Priča je stara.
Davno, u ono ružno i tragično vrijeme kada je počinjao rat u počivšoj Jugoslaviji, i kada smo, u Skupštini Crne Gore, imali stranke – radikale, narodnjake i bar pola tadašnjeg jedinstvenog DPS – sjetio sam se kako da opišem taj dio “opozicije”.
Poslije je tu moju repliku (“Vi niste opozicija u Crnoj Gori, vi ste opozicija Crnoj Gori!”) volio da pominje pokojni Miodrag Miško Vuković (a i još neki, koje ovoga puta nećemo pominjati).
I zaista – to mi se činilo najkraćim opisom ideologije i političkog angažmana tih stranaka i njihovih prvaka.
Tako o toj politici i njenim prvacima, među kojima ima i starih i novih imena, pa i novih stranaka, mislim i danas.
Zato ta priča, zapravo, i nije stara, jer stalno dobija nove epizode i nova, osvježena izdanja.
U prvom krugu predsjedničkih izbora učestvuju i četiri kandidata kojima pomenute istorijske pozicije nisu strane.
Da bismo izbjegli opšta mjesta i ponavljanja (inače – ispravnih opservacija o suštini njihovih namjera), definisaćemo ih jednostavno: oni su protiv-kandidati.
U jednoj rečenici: veže ih nelagoda, otpor, neslaganje i nespremnost da prihvate, promovišu i brane crnogorske nacionalne/državne interese. Nezavisnost i nije toliko bitna, EU je retoričko pomagalo, NATO neprijatni dio crnogorske stvarnosti, baš kao i priznato Kosovo. Što se sve može promijeniti, uz pomoć Crkve Srbije, koja ostaje njihov zajednički imenitelj. I pokrovitelj.
Srbija je prvi, srednji i posljednji partner, prijatej i starija sestra. Kada ovi protiv-kandidati kažu “moja zemlja” čovjek ima potrebu za jednostavnim pitanjem: “A na koju zemlju mislite?”
I tako dalje, rekli smo da nećemo o opštim mjestima i o očiglednostima koje se ne objašnjavaju.
Protiv-kandidati se takmiče između sebe, nadajući se podršci srpske države, srpskih medija, srpskih službi i pomenute crkve. Već viđeno i već preživljeno u crnogorskoj istoriji, zar ne?
Bečić
Kampanja predsjednika Demokratske Crne Gore je – kič.
Teško je odoliti porivu da se šalimo u vezi sadržine i forme te propagande, koja (izvinjavamo se!) ima sve oblike ušećerene malograđanske i mediokritetske ispraznosti.
Bečić i Crvene Kravate grade narativ o podvizima svog protiv-kandidata tako što – izmišljaju njegovu prošlost. Uz neke detalje koje iz razloga elementarne korektnosti i humanosti ne možemo pominjati, ostalo je još samo da se objavi kako je g. Bečić neđe i nekad robijao zbog svojih ideja! I časno i hrabro preživio, naravno.
Razlozi njegove kandidature su vezani prevashodno za (buduće) pozicioniranje te partije. To pokazuje i naprasni pakt pomirenja Demokrata sa URA, pošto su, prethodno, pokušaji sa “Evropa sad” naišli na zid ćutanja.
Danilović
Neko je kazao da se g. Danilović opredijelio za predsjedničku kampanju prevashodno zbog finansijske potpore koju svaka registrovana kampanja dobija iz budžeta. Ipak to, sva je prilika, nije do kraja tačno, jer i on kampanju razvozi posebnim autobusom.
Njegove su šanse, među četvorkom, najmanje. Zato Danilović iskazuje i najviše (pjesničke) slobode. Ne želi da vidi Crnu Goru “ni na Istoku, ni na Zapadu”.
Ili, jednostavnije, ne želi da vidi Crnu Goru. Davno nam je priznao, u nastupu iskrenosti: “Kada budu igrale Srbija i Crna Gora (a to se nikada neće desiti!), navijaću za Srbiju!”
Milatović
Rezervni kandidat ima, kažu, najozbiljnije šanse da bude finalni protiv-kandidat Đukanoviću.
Najvažniji detalj u vezi njegove kandidature (ili, šire posmatrano – pozicije i ambicija pokreta “Evropa sad”) je vezan za objašnjenje o reperkusijama grešaka dugogodišnje vladavine DPS. “Evropa sad” je slika tamne strane DPS, naročito u populističkom segmentu politike koju oličavaju Spajić i Milatović. Preciznije: “Evropa sad” predstavlja dijagnozu promašaja i nedostataka DPS do avgusta 2020, od načina komunikacije sa građanima, do personalnih (“kadrovskih”) grešaka.
Milatović, kojem svjedočanstva o “pa što i da pogine deset Crnogoraca”, sa i bez stvarne ili umišljene “pomoći” i podrške francuskog ambasadora, pravi veliku štetu.
Usiljena nabijeđenist o sopstvenoj “akademskoj superiornosti” je komična. (Mada, protiv-kandidat Bečić mora da ćuti na tu hvalisavost. Dvadeset i pet procenata prepisanog magistarskog rada, ako smo dobro upamtili, nisu dobar saveznik u toj akademskoj utakmici …)
Milatovićeva prednost je, gotovo apsurdno, u tome što ga oni koji se mogu opredijeliti da ga podrže najmanje (tj: najkraće) poznaju.
Tim glasačima neće smetati što njegova kandidatura (da ne zaboravimo da napišemo: navodno) ima ozbiljno finansijsko uporište kod Milorada Dodika.
Ali – ako 750.000.000 eura Spajićevog zajma bez valjanih dokumenata i procedure nikoga ne uzbuđuju (bar za sada), zašto bi “Banjaluka Connection” bila problematična, pobogu?
Mandić
Četnički vojvoda je izgubio nekoliko ratova i još više izbora, pa se sada kaje.
Njegovo kajanje je malo manje kičasto od Bečićevih biblioteka i pisama budućim generacijama, ali je jednako neuvjerljivo.
Sva je prilika da će se Mandić do kraja grčevito boriti sa Milatovićem za drugi krug. Ako želi da njegov politički teatar bude završen sa stilom, bilo bi pametno da (bar) razmisli o odricanju od pomenute četničke titule.
Četnici su, zato što su bili kvislinzi, izgubili taj rat i više ga nikad ne mogu dobiti. Dakle, tekst te zakletve bi mogao da glasi: “Kajem se što sam prihvatio da budem četnički vojvoda. Ja sam Srbin, a to nije isto što i biti četnik, priznajem!”
To mu priznanje vjerovatno ne bi pomoglo da pobijedi na izborima, ali bi svakako bilo od pomoći Crnoj Gori i nekim Crnogorcima, uključujući one koji za sebe kažu da su Srbi.
Lekić
Da ne zaboravimo neustavnog i nezakonitog “mandatara”: ukoliko ga do večeras, do 23.59, neki Bog iz Mašine ne spasi, penzioner-poslanik Lekić će (očekivano) neslavno završiti još jedan pokušaj da bude predsjednik, gradonačelnik i/ili premijer.
Sudbina je to, reći će oni koji vjeruju u sudbinu. Ima tu pravde, sjetiće se drugi, svakako naivni što vjeruju u pravdu.
Ima i političke logike, a ima i istorije.
Ti “prokleti” partizani, kada pomisliš da su gotovi i da su im svi mostovi srušeni – oni se vrate i pobijede …
***
Bilo kako bilo, na drugom kraju crnogorske politike ostaju kandidat i kandidatkinja onog bloka koji, tobože, više ne postoji. Njihova je zajednička obaveza da u drugom krugu taj “nepostojeći suverenistički blok” ne ispusti niti jedan glas.
A za taj blok će se već naći neko novo ime, odmah po trci za funkciju Predsjednika države.
Biće i potrebe za time, jer slijede vanredni parlamentarni izbori.
