Sve ovoj vladi odgovara: i siguran hod ka realizaciji „srpskog sveta“ i sve dublja klerikalizacija društva, i sigurno odstupanje države od puta ka Evropskoj uniji, i dalje ponižavanje crnogorskog identiteta spajanjem svih ministarstava koje, ne daj bože, crnogorski kulturni i drugi individualitet mogu izraziti i stalno ugrožavanje građanskog društva u kome ima sve manje mjesta ne samo za manjine, nego i za sve druge narode izuzev Srba.
Uostalom, na kojim je to drugim načelima i idealima ova vlast prije godinu uspjela da zagospodari Crnom Gorom? Da slučajno nije na antifašizmu, multikulturalnosti, kulturi uljuđenog građanskog društva, uvažavanju manjina i njihovih prava, jasnoj svijesti da je Crnoj Gori upravo u Evropskoj uniji, za razliku od ostalih mogućih puteva, najčojskija budućnost?
Da ništa od pobrojanih načela i principa nije vodilo sadašnju skupštinsku većinu prilikom prošlogodišnjih izbora prebrzo smo se uvjerili, što nasilnim ustoličenjem mitropolita tuđe crkve u Cetinjskom manastiru, uprkos jasnim građanskim protestima, ali još više glasanjem u Skupštini o Rezoluciji o Srebrenici, čiji su međunarodno ustanovljeni genocidni karakter bili skloni da potvrde samo premali dio većinskih skupštinskih zastupnika.
Rajko Cerović
Što dalje od ove vlasti možemo očekivati, uprkos njenim memorandumima o navodnom pomirenju i složnom napredovanju u ništa? Kako će to sastaviti vladu bez građanski potvrđene opozicije, posebno izbjegavajući i pridjev i imenicu kojom bi bio pomenut većinski narod, ipak još postojeći na ovom tlu? Kako konačno ućutkati veliki dio pravoslavnih građana ove zemlje koji se nikad neće ni krstiti ni vjenčavati u tuđoj, a današnjoj skupštinskoj većini omiljenoj crkvi, uz sve njene vidljivo okupacione ceremonijale i metanisanja? Ko će i koga natjerati da potpiše temeljni ugovor o temeljnom ropstvu ove zemlje nasljednicima bratskih nosilaca okupacionih bajoneta iz 1918. godine? Kako će to, po istom „temeljnom“ Hrvatska biti država, a Crna Gora samo jedna od srpskih okupiranih provincija?
Posebno je zapaženo da sadašnja skupštinska većina, izražavajući vrhunsku „odvratnost“ a de facto zavist prema svemu što predstavlja DPS, pokušava da omrznute nacionalne Crnogorce identifikuje samo sa DPS-om i time ih, navodno, zavazda odstrijeli. Kao da ne baš mala skupina Crnogoraca, njegujući otpor prema korupcionaškom načinu vladavine DPS-a, ne samo nije pripadala bivšoj vladajućoj partiji, nego se najčešće distancirala i od drugih partijskih ponuda na političkom tržištu. Ako je DPS, po mjerilima sadašnje skupštinske većine, oličenje svih zala ovoga svijeta, zbog čega u svim anketama zauzima lavovski dio biračkog tijela, daleko nadmašujući sve ostale partijske subjekte pojedinačno? I to upravo u vrijeme kad je DPS daleko od vlasti, daleko od finansijskih centara ili uticaja i mogućnosti da korumpira biračko tijelo?
Pored svih navodnih nepopravljivih nepočinstava koje je u prošlosti činila danas u opoziciji dominantna partija, sobom je predstavljala Periklovo doba razvoja crnogorskog građanskog društva i njemu odgovarajuće svijesti? I pored korupcionaškog načina vladanja, zarobljenih i zarobljavanih institucija, čak i elemenata privatne države, ni Crnogorci ni drugi građani države Crne Gore ne smiju ni jednog trenutka zaboraviti činjenicu da bez „omrznutog“ DPS-a ne bi bilo ni referenduma o nezavisnosti 21. maja 2006. godine, pa, dakle ni suverenog statusa naše domovine, pa ni članstva Crne Gore u NATO savezu koji danas, pored ostalog, predstavlja nesumnjiv odbijajući faktor vječitim srpskim imperijalnim nasrtajima na Crnu Goru.
Ne zapomaže uzalud današnja skupštinska većina protiv DPS-a koji, istina, samo oslobođen značajnog dijela dosadašnjih grjehova i nedostataka, dakle očekivano reformisan i podmlađen, pa dakle i politički osvješćeniji, što mu je uvijek nedostajalo, lako može reći doviđenja klerofašisoidnim čudovištima koji su danas zasjeli na grbaču crnogorskog biračkog tijela. To rukovodi lidera navodnih Demokrata gospodina Bečića da onako smiješno histeriše protiv DPS-a. Mora, jer se u protivnom neumitno približava vrijeme kad će ga birači pitati za što se, osim Srpske crkve, gospodine Bečiću, uopšte zalažeš? Koja je tvoja ideologija, obraza ti? Da li je dovoljno da tvoji navodni istomišljenici, kao i ti leleču za omiljenim Amfilohijem, i nose iste kravate?
Koliko će, pored ostalog, trebovati iracionalnog materijala da nova skupštinska većina uopšte skrpi kakvu-takvu vladu? Kako da ta vlada djeluje po navodnim mjerilima moderne Ujedinjene Evrope, kad bi joj značajan dio biračkog tijela i danas pobjegao da ratuje za Dubrovnik, duboko uvjeren da su Hrvati krivi jer nijesu nikad uspjeli da postanu dovoljno Srbi? Kako će onaj Vučurović iz DF-a prihvatiti činjenicu da Kosovo, sviđalo mu se to ili ne, nije lažna država? Kako ćemo to nastaviti da živimo bez bar malo lustracije? Da li je trajna iracionalnost, zaista, naša krajnja sudbina?
