Što sad? Da manjinska vlada nije nikakav volšebno progresivni projekat nije teško znati. Tim prije što u njenom samom centru sa ukupno šest ministarstava i predsjedničkim mjestom Skupštine stoji partija koja je kvintesencija ideološkog gadluka iz devedesetih. Ne treba imati suviše iluzija da će dva ministra hiper građanske Socijaldemokratske partije, uz pomoć manjinskih stranaka uspjeti da obuzdavaju obilno zarđali antievropski i antinato svjetonazor Jokovićeve partije. Ne treba zaboraviti ni uticaj proevropskog stranog faktora, pa donekle ne baš i presigurnog Dritana Abazovića. Ipak, na kraju slijedi i superrevizija DPS-a koja se teže od evropskih kontrolora može prevariti.
Koje su to fiks ideje Vladimira Jokovića zbog kojih njegova partija ulazi u manjinsku vladu? Prva je i najvažnija potpisivanje temeljnog ugovora države Crne Gore sa Crkvom Srbije. Ostali konstituenti manjinske vlade, izvan Srpske narodne stranke, nemaju ništa protiv temeljnog ugovora, pod uslovom da je taj dokumenat saobrazan Ustavu. Ono što Joković nije do sada shvatio i nikad neće shvatiti tiče se baš nesaglasnosti takozvanog temeljnog ugovora sa Ustavom Republike Crne Gore. Nije riječ samo o mogućim pravnim nijansama nego temeljnom nerazumijevanju njenog sekularnog karaktera i građanskog bića.
Kad gospodin Joković i njegovi istomišljenici iz Demokratskog fronta, ili više nego drvene i egzemplarno nerazumne Prave Crne Gore, zahtijevaju potpisivanje temeljnog ugovora po više nego imbecilnoj paraleli sa već potpisanim sličnim ugovorima sa Katoličkom, Islamskom ili Jevrejskom vjerskom zajednicom, nesumnjivo traže državni udar po kome kompletna civilna vlast u Crnoj Gori, nezavisno od Ustava koji više ne važi, prelazi u ruke Crkve Srbije.
Takozvani temeljni ugovor, o kojem bez trunke razumijevanja mjesecima trube srpske nacišovinističke stranke u Srbiji i Crnoj Gori, predstavlja sigurnu vododjelnicu između opstanka i konačnog uništenja Crne Gore. Da je drukčije taj bi temeljni ugovor bio i do sada potpisan, posebno rukom fanatičnog vjernika Crkve Srbije dosadašnjeg crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića. Izbjegavši da u toku svoga mandata prihvati u ruku vreli komad gvožđa u obliku temeljnog ugovora, koji mu navodno još nije dovoljno usaglašen (s kim?) dosadašnji premijer Zdravko Krivokapić dolazi, u vezi sa Crkvom Srbije, u komfornu poziciju da optužuje svakog svoga nasljednika na mjestu predsjednika vlade Crne Gore za tobožnju sabotažu toga famoznog potpisa. Pa i potpuno nedužnog i nedovoljno avizanog Dritana.
Da je vjerski malo solidnije obrazovan, a očigledno nije, ili bar koliko-toliko podrobnije politički i pravno upućen u složenu problematiku odnosa između države i crkve, Dritan bi odmah odrješito izjavio da se dosadašnji potpisani ugovori sa trima pobrojanim vjerskim zajednicama nikako ne mogu porediti sa ugovorom sa Crkvom Srbije koja, naravno, daleko od razuma, ne priznaje postojanje države Crne Gore. Da je, dakle, imalo avizaniji tražio bi od svoga prijatelja patrijarha Porfirija da SPC prvo prizna realnost države Crne Gore, kao što je to urađeno u Hrvatskoj, poslije čega je istovjetni temeljni ugovor glatko i bez teškoća sa Hrvatskom potpisan.
Što se tiče druge Jokovićeve fiks ideje u vezi sa realizacijom projekta ,,Otvoreni Balkan“ niko baš nije iznenađen. Ista je to priča kao sve Jokovićeve dosadašnje, te o ujedinjenju sa Srbijom, te o predaji crnogorskih uspješnih preduzeća Srbiji, te o zadovoljstvu poltronskog lizanja Vučićevih pjata. Joković nacionalnim Crnogorcima ipak ostaje dužan da objasni kako je to okupator napravio Crnogorce? Vjerovatno mu ostaje mnogo teži zadatak da objasni koji je to okupator i kako uspio da napravi Srbe, kad su Srbi pod okupatorom imali duže iskustvo?
