritici eksplicitni, a neki misle da se njihovo neslaganje sa onim što su bili postulati naše vanjske politike može sakriti pozivanjem na “diplomatske” i druge procedure i rječnikom kako Crna Gora mora biti “oprezna”.
I uzdržana, naravno.
Takvu “uzdržanost” od Crne Gore junaci ove priče očekuju po svim pitanjima od njenog nacionalnog/državnog interesa koji su suprotstavljeni onome što se interesi i projekcije zvanične Srbije. Poklapanje sa ruskim idejama i pozicijama se podrazumijeva, odavno.
Od Crne Gore se očekuje da se ne miješa u sopstvenu politiku. Odnosno - da se njome bavi tek na formalnoj i protokolarnoj ravni, tamo đe izjave, nastupi i postupci ne štete ideji kako se treba spremati za otklon od onih vrijednosti i strateških opredjeljenja za čiju je promjenu (ili negaciju) potrebna dvotrećinska većina u crnogorskoj Skupštini. (Ne treba očekivati da će izabrani predsjednik taj cilj više javno i jasno ponavljati - njegova otvorenost po tom pitanju se, ipak, može računati kao taktička greška.)
Takvo poklapanje i preplitanje srpsko-ruskih interesa i politike avgustovske većine u Crnoj Gori (koja uključuje i Milatovićevo krilo Evrope sad) kao da ne vide na zapadnim stranama. Jer, nemoguće je da ne vide, ne samo u Briselu i Vašingtonu.
Ali, kao da ne vide - jer su zanemarljivi i sasvim marginalni signali, koji bi bili shvatljivi i političarima i građanima u našoj zemlji, čime bi se jasno pokazalo da Zapad neće blagonaklono gledati na uključivanje otvoreno pro-ruskih partija u narednu crnogorsku vladu.
Sada je ključna riječ “stabilna vlada”, jer se od svih destrukcija, anti-evropske politike i štetočinstva koje je kreirao Abazovićev kabinet kao najproblematičnija, na evropskim i na američkoj adresi, izdvojila - nestabilnost?!
Ljestvica je, dakle, spuštena vrlo nisko.
Što ne znači da neće biti još i niže. Ako je, prije formiranja Krivokapićeve vlade, bilo neophodno da se, pod (da ne zaboravimo: potrebnim i korisnim) diktatom međunarodne zajednice - da ne ulazimo u detalje koje su se diplomatije posebno istakle tom prilikom - sroči i potpiše koalicioni sporazum koji je podrazumijevao da se ne diraju principi i strateška evro-atlantska opredjeljenja crnogorske vanjske politike - sada to više nije slučaj.
Zato se i poslanik Lekić i njegovi (pravi) saborci iz Demokratskog fronta upinju da “omekšaju” stav i preusmjere orijentaciju zvanične Podgorice - ne samo u vezi Kosova, već i po pitanju tzv. “Otvorenog Balkana”. Za ovo prvo je još uvijek rano da se udari svom snagom. Za drugo je postupak u toku …Abazović ih je sve zadužio (nezakonitim i neustavnim) “Temeljnim ugovorom” sa Crkvom Srbije. Da nije toga, kontrolna saslušanja bi imala drukčije tonove, a ni tehnički premijer ne be tako dugo odlazio … I pokušavao da otkaže već zakazane izbore.
Za to vrijeme, Njujork Tajms, koji se sigurno čita i u Stejt Departmentu, (konačno!) objavljuje tekst o vezama srpskog predsjednika Vučića i mafije, o najtežim oblicima korupcije, o politici i saveznicima koji stavljaju, upravo dramatično, pod veliki upitnik sve ono što sa zvaničnim Beogradom - a, time, i sa cijelim regionom kojem pripadamo - čine Ambasador Hil, savjetnik Šole i specijalni izaslanik Eskobar.
Time se, bar malo, dovodi u pitanje (inače lažna i pogrešna) paradigma koja je veze sa organizovanim kriminalom i teške oblike korupcije tražila svuda na Balkanu - osim u Srbiji. To, nažalost, ne može biti tumačeno kao nagovještaj novog odnosa Vašingtona prema balkanskim problemima i situacijama, ali je krupni i značajni izuzetak od lošeg “pravila” - čiju primjenu na Zapadnom Balkanu gledamo posljednjih godina.
I, dok čekamo promjenu američkog stava i veću aktivnost evropskih prijatelja, bilo bi korisno da oni koji se preporučuju kao novi lideri građanske i demokratske suverenističke politike u Crnoj Gori - što je proces koji je nužan i prijeko potreban - razmisle o tome da ne ponove i da ne ponavljaju greške svoj starijih prethodnika.
Da završimo pitanjem - koje nije samo retoričko i nema samo veze sa odnosom Crne Gore prema svim susjedima, uključujući Kosovo i Srbiju, naravno: da li ste ikada pročitali saopštenje međunarodnog sekretara DPS o tome? Ili o bilo kojem drugom vanjskopolitičkom problemu i situaciji? Da li sječate nekog intervjua, konferencije za štampu tog funkcionera?
Ne sjećate?
Ne znate ni kako se zove?
Nije to nikakvo čudo. Kao što ne bi bilo čudo da se i ovakva pitanja u Crnoj Gori protumače kao “lična”, “nekorektna” i “nediplomatska” … Kao da je to ime i ta imena uopšte više važna, a ne principi i vrijednosti koje su ugroženi zbog tog ćutanja i čekanja …
Ili da se to mijenja, u nekoj novoj, ujedinjenoj modernoj partiji, koja će donijeti Crnoj Gori istorijski odgovor na propadanje i urušavanje crnogorskog društva i države - ili da čekamo da Njujork Tajms i drugi svjetski relevantni mediji posvete regionu i Crnoj Gori pažnju na način koji bi umjesto nas riješio naše probleme.
Prije nego što crnogorsku priču “dodatno razmotre” i završe ovi koji jedva čekaju da je završe.
