Piše: Aleksej Kišjuhas
Ovo je pitanje u samoj osnovi društvenih sukoba na Cetinju od prošlog vikenda.
S jedne strane, odgovor komplikuje činjenica da su mnogi Crnogorci istovremeno i vjernici Srpske pravoslavne crkve.
Kao i da mnogi građani Crne Gore sebe ne smatraju Crnogorcima, i/ili se protive vladavini Mila Đukanovića.
Pa onda i samoj Crnoj Gori, pošto Đukanović personifikuje crnogorsku državnost.
S druge strane, odgovor na to pitanje je krajnje prost i baš nimalo komplikovan.
Crna Gora jeste – crnogorska.
Nezavisna država svih građana Crne Gore, bili oni vjerni ili bezbožni, Crnogorci ili Srbi.
Sekularna, multietnička i građanska, narodno-oslobodilačka i ekološka.
I kao takva mora da ostane i opstane, bar ukoliko nam je stalo do mira.
Drugim riječima, u pitanju je sukob između dva koncepta ili dvije vizije oko spomenutog temeljnog pitanja.
Zato jedni ne daju svetinje – a drugi ne daju Cetinje.
A na čijoj smo mi tu strani?
Dakle, čija i kakva je Crna Gora?
Crkvena ili sekularna?
Teokratska ili demokratska?
Kleronacionalistička ili građanska?
Kolaboracionistička ili antifašistička?
Četnička ili partizanska?
Srpska gubernija ili samostalna država?
Vazalna ili nezavisna?
Da li je ona vizantijska ili evropska?
Varšavski ili NATO paktovska?
Rusko-federacijska ili evropsko-unijska?
Da li je na istoku ili na zapadu?
Je li srednjovjekovna ili prosvijećena?
Da li je tradicionalna ili moderna?
Da li je Crna Gora svijet – ili samo dio srpskog sveta?
Ovo su središna pitanja i temeljne društvene podjele koje su i vrjednosne, kulturne, ideološke i sociološke, a ne samo dnevnopolitičke.
I neuporedivo su važnije od nekakvog Jovana (Joanikija) Mićovića, Mila Đukanovića, Aleksandra Vučića, Zdravka Krivokapića ili Dritana Abazovića.
Istovremeno, SPC ili Mitropolija crnogorsko-primorska, jeste politički akter u Crnoj Gori.
I „država u državi koju ne priznaje“ (Miloš Perović) – ali joj zato sastavlja Vladu.
Nema tu nikakve teologije, sholastike ili mistike, već jedino čiste političke ideologije (uz lukrativnu zaštitu nekretnina i građevinskog zemljišta).
Famozne litije bile su politički mitinzi po udbaškoj recepturi jogurt ili balvan revolucija svojevremeno.
I na čijem smo užetu već visili, razbucavši onu zajedničku južnoslovensku državu.
Identično kao što su islamisti i ostali talibani jedna priprosta politička verzija islama, tako je i svetosavlje ona politička i fundamentalistička verzija srpskog pravoslavlja.
U pitanju jeste paracrkvena i šatroverska ideologija koja je, prije svega, antimoderna, antizapadna i antievropska.
Kao i narajcano ratoborna i militantna prema okruženju.
Neobično je samo što ovu očiglednu činjenicu upadljivo ne kapiraju čak ni mnogi antiratno i antinacionalistički orijentisani intelektualci u (Drugoj) Srbiji.
Dok nije naročito neobično što tu ujdurmu ne shvata aktuelna srpska opozicija; ona je opozicija jedino Aleksandru Vučiću, ali ne i Vučićevoj politici.
I možda naočiti Đukanović i nije naročiti lučonoša vladavine prava ili principa smjenjivosti vlasti.
Ali on vremenom jeste postao odvažni zaštitnik i opozicionim figurama i opozicionim medijima tokom smrtonosne vladavine Slobodana Miloševića.
I državnik koji je zatim – nevjerovatno, ali istinito – oprezno i vješto (iz)gradio nezavisnu Crnu Goru na Balkanu, i u NATO paktu i na korak do EU.
A sve to bez krvoprolića i rata koji je pratio tačno svaku drugu postjugoslovensku državu od Triglava do Vardara.
Upravo to nepodnošljivo smeta nacionalno-vjerskim salonima i proruskim kružocima u desantu na Cetinje.
Samo su opravdano odsutni Amfilohije i Arkan nedostajali.
Krajnji cilj političkog djelovanja SPC u Crnoj Gori zapravo je nova – Savezna Republika Jugoslavija.
A sjećamo li se zaista ove odurne i nakaradne državne tvorevine u mrskom trajanju od 1992. do 2002?
Jedne federalno asimetrične, međunarodno izolovane, pod embargom sankcionisane, odasvud prognane, materijalno bijedne i duhovno siromašne, ali zato izdašno korumpirane, kriminalne i zločinačke kreature (politike) Slobodana Miloševića?
Da li zaista treba da iznenađuje, i resantimanski vrijeđa, što se čak i Crnogorci odvajaju od takvog zla i naopakog?
Isto kao i Slovenci, Hrvati, Bosanci, Makedonci i Kosovari?
Velika Srbija po pravilu završi u najmanjoj Srbiji. Kako ide ono sa tim prokletim raskidima – nije do tebe, do mene je?
Možda zaista i jeste bilo do nas, i do naših ratnih zločina unaokolo.
Na barikadama na Cetinju, građani Crne Gore jesu branili određene političke i društvene vrijednosti.
Ne zaboravimo da je upravo Cetinje bilo središte Narodnooslobodilačkog, a zatim i antiratnog pokreta.
Cetinjani ustaju protiv granatiranja Dubrovnika, skandirajući S Lovćena zora kliče, oprosti nam, Dubrovniče.
Jedino u Cetinju nije bilo parapolitičkih litija SPC.
A ne zaboravimo ni da na Cetinje još davne 1494. dolazi tačno prva štamparska presa na ovim ubogim prostorima, samo pedesetak godina nakon što je otkriva Johan Gutenberg.
Kako ono prosvetiteljski beše – „Knjige, braćo moja, a ne zvona i praporce“?
Uzgred, na kampusu Univerziteta u Novom Sadu na Limanu, postoji mural sa likom Dositeja i sa ovom čuvenom i oštroumnom porukom.
I neko je nedavno oskrnavio taj mural, tako što je, crnim sprejom, jednom Dositeju Obradoviću prefarbao, tj. iskopao oči.
S tim u vezi, šta povezuje Cetinje i – novosadski Liman?
I gdje živi i radi i ovaj sociolog i kolumnista?
Povezuje ih nacionalistička paranoja kao odmazda ili kaznena ekspedicija prema svemu drugačijem, građanskom, gradskom i modernom.
Jer i sve limanske fasade nedavno su prefarbane srpskim zastavama, uz prateće litije one partijske omladine.
„Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti“, još 1973. je izvrsno pisao Danilo Kiš.
Posredi je – pokoravanje, kako je pisao Uelbek.
Zbog političko-vrjednosne neposlušnosti Cetinja, pa i crvenoburžoaskog Limana prema nacionalističkom mejnstrimu, nacionalisti osjećaju paranoičnu potrebu da upravo tamo obilježe svoju teritoriju, te proglase svoju dominaciju nad jednim gradom, a time i čitavim društvom.
Da se baš tu, svjesno i namjerno ustoliče.
Da helikopterski udostoje i da mitraljezima proglase; da pokore, zaprete, osvoje, prisvoje, obilježe, uriniraju, ofarbaju, prekreče, da se zapljunu i da pljunu u lice.
Jer, hajde da se ne zajebavamo već jednom.
Političko-medijski mejnstrim u Srbiji jeste da je nezavisna Crna Gora tek neprirodno otpali ili kvarno odvojeni dio Srbije.
Ali ne zadugo.
I da su Crnogorci integralni dio srpske nacije, samo što nikako da i oni sami to shvate i nekako zavole.
Jesmo li pogledali Ćirilice i jutarnje programe na Hepiju, odnosno Pinkove dodatke Nacionalnom dnevniku u posljednje vrijeme?
Za ove srećne i ružičaste narativčiće, Crnogorci su samo izmišljena nacija, odnosno tek regionalna ili geografska odrednica velikosrpskog svijeta.
Crna Gora i Crnogorci ovdje su komotno percipirani kao mrsko prozapadna, kvarna i kratkotrajna politička fikcija, odnosno kao bludni sinovi koje onda valja pedagoški prevaspitati.
Oni su otpadnici, komite, Milogorci, Montenegrini, te kriminalci i još dileri drogom usput.
Nezavisna Crna Gora ostaje drugo oko u glavi, iako sa privremenom mrenom modernosti koju sada valja operisati na živo.
Tamjanom, kalašnjikovim ili helikopterom svejedno.
A zamislimo npr. nekakve Mađare koji smatraju da su svi stanovnici Vojvodine (ili, da, Vojvođani) zapravo – Mađari.
Dakle, čak i oni Vojvođani koji se možda osjećaju kao Srbi, Slovaci, Rumuni ili Rusini. Džabe im sve to, pošto su djelovi Vojvodine bili djelovi Ugarske još od 10. vijeka, i tako sve do 1918, odnosno ugrubo čitavih osam vekova (sa izuzetkom turske vladavine 1552-1699).
I zato, svi su Vojvođani – Mađari, a Vojvodina je – Mađarska (Sparta?).
Pa deder onda litije i mađarske trobojke po Novom Sadu (Srpskoj Atini?). Kako se tada osjećamo?
Možda identično gnijevno kao i Crnogorci kojima na Cetinju tupimo da su oni zapravo Srbi, zar ne? I onda, čija je Crna Gora? Naša ili samo – svoja?
Dakle, u subotu i nedjelju, slobodarsko Cetinje bješe i svjetao primjer i svojevrsni mikrokosmos – Luča mikrokozma, vaistinu.
Koncentrisana tačka sukoba između dva koncepta.
Sekularnog i crkvenog, građanskog i etnonacionalnog, pluralizma i monizma, proevropskog i proruskog, zapadnog i istočnog, partizanskog i četničkog, kosmopolitskog i patrijarhalnog, slobodnomislećeg i bogobojažljivog, modernog i tradicionalnog.
A ne samo sukob između – helikoptera i drumskih barikada. Bješe to vaseljenski sudar između suprotstavljenih vrijednosti i vizija svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koji odlikuje čitavo crnogorsko, kao i srpsko društvo.
A šta o svemu tome smatra naš Petar Petrović (sa uplatnice)?
Iako pomalo manihejska i gnostička, Njegoševa slika kosmičke borbe između dobra i zla, i svjetla i tame, odrazila se i na barikade kod Belvedera na Cetinju.
Jedni hoće na moderni Zapad, a drugi bi radije u srednjovjekovnu prošlost. Ili u rusku i velikosrpsku sadašnjost. I to je, otprilike, sve. I zato – ne damo Cetinje!
Autor je sociolog i vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu
