Sve laž do laži, počev od obećanja da će Elektroprivreda predstavljati moćni ekonomski crnogorski brend, a već je vulgarnim populizmom taj isti brend pojeden, što zapošljavanjem oko 1500 partijskih foliranata i leziljebovića, koji se u elektroprivredu toliko razumiju da znaju samo okrenuti šalter da upale sijalicu, ili navodni briljantni poslovni uspjesi povezanog Rudnika uglja koji prodaje Srbiji četiri puta jeftiniji ugalj nego građanima Crne Gore. Ako se uz sve to zna da Elektroprivredom danas drmaju nepismenjaci iz Demokratskog fronta i foliranti sa crvenim kravatama iz Demokrata, onda su i obećanja radnicima Željezare da će ih kupovinom preuzeti Elektroprivreda samo još jedan populistički ćorak koji bi u slučaju realizacije značio sigurni krah oba preduzeća.
U moru populističkih poteza sadašnje vlasti individualno se ističe ministar finansija u odlazećoj Abazovićevoj vladi Aleksandar Damjanović koji se svojevremeno populistički založio da, baš do kraja nesistemski, budu nagrađene majke sa troje djece u inat, takođe nuždenim majkama koje su samo dvoje rodile. Sad mu za zatvaranje budžeta fali sićušnih 705 miliona, no majkama se mora izaći u susret. Sjetimo se one tužne slike četvorice Abazovićevih ministara koji gotovo čuče pred patrijarhom Porfirijem kao Abazovićeva podrška potpisivanju Temeljnog ugovora. Slike u kojoj se mizernom skrušenošću posebno ističe gospodin Damjanović. Nije, gospodine ministre, vođenje finansija isto što i poltronerija čika Porfiriju.
Odlazeći premijer Abazović, izigravajući svemoćnu osobu i navodnog narodnog tribuna, baška ekološkog osvješćivača, obećava da Sinjajevina neće biti vojni poligon. Razbacuje se troškovima od 180.000 eura za svaku desetodnevnu vojnu vježbu u Sjevernoj Makedoniji, a za konačnu odluku o crnogorskom vojnom vježbalištu ostaje mu samo i jedino Sinjajevina, kao najpogodnija i jedino moguća. Tim prije što su plodne Bjelopavlićka ili Zetska ravnica relativno zauzete.
No, ko su oni koji tobože brane Sinjajevinu? Niko njihov ne samo ne izdiže na planinu nego se i ne bavi stočarstvom. Da se radi o protivnicima i crnogorske vojske i države ne treba trošiti riječi. Crna Gora danas, i mimo Sinjajevine, ima dovoljno netaknutih pašnjaka da može podmiriti i sedam puta brojniji stočni fond od postojećeg. Nikad više nekošenih i stoke željnih livada nije imala.
U popisu cjelokupnih populističkih djela ove vlasti valja posebno pomenuti populističke odluke ministra prosvjete Vojinovića koji se razbacuje stotinama hiljada eura za finansiranje antizakonskih vjerskih škola, ili, takođe populistički, smanjuje platu nastavnom i drugom osoblju Fakulteta za crnogorski jezik. Po svoj prilici, riječ je o još jednoj gospođici Bratić čiji je kratki boravak na četvoroministarskom čekanju moralno mnogo koštao i finansijski i moralno i dalje košta Crnu Goru. Gospodin Vojinović, izgleda, nije završio Slavistiku nego neko enkavedevsko Vučićevo ili Putinovo sjemenište. Treba od njega očekivati još sličnih nedjela.
Da pomenemo i otkriće gospodina Milana Kneževića, viteza od Zete, da je svojevremeno bio praćen, odnosno prisluškivan od ANB-a. Nije mu nikako jasno da su čestim odlaskom kod Vučića i Putina, posebno primanjem novca iz sličnih centara, dvojica srpskih musketara Mandić i Knežević morala biti pod sumnjom. Da nije tako ne bi bilo ni potrebe ni za kakvom ANB službom. No, čudi izvjesna sigurnost gospođe Suzane Mugoše u svoju nekadašnju presudu? Možda je riječ o drugim osobama?
